30.03.2011., srijeda

San

Sanjao sam nas.
Da smo u godini dana nezaposlenost nonšalantno smanjili za preko 300.000.
Sanjao sam da nas se pita za mišljenje.
Da smo tehnološka velesila i da izvozimo po cijelom svijetu (posebno smo dobri sa sofisticiranim vojnim stvarima, sa autima i sa ogromnim avionima vlastite proizvodnje).
Sanjao sam da se nakaradno oblačimo, ali se svi jako dobro sjećaju naše valute.
Po stranim obalama natucaju naš jezik.
U mom snu, ima nas oko osam milijuna. U sindikatima.
Sanjao sam da nam godišnje u zemlju useli pola milijuna ljudi.
Sanjao sam da njih sedamdeset posto nema školu i ne razumije nas i da klinci tek u vrtiću nauče reći „kakiti“ i „piškiti“ na našem jeziku. Pa krenu u školu.
Sanjao sam da po cijelom svijetu očajnički tražimo inženjere, doktore; toliki nam je deficit dobrih kadrova.
Sanjao sam da za par godina imamo toliko Alshajmerova, da mogu zakonski osnovati stranku i komotno ući u parlament.
Sanjao sam ... da smo Njemačka.

- 07:59 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

29.03.2011., utorak

Kablovska kanalizacija

Image and video hosting by TinyPic
- 12:52 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

25.03.2011., petak

Zašto idiot u zoru ne treba stativ, i čemu je kriv Nebojša S.

Čudni su puti geneze.
Zaboravivši odrastanjem na limene poštanske sandučiće i filmske fotoaparate, sa prvim digitalnim aparatom bio sam si faca, iako je kupljen u MercatorJu, uz pivu i krumpir i Domestos.
Vremenom, stvar se počela otimati kontroli i ono „idiot“ počelo se meškoljiti, a slike iz većih daljina i blizina postale su frustracija, kad bih pogledao „prave“ fotografije. Nema te srčane krvi i tog samoljublja, koje može uspješno zavarati.
I onda su „idioti“ postajali sve bolji.
Ali, i dalje to nije bilo to. Obzirom da u meni, osim „švapskog“ perfekcionista, čuči i poveliki Vlaj, ideju kupovine klasičnog DSLR aparata sam uskoro odbacio. Tko bi vukljao torbetinu od deset kila – posebno, torbetinu koja sadrži vrijednost mog pretprošlog auta?!
Rješenje, kako ne stagnirati kao „idiot“ a ne vući frižideroid-torbu sa sobom, struka naziva pro-zoom. Ili ultrazoom.
Ni pas ni vuk; integrirani, fiksni objektiv bitno jači od džepnog aparatića; priličan broj programa i opcija...
Ali...

...ali, nema ni time čuda (kao ni sa superkrečkom, BTW).
Treba znati.
Pa to onda ide u trokut ekspozicije, pa smanji ISO, pa otkud šum na dugoj noćnoj ekspoziciji, pa kako maksimalno zumirati avion u brišućem preletu, a ne izgubiti ga u kadru i „dobiti“ oštru sliku, pa... Ma, beskraj.
Pa su onda „Algoritmi“ i kojekakvi portali i Telekom počeli trljati ruke, jer kad već imam bolji aparat, red je i naučiti ga koristiti...
Tu opet kreće novi krug purgatorija.
Da kružni polarizirajući filteri. Da eksterne bljeskalice, da bežični okidači, da senzor munje, da...
Dođe mi polako krenuti na susrete Anonimnih Fotografa; ovisnost nadilazi moju kontrolu.
Ali ni to nije sve.

Kad čitaš ultimativni savjet vrhovnih foto – masona, djeluje tako savršeno... Ili pričekaj desetak minuta nakon zalaska sunca, ili budi spreman pola sata prije izlaska sunca. Jer – tajna svake slike je, vele, svjetlo. Najbolji motiv uz loše svjetlo „pada“; nespektakularan objekt – ili osoba – u savršenom svjetlu postaje spektakl...
I to je poput blagoslova; to barem mogu.
I, izbjegavajući lijenost, pronalazim priliku...
Ujutro moram biti na aerodromu, uz kojeg je muzej aviona. A godinama se spremam slikati jedan zrakoplov u prvom suncu zore...
Plan je bio odličan.
1. Izguglati informacije za pilote sa oznakom piste. Jer ta oznaka je informacija o orijentaciji piste prema stranama svijeta.
2. Isprintati tlocrt muzejske postavke sa predmetom snimanja, i pomoću orijentacije piste utvrditi, kako će jutarnje sunce osvijetliti objekt snimanja.
3. Pogledati svoje ranije slike objekta snimanja; proučiti zanimljiv detalje pri pretpostavljenom osvjetljenju; pad sjena, crvenilo neba, odraze, kontrasvjetlo. Smetnje u kadru radi drugih objekata uokolo.
4. Postavke aparata unaprijed promisliti i, po mogućnosti, memorirati u aparatu ugrubo; formatirati karticu i rezervu, napuniti dva seta baterija, provjeriti stativ. Uvjeriti se u prognozu vremena „sunčano“; nasuti naftu u rezervoar, provjeriti stanje ENCa i pripremiti termosicu sa kavom.
5. Obzirom na internetsku informaciju o izlasku sunca u 06:30, krenuti na vrijeme (ova bezbolnost znači – ustati u 04:00).

