Mili moji,
ovaj put, koketno ću okrenuti pilu naopako.
Neću riskirati ženske noseve naborane poput njuškica pekinezera, niti nazalne prigovore testosteronskog seksizma.
Neću opet ironično i posve nategnuto prozivati naše bezrepe sugrađanke – ako ništa, u ime Dana žena.
Dakle, potpuno se /zamislite smjeran pogled i čvrst glas a la Andrija Hebrang/ distanciram od podmetanja da ću namjerno izokrenuti uloge, suknje i hlače, njega i, ne daj blože, nju.
Te dakle pitam moju repatu subraću – dobro, zašto ste takvi???
Kondratijev je bio faca, ma koliko to sovjetska ekonomija ne pokazivala. Naime, taj je muškarac tvrdio kako gospodarstvo, i zapravo civilizacija, prolazi sinusoide razvoja.
A to se da primijeniti i na nas, braćo moja.
Jer, mi zaista jesmo koristili patrijarhat uklesan u psihu kolektiva, i zaista jesmo podrazumijevali da naše bezrepe sugrađanke imaju biti šporetuše, usisavalice, previjalice. Te friškonasmiješene uspaljenice, isključivo za vlastitu upotrebu. Mi smo bili na vrhu. Amplitude. Sinusoide.
E, onda su naše miljenice s pravom krenule na barikade, prestale se brijati (ili pak počele) i poprilično se, barem na Eurootoku, izborile za nesporna prava. Ma, dapače, i sudstvo su navele na šprancu da je jedan spol drugome superioran, što se odgoja djece tiče; evo mašu presudama kojima od svojih posivjelih muževa traže dvadeset godina plaće retroaktivno, jer samo radi muževa nisu radile, itd. Tu se dakle sinusoida izokrenula.
Kako god, Kondratijev dakle, sad je na nama opet da se kratko zamislimo, vrteći vikler u kosi, i da nešto poduzmemo; da pokrenemo val; da stvorimo stanje realnoegzistirajuće ravnopravnosti glede i unatoč arhaičnim, seksističkim, reakcionaškim feministicama, koje nas trpaju u poravnilovku muške neandertalnosti, o kojoj sebi o depilirana prsa cendramo dok nam na šporetu zagara ručak jer smo zaglavili u gužvi da pokupimo klince u vrtiću.
Da se razumijemo, ja ne bi u ime pravde zamijenil logoraše i čuvare. Ja bi ukinul logor.
S te pozicije...
Zašto ste dakle takvi, braćo?
Nepoučivi?
Zašto ste nezahvalni? Zašto ste selektivni, manipulativni i još jednom nezahvalni?
Zašto, kad ste već u slobodnim profesijama (ili i niste) i kad radite od doma, fensi, stalno naglašavate kako vi usput i kuhate (pa još složite onu odvratnu facu poput vaše mame, kako je tako bilo i dok ste radili po deset sati i po parsto kilometara na dan)? Čemu kmečite kako sami prostirete netom opran veš (i domahujete susjedi prekoputa ženinim grudnjakom i košaricom punom kvačica) te, posebno, zašto vas smeta kad vaše ženice prekontroliraju, jeste li veš izmiješali (poput nje uglavnom), jeste li odabrali pravu temperaturu i program, ispravan prašak, količinu omekšivača...?
Zbog čega ste netrpeljivi i pokazujete neslaganje već petnaest prokletih godina, kad vrećicu smeća morate sami stavitu u kantu, a vaša ju je suprugica uredno i u pravilu – već petnaest godina - odložila pokraj te iste kante? Pa zar vam je baš tako teško baciti smeće U kantu, siročići jedni?
Nije li vam neugodno, dok vaše ženice rade za boljitak i za pjenu na vašoj pivi, da po kupaoni šutate kanticu, jer su se ulošci (dnevni, kartonsko pakiranje; noćni dolaze u foliji) zalijepljeni za stijenku? Pa što ste sitničavi, i to godinama?
Pa, uopće, zar je vama, genetskim potomcima lovaca i ratnika, toliki problem, po kupaoni tri-sa-tri potražiti između njezinih četrdesetišest posudica kozmetike svoj žilet i pjenu za brijanje, koje vaša mucica koristi za ljepotu VAMA (uglavnom)?
Imate fitnese i teretane, a psujete kao kočijaši jer se morate sageti u kadu da povadite onaj vradžbinski kofrc nečega iz slivnika?!
Ma, sram vas bilo, braćo! Fuj, kažem, i kažem to grlatim basom, poput Mamića! Marš!
Uopće, kad ste se zadnji put nasmiješili?
Kad vam se na licu nije vidio potisnuti bijes kad vam vaše bezrepe mucice nakon ručka - dok se vama oči sklapaju a kičma ničim izazvana proizvodi zabrinjavajuće zvukove - tutnu neoprane nogice u krilo, da ih masirate tu gore ne tu tamo ma dolje ne gore isusebožedajakotijeteškopustikakomiidešnaživce ... I, bruke jedne, niste li tada ama baš svaki put bijesno pomislili „pljunuta mater svoja...“?
Fuj, braćo!
Nezahvalnici jedni! FUJ!
Ali dakle, i ovo je najgore.
