Između jednine i trojstva: 2, i (k)ako dalje
|
Vjernost uglavnom poistovjećujemo sa brojem 2. Naravno, citat jedne moje Bivše pobija površnost matematike. „Ja sam vam obojici vjerna“, rekla bi. Iako, i to vuče na 2. Brojka 2 kao većinski dioničar nije bitno ugrožena – kraju principi – povremenim, sporadičnim pojavljivanjem jedinice. Ljudi smo. Naravno, kad sporadičnost postane status quo i kad krene ljudski overkill pa dobijamo božićnu čestitku sa poklon-bonom skrovitog motela, brojka 2 je zapravo kompromitirana, ma što reklame za superljepilo tvrdile. Ovisno o perspektivi u vremenu i onoj u prostoru, može ju zapravo jednako kompromitirati 1 ili bilokoja druga brojka. Ovo pak povlači pitanje na tragu tješidbene izreke moje Bivše – je li vjernost određena stalnošću trećeg, pa time dapače ili nikako probavljiva, ili je narušena ukupnim protokom raznih 1-ova ili 1-ica u jedinici vremena? Kako god, ovo dosad je sve očekivano. Međutim, pada li pojam i „comfy“osjećaj vjernosti, kad se 2 neke posve nespektakularne i neominozne večeri odjednom, po prvi put percipirano, raspadne – ne na 1+1, već na 2x1?! Jesmo li sa ove ili one strane motikice-njegovalice našeg đardina veznovjernog dvojstva, kad istovremeno pimplamo sms-ove trećima, ma kako marginalni bili? Kad kao 1 skajpamo, hrčemo pred teveom ili sričemo mailove, dok naše voljeno drugo 1 čita u drugoj sobi ili ispurgava frustracije na Fejsu? Možemo li mirne duše zajedničkoj klincezi pojasniti matematiku tvrdnjom da je nesumnjivo 1+1=2=2x1, a slutimo u sebi glockavog crva kojeg bismo prokleli, samo da nam iziđe na oči, imenom i prezimenom...? Vezujemo li vjernost za skupnost, za vezu kao cjelinu bez pukotine, ili nas udaljavanje od partnera ili partnerice čini isto tako žrtvom ili egzekutorom nevjere? Može li suživotno 2x1 ne biti 2, brojka vjernosti, dok nam susjedi domahuju svojim sirupasto sinergijski komplementarnim 1+1, kao da čitaju kroz naše zastore...? Vjernost uglavnom poistovjećujemo sa brojem 2.  |