Plan je bio odličan.
Nije me pokolebalo kapanje kipuće kave po košulji, dok sam izbjegavao neko pseto na cesti.
Nisam se dao unezvijeriti niti čekanjem uspavanog curetka u mjenjačnici uz granicu, niti polusatnim formalnostima i formularima nakon provjere, da ne vozim na lož-ulje.
Ali...
Kučka sunčeva krenula je osvjetljavati Istok prerano. Đubre je izišlo ne u pola sedam, kako tvrdi internet, nego cijeli sat ranije. Da bi, dok sam ja hiperventilirao sa flekama od kave na košulji i potvrdom da nisam sipao lož-ulje u auto, moje sunce malo zašlo u guste sive oblake.
Iz kojih je po vjetrobranu krenula praskati kiša.
Sa svakom kapljom; sa svakom rupom na cesti, moj plan se osipao. Uzalud meni ISO 80. Đabe stativ. Beskorisna mi oznake piste „12“ i „ 30“. Bracketing, suvišan. +1/3 EV – čemu?! Samookidač na 10s; Aperture Priority; Shutter Priority; Manual Focus... ma daj... Da White Balance „cloudy“ ...
I opet sam prokleo i internet i preranoerektirajuće sunce i onog Subanovića sa prognozom vremena.
... a ovo oko mene je crno – bijeli svijet ... slikan „idiotom“.

P.S.
Nepkas, no offense; samo si figura u postu. ;-)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic






- 07:52 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

22.03.2011., utorak

Umjetnost

Ja si ne mogu pomoći.
Kad se spusti mrak, kad se pločnici podignu i svo troje ljudi nestane sa ulica našeg malog mjesta, u kojem se ni rijeka ne zadržava a Tito nikad nije ni bio - ja si ne mogu pomoći.
Oči mi same bježe.
Ne, ne ka Tisućuijednom Gumuzu, nego ka osvijetljenom prozoru. Bilokojem.
Programa ima raznih.
Ponekad teatar sjena, ponekad goli kuhar. Zna biti i uređivanje stana, nešto sa presađivanjem lončanica ili scene jednog braka.

Evo, neku večer, taman prije nego mi je sliku zamutila kiša...
Lelujava plavuša uobičajeno je parkirala svoj talijanski iskvrckan autić, spretnom istovremenošću izišla iz auta, dohvatila torbu sa sjedišta, zaključala jednim ključem i iz torbe iskopala drugi ključ, uvukla dug dim i – podižući obje razmaknute usne ka nebu dok je ispuhivala dim - bacila čik pred lijevu nogu. Zakoračila je preko pseće kakice prema haustoru.
U mraku ulaza vidio se kratki bljesak upaljača, pa je žućkasto svjetlo krenulo prema vani – lift se spustio – pa se i ono predomislilo i povuklo unutra, svjesno podignutih pločnika. Lift je krenuo gore.
Onda sam malo pričekao.
Mora da su se vrata otvorila, ali kontralihta nije bilo, stubišna rasvjeta ne radi od prošle jeseni.
Užarena točkica cigarete.
Pa svjetlo u boravku.
Susjeda se saginje i – kao da ju netko gleda, afektirano, pomalo mrzovoljno – odbacuje štiklice, držeći cigaretu u kutu usana i mršteći se.
Izvlači pousku košulju iz pouske minice.
Mora da je bila prirodno zgodna do prije par godina; sad očito G&G čine svoje. Godine i gravitacija. Imala je zgodnu facu, mačkastu, i lijepe bademaste oči. Sad se prejako šminka, čudnim grimasama usana – uz podosta groteskne upotrebe jezika – pokušava ostati primijećena u kadru, zaustaviti eroziju i kompenzirati besmisao nastavka.
Podsjeća me na Ninu Hagen.
Labrnja u prostoru.
Instalacija.

Cigareta je nestala.
Susjeda stoji okrenuta velikom zrcalu naspram prozora – čudno mjesto za zrcalo – i ... skida periku.
Vadi umjetno obojane leće iz očiju. Skida umjetne trepavice. Briše liniju obrva.
Skida umjetne nokte.
Murinastim pokretom lica oslobađa se umjetnog zubala.
Vadi umjetne podmetače ispod dojki.
Otkopčava umjetni struk.

Moja susjeda iz druge ladice komode kraj vrata, ispod zrcala, vadi umjetni penis (pomalen, gotovo bih umireno pomislio).
Odraz u ogledalu zamiče u spavaću sobu. Svjetlo se ne pali.
Mekano osvijetljenu iz dnevne sobe, vidim samo jednu nogu, točnije stopalo, do koljena.
Točno gledam.
Nakon par minuta, stopalo kao da oživljava.
...

Ja si ne mogu pomoći.

- 07:44 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

17.03.2011., četvrtak

Između jednine i trojstva: 2, i (k)ako dalje

Vjernost uglavnom poistovjećujemo sa brojem 2.
Naravno, citat jedne moje Bivše pobija površnost matematike. „Ja sam vam obojici vjerna“, rekla bi. Iako, i to vuče na 2.
Brojka 2 kao većinski dioničar nije bitno ugrožena – kraju principi – povremenim, sporadičnim pojavljivanjem jedinice. Ljudi smo.
Naravno, kad sporadičnost postane status quo i kad krene ljudski overkill pa dobijamo božićnu čestitku sa poklon-bonom skrovitog motela, brojka 2 je zapravo kompromitirana, ma što reklame za superljepilo tvrdile.
Ovisno o perspektivi u vremenu i onoj u prostoru, može ju zapravo jednako kompromitirati 1 ili bilokoja druga brojka. Ovo pak povlači pitanje na tragu tješidbene izreke moje Bivše – je li vjernost određena stalnošću trećeg, pa time dapače ili nikako probavljiva, ili je narušena ukupnim protokom raznih 1-ova ili 1-ica u jedinici vremena?
Kako god, ovo dosad je sve očekivano.