Zašto ste sitničavi; zašto ne priznajete tuđi napor?
Koliko vam se puta desilo da ste cijeli tjedan uz svoj posao vi bili ti , koji ste ljubavno gnijezdo za svoju odabranicu svakodnevno čistili, prozračivali; donosili joj najljepše crviće, izvodili mladunce na sate letenja pa ih opet skupljali, da biste onda u subotu – nakon pomnog i mučnog sricanja riječi u glavi i kalkulacije puta evakuacije, ako stvari krenu po zlu – zamolili svoju suprugicu ili curu da makar za vikend ONA prošeta usisavač, samo potegne perilicom po prozoru ili samo prostre veš (i usput, u ime muške rehabilitacije, vašim gaćama značajno mahne susjedi...)
Priznajte.
I priznajte da je vaša suprugica ili cura uvijek rado pristala, posebno dok biste joj dakle preko tanjura od ručka masirali stopala.
I priznajte da bi onda vaša suprugica ili cura zbilja krenula, tek napominjući kako će vas zamoliti za pomoć po potrebi.
Iz ostave bi iznijela krpe za pod i kantu.
Postavila bi sušilo za veš.
Izvadila bi prostirke iz auta.
Povadila bi sve CDe da napravi reda.
Usput, krenula bi raditi kolač (ujedno vas triput šaljući u dućan po puter („ne, rekla sam margarin“), pa po dvije jabuke – („rekla sam tri, ako su male“) pa po mileram („treba mi 250 grama, a ti si opet donio ... pakovanje!“) i svaku kapavu žlicu i masnu mutilicu uredno odložila na svoje mjesto na tri metra radne plohe (umjesto, frkt, kao što ju je vaša mama učila, odmah u perilicu, ili makar u zdjelu sa toplom vodom).
Vas je samo zamolila – usred vašeg dopisa poslovnom partneru – da ispržite lješnjake.
Pa usred - kalkulacije – da samo narendate jabuke.
Pa taman kad ste u ime mira u kući krenuli oprati auto, da odete po jaja, jer joj je i ovaj, sedamnaesti put za redom, žumanjak uz opaku kletvu upao u bjelanjke.
Dok se vi vratite iz – primijećeno! – preduge vožnje do supermarketa sa novom turom jaja, ona bi počela i usisavati.
I da, mora vam se priznati, jeste ju vi gledali sa veseljem i zahvalnošću („Što se kesiš tako cinično?“).
I jeste, istina, uz namig otvorili bocu pjenušca i prinijeli joj čašu, uz poljubac i opasku kako je divno sunce vani i kako ste sretni što je ona tu i sad uz vas, i je li se umorila.
I...
Ma, priznaj, bagro muška...!
Koliko puta bi onda počela neka serija, ili bi se vašoj mucici pridrijemalo. Pa bi zamolila za dekicu i da namjestite tajmer na sedamnaest minuta pa kolač iznesete na balkon i da ne, ne palite sad perilicu da drnda, i sve će ona završiti čim se probudi i onda bi mucica zahrkala do mraka.
Koliko se puta desilo...
I onda bi se mucica zbilja probudila, oborila hrpu papira koje je prekjučer stavila na stol za odraditi preko vikenda, i instinktivno upalila teve točno na najavnoj špici Tisuću i jednog gumuza.
U ime mira u kući i međuspolnog razumijevanja, vi biste se sa Žujom u ruci povukli u radnu sobu završiti dopis poslovnom partneru, i ne biste se (pec!!) sugestivno - pumirujuće nasmiješili opasci kako previše pijete, jerbo znate da biste opet čuli „što“, „kes“ „cinično“ „mrziš“, „isti“, „uvijek“ i „nikad“.
Koliko vam se puta tako desilo?
I – ma, sebi u ogledalo priznajte, braćo! Gnjusevi jedni muški! – koliko ste puta u ponedjeljak širokolučno ujutro zaobilazili kupaonu, dok se vaša cura ili žena pere, uteže i crta za posao – da joj se ne ispriječite na putanji – i koliko ste puta skuhali kavicu, napravili sendvič, prekontrolirali da ima prometnu, ključ, zakopčan šlic, i onda krenuli redom... pokupili krpe za brisanje poda, kante, oprali usisavač i pospremili ga (jer vam se, priznajte, zaista nije dalo usisavati a ona nije stigla jučer); pa ste oribali radnu plohu i lonac sa zagorenim pudingom, rasprostrli veš kojeg je ona smetnula s uma izvaditi iz mašine jučer (susjeda vas nije vidjela); časkom ste oribali pločice i ljepljivi pod u kuhinji, zaurlali sebi pod brk prefiks prve riječi psovke koja vam je inače pod vetom zabranjena i – otpočeli novi dan, gadljivo razdraženi i posve slijepi da je ona jučer samo za vas krenula prati, usisavati, peći, spremati – ma, ugađati VAMA, nezahvalna bagro sva ista, muška?
Ha?
Ma, marš!
E, a jer nismo isti, ja neću niti čestitati Dan žena.
Svaki je dan Dan žena, što se mene tiče.
Tak.
Jelo Žužinek,
Para la Victoria Siempre!
Post je objavljen 08.03.2011. u 07:07 sati.