Međutim, pada li pojam i „comfy“osjećaj vjernosti, kad se 2 neke posve nespektakularne i neominozne večeri odjednom, po prvi put percipirano, raspadne – ne na 1+1, već na 2x1?! Jesmo li sa ove ili one strane motikice-njegovalice našeg đardina veznovjernog dvojstva, kad istovremeno pimplamo sms-ove trećima, ma kako marginalni bili? Kad kao 1 skajpamo, hrčemo pred teveom ili sričemo mailove, dok naše voljeno drugo 1 čita u drugoj sobi ili ispurgava frustracije na Fejsu?
Možemo li mirne duše zajedničkoj klincezi pojasniti matematiku tvrdnjom da je nesumnjivo 1+1=2=2x1, a slutimo u sebi glockavog crva kojeg bismo prokleli, samo da nam iziđe na oči, imenom i prezimenom...?
Vezujemo li vjernost za skupnost, za vezu kao cjelinu bez pukotine, ili nas udaljavanje od partnera ili partnerice čini isto tako žrtvom ili egzekutorom nevjere?
Može li suživotno 2x1 ne biti 2, brojka vjernosti, dok nam susjedi domahuju svojim sirupasto sinergijski komplementarnim 1+1, kao da čitaju kroz naše zastore...?

Vjernost uglavnom poistovjećujemo sa brojem 2.

Image and video hosting by TinyPic


- 16:52 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

14.03.2011., ponedjeljak

Nerd, između Junkersa i žena

Pitala me Nela nekad, otkud mi ta navada i što to vidim u avionima.
Nela, ni sad ne znam.
Djetinji san da budem pilot (vozim „Žabu“ i imam sunčane naočale i hodam sa pjevačicama „Abbe“) izjalovila je ćoravost. Barem.
Ćaća je opsesivno zazirao od auta, brodova, liftova, aviona. Čuvajući se, odnijela ga ciroza.
Djedovog brata, inženjera u Junkersu, nisam imao kad upoznati; pukao je prije sedamdeset godina pod radnom obavezom i nestao iz sanatorija, bez traga.
Znam samo da se ugodom ježim na miris kerozina, na krckanje lima i na kojekakve fetiše zrakoplovne.

Možda neke veze ima vlajska genetika po ćaći; nu, leti, a metal. Nu!
Možda je stvar materinjeg jezika. Lufthansa – zračna plovidba.
Dijelom, do moje je krize srednjih godina i otvaranja novih sfera; zovu ih interdisciplinarnim znanjima, pa tako eruditskom navadom između spavanja i nesanice, čitajući, sklapam fragmente logičnog... Nije aviona moglo biti u doba parnih strojeva teških. Dakle, šjor Otto i šjor Diesel utrli su dio puta, svojim motorima male mase u odnosu na snagu. Pa i one smiješne drvene letvice, žičice, lakirano platno – tadašnji kompozitni materijal vrhunske čvrstoće uz minimalnu masu.
Pa onda to sa aerodinamikom, i opet sa jačanjem motora, pa ponovno sa čvršćim materijalima i oblicima...
Pa zašto ovo, pa čemu ono. Kako su mitraljezi propucali kroz propelere, kako propeler može i vući i gurati, pa čemu kabina pod pritiskom, pa što sa leđenjem, pa otkud autima ABS, pa...

Ili, recimo, djetinje sjajnih očiju odem u taj Junkersov muzej, nedavno.
Dessau, emigracijska međustanica arhitekata Bauhausa i tehničara Junkersa; ispreplitanje cijelog segmenta tehničke kulture sa trajnim odrednicama današnjice.
Junkers, usput mi se mota po glavi, izumio je kalorifer (i dao mu ime) i poslovnu ekspanziju doživio primarno na toplinskim strojevima i aparatima.
Pa se krenuo baviti modernim materijalom, metalom. Patentirao konstrukcijske izvedbe lakih montažnih hala gotovo savršenog termičkog i mehaničkog ponašanja. Pa se bavio utjecajem oblika na čvrstoću; patentirao sendvič-strukture sa izolacijskim svojstvima i sve to objedinio u projektu metalnih kuća, kakve bismo danas zvali „pasivnima“ – zimi tople a ljeti hladne bez ekstenzivnog grijanja i hlađenja...
Ali meni je to, dana o kojem pričam, prije godinu, dvije, sporedno; gotovo bilo nebitno.
Došao sam u pohode Teti Ju, predivnom tromotornom zrakoplovu (Ju 52 3m), koji je nakon potonuća pod finski led pod vodom proveo gotovo pola stoljeća, da bi tijekom desetak posljednjih godina volontarijatom i domišljatošću starih radnika tvornice postao fascinantan izložak muzeja na terenu tadašnje tvornice...
/Upostio sam tu temu lani u par navrata... Limeni Deja Vu; Inside Ju, .../

I onda, Nela moja, nekidan gotovo slučajno gledam slike tog obilaska muzeja. I vidim jedno malo čudo, tada posve van mog fokusa... pa drugo... pa još jedno...
I kako ne biti navađen, Nela moja.

U svom nastojanju da objedini čvrstoću i lakoću strukture, dobri Hugo J. uveo je aluminij u aviogradnju. Da poveća čvrstoću mekog materijala, dobri je Hugo zgužvao stvar – osmislio oplatu od tanašnog aluminijskog lima, ali valovitog i time čvrstog – i stvorio „brend“.
1919. godine - moja je baka bila petnaestogodišnja služavka kod direktora plinare, Röwera, u Berlinu – nastao je i poletio Junkers F 13.
Slovi kao prvi komercijalni avion potpuno metalne konstrukcije. Zamišljen isključivo kao putničko – poštanski zrakoplov, bitno je doprinio razvoju zračne pošte. Od preko 300 proizvedenih, u svijetu danas postoji pet očuvanih originala.
U Dessau-u, entuzijastična Junkersova gerijatrija po raspoloživoj dokumentaciji ručno proizvodi unikatnu repliku, koja neće biti u letnom stanju, ali će konstrukcijom vjerno odgovarati originalu od prije devedeset godina...
Taj sam prizor, Nela moja dobra, gotovo previdio.

Image and video hosting by TinyPic
/Junkers F 13/

Nije to sve.
Pri pogledu na moju Tetu Ju, gotovo me iziritirala bezvezna, šarena ni-kanta-ni-igračka izložena bez ikakvog komentara par metara dalje. I još, kao da su mangupi za maturalni film nasprejali neko tamo „Cathay Pacific“. Sakrileg mojoj Teti Ju pred nosom!
E, ali onda ... mi vrag kasnije nije dao mira.
„Prodaje se: Junkers Junior A 50, metalni zrakoplov, niskokrilac, otvoreni dvosjed, motor i trup 238 sati ukupno, sa dosta rezervnih dijelova. Radi se o vjerojatno najboljem laganom sportskom zrakoplovu u Australiji. Cijena 875 funti. Upiti na...“
Oglas je iz 1947.
Konstruiran kao trkaći natjecateljski avion, A 50 je zamišljen u seriji od 5.000 primjeraka. Napetosti u Europi koncem 1920ih godina i visoka cijena uzrokovale su prodaju tek 50 primjeraka, od 69 ukupno proizvedenih.
1930. godine, dva su zrakoplova isporučena u Australiju; jedan je ubrzo uništen pri padu, a ovaj preostali mijenjao je vlasnike – otuda oglas o prodaji...
1963. otkriva ga i kupuje inženjer australske zrakoplovne kompanije Cathay Pacific; 13 godina restaurira staru curu i do devedesetih godina njome leti po međunarodnim aeromitinzima i natjecanjima.
Ponovno preprodana, Ju F 13 dopremljena je u Dessau na ponovnu restauraciju i jedini je preostali primjerak u svijetu u letnom stanju (da ni kanta ni igračka...)
To sam, Nela moja dobra, gotovo previdio, a previdio sam i prototip te famozne metalne kuće, čiji je koncept ekipa Bauhausa trebala oživjeti izgradnjom industrijskog naselja za radnike Junkersa. Došlo je drukčije, ali no kuće na slici, u pozadini.

Image and video hosting by TinyPic
/Junkers A 50/

I na koncu, taj Jak 27R.
Kao iz crtića o Ptici trkačici; smiješno šiljatog nosa, sa ražnjem na vrhu. Moš mislit; a ja došao vidjeti moju Tetu Ju.
I tek sam nekidan, slučajno dakle vrteći svoje slike iz muzeja, uspio identificirati tu grotesku od mlažnjaka prvoipolte generacije.
I pazi sad, Nela moja.
U svijetu ih je tek nekoliko preostalo; šest ili sedam.
A svi su ili muzejske razmjene unutar Europe nakon raspada Sovjetskog Saveza, ili su ostali u bivšim sovjetskim republikama.
A ovaj mlazni ražnjoid, naknadno skinute oznake 0708?
Muzej ljubazno tvrdi kako ne zna njegovo porijeklo, a ja znatiželjno mozgam...
Kako je izvidnički – ma, špijunski! – avion, kojeg su posjedovale samo zračne snage SSSR-a i čiji je direktni nasljednik akter famoznog kontraobavještajnog trilera nad i u podijeljenom Berlinu (Codename Brixmis) dospio ili ostao na istoku Njemačke? Otpis usljed kvara, nerentabilan za povlačenje tadašnjih trupa stacioniranih u DDR-u?
Zašto bez oznaka? Ili ipak nekakav poddekni aranžman tadašnjih baćuški, Ulbrichta i Brežnjeva; poluprešutno-hladnoratovski relikt podijeljene Njemačke?
I to sam, dobra moja Nela, gotovo previdio.
I kako da Ti, ženo, odgovorim, što to vidim u avionima?!

Image and video hosting by TinyPic
/Yak 27R/

P.S.
A ženo Nelo, ima još nešto. Proizvodnja vojnih aviona tijekon Drugog svjetskog rata – jedan od zamašnjaka moderne industrije i zrakoplovstva današnjice – ogromna je priča i ženama. Dok su muški ratovali, bili po lazaretima, zarobljeništvima i grobljima, Iljušine, Boeinge, Lightninge, Messerschmitte sklapale su – žene...

- 12:08 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

10.03.2011., četvrtak

Trebaju li žene svog Luthera?

Koliko laički shvaćam, jedna od zasluga mog part-time sugrađanina, Martina Luthera, leži u činjenici što je prijevodom Biblije i zagovaranjem držanja mise u crkvama na materinjem, narodnim i shvatljivom jeziku (umjesto Latinskog) htio puku približiti sadržaje; prožeti ih razumijevanjem i pridobiti iskonskijem vjerovanju, umjesto da – kao dotad – budu zasuti maglovitim mantrama koje slijede poluzaslijepljenom polunavikom rutine.
Otvorio je bitna vrata razmišljanju ka samoodređivanju, argumentima i vlastitom stavu.

Slušam nekidan, za Dan žena, emisije na radiju u autu, i – priznajem – kako god mijenjao stanice, sve je samo o Danu žena. Pardon, jedna je postaja emitirala reprizu – lekcije Kineskog. (Neka nitko ne kaže da Bosna ne ćuti Zeitgeist!)
Odgojen dijelom dod majke i bake, u poznoj drugoj deceniji dosad opstalog braka, okružen probranim, malobrojnim i tim bitnijim prijateljicama, teško da sam testosteronski alfa – mužjak. Muška me društva uglavnom ne prihvaćaju; među nogometašima, lovcima, kladioničarima ne samo da se osjećam na krivom mjestu, nego i njima namećem sličan otklon od mene.
To mi je stigma.
U podznaku sam - prijateljica. Netko mi reče, "Frauenversteher".
Istovremeno sa tim mojim podznakom, bez najave napuštajući mog oca, majka me povela sa sobom kao prilično balavog nižerazrednog pubertetliju; niti meni nije rekla da odlazimo.
O starom je pred institucijama nalagala odvratne stvari; epilog je ostao poput tinjajućeg tumora u meni i tridesetak godina kasnije; majka se oporavila; stari nije preživio - dapače, ukaljanog imena, umro je potpuno sam, teško bolestan i pothranjen.
Možda se donekle tim dijelom mog života artikuliralo moje promišljanje stvarnih žrtava, ciljeva, sredstava i spinova...
Kakve to veze ima sad sa Lutherom i sa Danom žena?
Tu vas čekam.

Image and video hosting by TinyPic

Ne računajući moju gospođu majku i njezinu dvojaku ulogu, s nekim sam curama i ženama otkrivao njihove, naše ili svoje najosobnije čarolije i napitke putenosti, skrivanja, rizika i naslade. Rogovi, koje sam usput ponekome nabijao, pratili su me poput sjene, shvatit ću kasnije...
I uvijek bi svemirom odzvanjalo – kao iz rakijastokisele, bezvremenske, kaljave, zadimljene birtije između Šamca i Tišine ili između Fojnice i Gnojnice – kako su muški svi isti, kako su žene uvijek žrtve... Mantra, da mantra.

I dakle, slušam te emisije na radiju, nekidan, dok sve iziritiranije mijenjam stanice.
OK, čestitke moderator(ic)a; prigodne vokalno – instrumentalne izvedbe.
OK, spomen postanku praznika. OK, spomen zlostavljanja, stereotipa, majčinstva; žene radnice, domaćice, prijateljice, ljubavnice.
ALI, i tu dakle čekam – zapitao sam se, bi li ženama koristio neki Luther reformacije feminizma i emancipacije.
I vlastita me misao prenula (negdje između Đurđevika i Živinica.)
Zapitao sam se, jer su sve mile žene u svojim javljanjima tek apstraktno ponavljale, kako su žene ugnjetavane, iskorištavane, obespravljene, varane, tučene. Kako, eto, imaju povodom praznika skraćeno radno vrijeme i – trče kući mužu skuhati ručak. A možda i karanfil dobiju za praznik.
Ovco servilna – priznajem! Pomislih! Da ovco...

Image and video hosting by TinyPic

Nisu li, analogno ženama, i muškarci roditelji; očevi, radnici, domaćini, serviseri, održavači, tješitelji, vojnici, bolničari?
Nije li čudna navada, da žena /naravno, bolno, junački/ rađa, ali se poput cirkusanta splete o sebe samu i upada u stereotip, čim treba rupu u zidu izbušiti; gumu auta napumpati?
Nisu li često žene te, koje svojim malim potomicama od najranije dobi ponavljaju kako "ćuko grize a muški su govna"?
Nisu li žene te, koje spretno i bezrezervno metu sa stola prizivanje ravnopravnosti, kad sud određuje – u pravilu – da se djeca razvodom dodjeljuju majci („naravno“)?
Nisu li, najčešće, žene te, koje radi bolesnog djeteta uzimaju bolovanje i porodiljno nakon rođenja djeteta (što naravno utječe na visinu prihoda i posljedične statistike)?
Pitam, žene moje, i pitam najozbiljnije:
Koja od vas je, uz istu kvalifikaciju i istovjetan ugovor sa muškim kolegom za identičan posao u istim uvjetima, uz isti staž ili/i broj sati stvarno manje plaćena?
(Pazi, ne mantra, kako to tako jest te da otkud mi pravo propitivati, nego - konkretno...)
Koja od vas, jer je žensko, nije smjela ići u srednju školu ili na faks?
Koja od vas – pomozite mi promijeniti mišljenje – nije se smjela učlaniti u stranku, jer je žensko; nije unutar stranke smjela voditi nekakav odbor; iz općinskog ogranka otići u županijsko vijeće; biti na listi kandidata?
A sad - kontra:
Koja od vas je prihvatila stereotip i mantre svojih predaka o muškom svijetu, i onda vremenom i sama postala potvrdi vlastitog mantranja o obespravljenosti; prekinula faks radi trudnoće, uzela porodiljno, devet bolovanja godišnje, dočekivala ukućane sa ručkom, smješkom i frizurom i time naravno ponudila super uslugu, kojoj je teško oponirati?
Koja od vas nije kolutala očima, jer mužjak opet nije uzeo u ruku bušilicu od kilu i pol i minimalnom snagom ju naslonio o zid, uštekanu poput miksera? Ha, rodilje moje?

Pitam ovo iz dva razloga.
Prvi - zaista me zanimaju konkretni primjeri, jer ne mogu vjerovati da sam bornirani seksist i slijep na zdrave oči.
(Ponavljam, naravno znam za strahote nasilja, iako ću to uvijek uzimati kao individualne situacije, a ne klišee spola. I ne, ne spadam među one, koji tvrde i da logori nisu postojali, a ženu tuku da se ne vidi. K tome, neizmjerno sam sretan živjeti sa zgodnom i inteligentnom, k tome samosvjesnom i uspješnom ženom u, relativno, sretnom i uspješnom braku.)
Drugi razlog je... ja vam ne vjerujem posve.
Drage moje, možete li osluhnuti u sebe i posve objektivno premotati u glavi vaše motelske sate sa ljubavnicima, od one-night-standa do isto poluocvale rutine B, tek u ime bijega od rutine A(takes two to tango, bilo i ostalo)? Možete li priznati vaše jadikovke zasićenošću mužem jer pada s nogu radeći kao konj ili jer vas više ne privlači sirovom muškošću jer umoran kao konj nakon posla još i suđe pere pa vašu mamu vozi na rekreaciju?

Ne mislite da bi i nama muškima pomogao neki ženski Luther feminizma i ravnopravnosti spolova, koji bi i vas rastresao iz mantrane poravnilovke o muškoj đubradi, o nekoj-tamo-koja-je-manje-plaćena, o nuždi kuhanja, peglanja, pušenja?!
Ne podrazumijeva li se da se svi mi, individualno, pozicioniramo i, donekle, borimo za svoje odabire?
Niste li i vi dio odgovornosti za ravnopravnost, artikuliranu, njegovanu, usmjeravanu?
Nije li zapravo poanta i u misli jedne moje bliske prijateljice – „Čuj stari /povuče dim, otpuhne preko pjene od pive; a zgodnaaa.../ - nemre mene nitko poštovat' k'o ja sama sebe!“
I dakle, treba li nam ženski Luther?

Image and video hosting by TinyPic
/Katharina von Bora, Lutherova supruga/

- 14:59 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

08.03.2011., utorak

Udruženi rad i Dan žena - Jelo Žužinek ostaje uz vas!

Mili moji,

ovaj put, koketno ću okrenuti pilu naopako.
Neću riskirati ženske noseve naborane poput njuškica pekinezera, niti nazalne prigovore testosteronskog seksizma.
Neću opet ironično i posve nategnuto prozivati naše bezrepe sugrađanke – ako ništa, u ime Dana žena.
Dakle, potpuno se /zamislite smjeran pogled i čvrst glas a la Andrija Hebrang/ distanciram od podmetanja da ću namjerno izokrenuti uloge, suknje i hlače, njega i, ne daj blože, nju.
Te dakle pitam moju repatu subraću – dobro, zašto ste takvi???

Kondratijev je bio faca, ma koliko to sovjetska ekonomija ne pokazivala. Naime, taj je muškarac tvrdio kako gospodarstvo, i zapravo civilizacija, prolazi sinusoide razvoja.
A to se da primijeniti i na nas, braćo moja.
Jer, mi zaista jesmo koristili patrijarhat uklesan u psihu kolektiva, i zaista jesmo podrazumijevali da naše bezrepe sugrađanke imaju biti šporetuše, usisavalice, previjalice. Te friškonasmiješene uspaljenice, isključivo za vlastitu upotrebu. Mi smo bili na vrhu. Amplitude. Sinusoide.
E, onda su naše miljenice s pravom krenule na barikade, prestale se brijati (ili pak počele) i poprilično se, barem na Eurootoku, izborile za nesporna prava. Ma, dapače, i sudstvo su navele na šprancu da je jedan spol drugome superioran, što se odgoja djece tiče; evo mašu presudama kojima od svojih posivjelih muževa traže dvadeset godina plaće retroaktivno, jer samo radi muževa nisu radile, itd. Tu se dakle sinusoida izokrenula.
Kako god, Kondratijev dakle, sad je na nama opet da se kratko zamislimo, vrteći vikler u kosi, i da nešto poduzmemo; da pokrenemo val; da stvorimo stanje realnoegzistirajuće ravnopravnosti glede i unatoč arhaičnim, seksističkim, reakcionaškim feministicama, koje nas trpaju u poravnilovku muške neandertalnosti, o kojoj sebi o depilirana prsa cendramo dok nam na šporetu zagara ručak jer smo zaglavili u gužvi da pokupimo klince u vrtiću.
Da se razumijemo, ja ne bi u ime pravde zamijenil logoraše i čuvare. Ja bi ukinul logor.
S te pozicije...

Zašto ste dakle takvi, braćo?
Nepoučivi?
Zašto ste nezahvalni? Zašto ste selektivni, manipulativni i još jednom nezahvalni?
Zašto, kad ste već u slobodnim profesijama (ili i niste) i kad radite od doma, fensi, stalno naglašavate kako vi usput i kuhate (pa još složite onu odvratnu facu poput vaše mame, kako je tako bilo i dok ste radili po deset sati i po parsto kilometara na dan)? Čemu kmečite kako sami prostirete netom opran veš (i domahujete susjedi prekoputa ženinim grudnjakom i košaricom punom kvačica) te, posebno, zašto vas smeta kad vaše ženice prekontroliraju, jeste li veš izmiješali (poput nje uglavnom), jeste li odabrali pravu temperaturu i program, ispravan prašak, količinu omekšivača...?
Zbog čega ste netrpeljivi i pokazujete neslaganje već petnaest prokletih godina, kad vrećicu smeća morate sami stavitu u kantu, a vaša ju je suprugica uredno i u pravilu – već petnaest godina - odložila pokraj te iste kante? Pa zar vam je baš tako teško baciti smeće U kantu, siročići jedni?
Nije li vam neugodno, dok vaše ženice rade za boljitak i za pjenu na vašoj pivi, da po kupaoni šutate kanticu, jer su se ulošci (dnevni, kartonsko pakiranje; noćni dolaze u foliji) zalijepljeni za stijenku? Pa što ste sitničavi, i to godinama?
Pa, uopće, zar je vama, genetskim potomcima lovaca i ratnika, toliki problem, po kupaoni tri-sa-tri potražiti između njezinih četrdesetišest posudica kozmetike svoj žilet i pjenu za brijanje, koje vaša mucica koristi za ljepotu VAMA (uglavnom)?
Imate fitnese i teretane, a psujete kao kočijaši jer se morate sageti u kadu da povadite onaj vradžbinski kofrc nečega iz slivnika?!
Ma, sram vas bilo, braćo! Fuj, kažem, i kažem to grlatim basom, poput Mamića! Marš!
Uopće, kad ste se zadnji put nasmiješili?
Kad vam se na licu nije vidio potisnuti bijes kad vam vaše bezrepe mucice nakon ručka - dok se vama oči sklapaju a kičma ničim izazvana proizvodi zabrinjavajuće zvukove - tutnu neoprane nogice u krilo, da ih masirate tu gore ne tu tamo ma dolje ne gore isusebožedajakotijeteškopustikakomiidešnaživce ... I, bruke jedne, niste li tada ama baš svaki put bijesno pomislili „pljunuta mater svoja...“?
Fuj, braćo!
Nezahvalnici jedni! FUJ!

Ali dakle, i ovo je najgore.
Zašto ste sitničavi; zašto ne priznajete tuđi napor?
Koliko vam se puta desilo da ste cijeli tjedan uz svoj posao vi bili ti , koji ste ljubavno gnijezdo za svoju odabranicu svakodnevno čistili, prozračivali; donosili joj najljepše crviće, izvodili mladunce na sate letenja pa ih opet skupljali, da biste onda u subotu – nakon pomnog i mučnog sricanja riječi u glavi i kalkulacije puta evakuacije, ako stvari krenu po zlu – zamolili svoju suprugicu ili curu da makar za vikend ONA prošeta usisavač, samo potegne perilicom po prozoru ili samo prostre veš (i usput, u ime muške rehabilitacije, vašim gaćama značajno mahne susjedi...)
Priznajte.
I priznajte da je vaša suprugica ili cura uvijek rado pristala, posebno dok biste joj dakle preko tanjura od ručka masirali stopala.
I priznajte da bi onda vaša suprugica ili cura zbilja krenula, tek napominjući kako će vas zamoliti za pomoć po potrebi.
Iz ostave bi iznijela krpe za pod i kantu.
Postavila bi sušilo za veš.
Izvadila bi prostirke iz auta.
Povadila bi sve CDe da napravi reda.
Usput, krenula bi raditi kolač (ujedno vas triput šaljući u dućan po puter („ne, rekla sam margarin“), pa po dvije jabuke – („rekla sam tri, ako su male“) pa po mileram („treba mi 250 grama, a ti si opet donio ... pakovanje!“) i svaku kapavu žlicu i masnu mutilicu uredno odložila na svoje mjesto na tri metra radne plohe (umjesto, frkt, kao što ju je vaša mama učila, odmah u perilicu, ili makar u zdjelu sa toplom vodom).
Vas je samo zamolila – usred vašeg dopisa poslovnom partneru – da ispržite lješnjake.
Pa usred - kalkulacije – da samo narendate jabuke.
Pa taman kad ste u ime mira u kući krenuli oprati auto, da odete po jaja, jer joj je i ovaj, sedamnaesti put za redom, žumanjak uz opaku kletvu upao u bjelanjke.

Dok se vi vratite iz – primijećeno! – preduge vožnje do supermarketa sa novom turom jaja, ona bi počela i usisavati.
I da, mora vam se priznati, jeste ju vi gledali sa veseljem i zahvalnošću („Što se kesiš tako cinično?“).
I jeste, istina, uz namig otvorili bocu pjenušca i prinijeli joj čašu, uz poljubac i opasku kako je divno sunce vani i kako ste sretni što je ona tu i sad uz vas, i je li se umorila.
I...
Ma, priznaj, bagro muška...!
Koliko puta bi onda počela neka serija, ili bi se vašoj mucici pridrijemalo. Pa bi zamolila za dekicu i da namjestite tajmer na sedamnaest minuta pa kolač iznesete na balkon i da ne, ne palite sad perilicu da drnda, i sve će ona završiti čim se probudi i onda bi mucica zahrkala do mraka.
Koliko se puta desilo...
I onda bi se mucica zbilja probudila, oborila hrpu papira koje je prekjučer stavila na stol za odraditi preko vikenda, i instinktivno upalila teve točno na najavnoj špici Tisuću i jednog gumuza.

U ime mira u kući i međuspolnog razumijevanja, vi biste se sa Žujom u ruci povukli u radnu sobu završiti dopis poslovnom partneru, i ne biste se (pec!!) sugestivno - pumirujuće nasmiješili opasci kako previše pijete, jerbo znate da biste opet čuli „što“, „kes“ „cinično“ „mrziš“, „isti“, „uvijek“ i „nikad“.
Koliko vam se puta tako desilo?
I – ma, sebi u ogledalo priznajte, braćo! Gnjusevi jedni muški! – koliko ste puta u ponedjeljak širokolučno ujutro zaobilazili kupaonu, dok se vaša cura ili žena pere, uteže i crta za posao – da joj se ne ispriječite na putanji – i koliko ste puta skuhali kavicu, napravili sendvič, prekontrolirali da ima prometnu, ključ, zakopčan šlic, i onda krenuli redom... pokupili krpe za brisanje poda, kante, oprali usisavač i pospremili ga (jer vam se, priznajte, zaista nije dalo usisavati a ona nije stigla jučer); pa ste oribali radnu plohu i lonac sa zagorenim pudingom, rasprostrli veš kojeg je ona smetnula s uma izvaditi iz mašine jučer (susjeda vas nije vidjela); časkom ste oribali pločice i ljepljivi pod u kuhinji, zaurlali sebi pod brk prefiks prve riječi psovke koja vam je inače pod vetom zabranjena i – otpočeli novi dan, gadljivo razdraženi i posve slijepi da je ona jučer samo za vas krenula prati, usisavati, peći, spremati – ma, ugađati VAMA, nezahvalna bagro sva ista, muška?
Ha?
Ma, marš!

E, a jer nismo isti, ja neću niti čestitati Dan žena.
Svaki je dan Dan žena, što se mene tiče.
Tak.

Jelo Žužinek,
Para la Victoria Siempre!


- 07:07 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

05.03.2011., subota

Semiotika

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

p.s.

Image and video hosting by TinyPic
- 20:46 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

03.03.2011., četvrtak

Faza i nula

„Tata, a što je to demonstracija?“
„To je kad ljudi iziđu van na ulice jer imaju neki problem.“
„Aha, a kad ga riješe, onda odu doma?“
„ ... paa... “
„A zakaj ja onda moram doma kad je vani mrak, a nisam riješila svoj problem na ulici...?“
„ ... eeehh...“
„A tata... ako ode teta Jadranka Kosor, hoće onda biti striček Milanović Jadranka Kosor?“
„ ... ummm... “
„A, a, tata... a tko su huligani?“
„Pa to su oni mladi ljudi koji imaju pobrkane vrijednosti a guraju se u prvi plan na silu i ne poštuju pravila...“
„Aha, aha, tata, jelda onda su huligani oni mladi stričeki u velikim autima, kaj se svugdje parkiraju?“
„ ... eeehhm....“
„ A tata... kako to da mi izvozimo plin, pa onda moramo kupovati od drugih? Jel' zato što smo siromašna zemlja?“
„ ... paaa.... “
„Ajoj, tata, pa baš mi ništa ne znaš objasniti. Joooj. A, a tata... a zašto nama ne daju ući u Europsku Uniju?“
„Zato što misle da mi krademo sami od sebe, to Ti se zove korupcija.“
„Aha, kužim, ali kako smo mi u Hrvatskoj korupcirani, ako ljudi na demonstraciji vičeju da nemaju za kruh? Pa onda mi nemamo novaca za korupciju...?!“
„Ma, gle', neki ljudi imaju novaca, i onda oni rade korupciju, i to je loše.“
„A, tata, a zakaj ste vi odrasli na izborima birali te ljude onda?“
„ ... uuhm... pa, nismo svi. Ali to Ti je komplicirano, jer ponekad ne znaš unaprijed...“
„A kako onda glasaš, ako ne znaš...? Ja u školi uvijek moram znati odgovor i hoćeš da učim i sve znam...“
„Ma dobro; pusti to, ponekad poslije izbora onaj kojeg si birao uzme partnera za kojeg ti nisi glasao i koji ti se gadi, ali ...“
„Ja to ne razumijem. Ovi ljudi kaj su vani u demonstraciji imaju problem jer su odrasli birali ljude koji imaju korupciju, a ovi nisu znali?!“
„Joj, gle', ne mogu ti ja to sve objasniti; svaka zemlja ima dobre faze i loše; ovo je sad loša faza.“
„Aha... a... tata... a kad je bila dobra faza?“
„ ....... “

- 12:46 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic