Trebaju li žene svog Luthera?

Koliko laički shvaćam, jedna od zasluga mog part-time sugrađanina, Martina Luthera, leži u činjenici što je prijevodom Biblije i zagovaranjem držanja mise u crkvama na materinjem, narodnim i shvatljivom jeziku (umjesto Latinskog) htio puku približiti sadržaje; prožeti ih razumijevanjem i pridobiti iskonskijem vjerovanju, umjesto da – kao dotad – budu zasuti maglovitim mantrama koje slijede poluzaslijepljenom polunavikom rutine.
Otvorio je bitna vrata razmišljanju ka samoodređivanju, argumentima i vlastitom stavu.

Slušam nekidan, za Dan žena, emisije na radiju u autu, i – priznajem – kako god mijenjao stanice, sve je samo o Danu žena. Pardon, jedna je postaja emitirala reprizu – lekcije Kineskog. (Neka nitko ne kaže da Bosna ne ćuti Zeitgeist!)
Odgojen dijelom dod majke i bake, u poznoj drugoj deceniji dosad opstalog braka, okružen probranim, malobrojnim i tim bitnijim prijateljicama, teško da sam testosteronski alfa – mužjak. Muška me društva uglavnom ne prihvaćaju; među nogometašima, lovcima, kladioničarima ne samo da se osjećam na krivom mjestu, nego i njima namećem sličan otklon od mene.
To mi je stigma.
U podznaku sam - prijateljica. Netko mi reče, "Frauenversteher".
Istovremeno sa tim mojim podznakom, bez najave napuštajući mog oca, majka me povela sa sobom kao prilično balavog nižerazrednog pubertetliju; niti meni nije rekla da odlazimo.
O starom je pred institucijama nalagala odvratne stvari; epilog je ostao poput tinjajućeg tumora u meni i tridesetak godina kasnije; majka se oporavila; stari nije preživio - dapače, ukaljanog imena, umro je potpuno sam, teško bolestan i pothranjen.
Možda se donekle tim dijelom mog života artikuliralo moje promišljanje stvarnih žrtava, ciljeva, sredstava i spinova...
Kakve to veze ima sad sa Lutherom i sa Danom žena?
Tu vas čekam.

Ne računajući moju gospođu majku i njezinu dvojaku ulogu, s nekim sam curama i ženama otkrivao njihove, naše ili svoje najosobnije čarolije i napitke putenosti, skrivanja, rizika i naslade. Rogovi, koje sam usput ponekome nabijao, pratili su me poput sjene, shvatit ću kasnije...
I uvijek bi svemirom odzvanjalo – kao iz rakijastokisele, bezvremenske, kaljave, zadimljene birtije između Šamca i Tišine ili između Fojnice i Gnojnice – kako su muški svi isti, kako su žene uvijek žrtve... Mantra, da mantra.

I dakle, slušam te emisije na radiju, nekidan, dok sve iziritiranije mijenjam stanice.
OK, čestitke moderator(ic)a; prigodne vokalno – instrumentalne izvedbe.
OK, spomen postanku praznika. OK, spomen zlostavljanja, stereotipa, majčinstva; žene radnice, domaćice, prijateljice, ljubavnice.
ALI, i tu dakle čekam – zapitao sam se, bi li ženama koristio neki Luther reformacije feminizma i emancipacije.
I vlastita me misao prenula (negdje između Đurđevika i Živinica.)
Zapitao sam se, jer su sve mile žene u svojim javljanjima tek apstraktno ponavljale, kako su žene ugnjetavane, iskorištavane, obespravljene, varane, tučene. Kako, eto, imaju povodom praznika skraćeno radno vrijeme i – trče kući mužu skuhati ručak. A možda i karanfil dobiju za praznik.
Ovco servilna – priznajem! Pomislih! Da ovco...

Nisu li, analogno ženama, i muškarci roditelji; očevi, radnici, domaćini, serviseri, održavači, tješitelji, vojnici, bolničari?
Nije li čudna navada, da žena /naravno, bolno, junački/ rađa, ali se poput cirkusanta splete o sebe samu i upada u stereotip, čim treba rupu u zidu izbušiti; gumu auta napumpati?
Nisu li često žene te, koje svojim malim potomicama od najranije dobi ponavljaju kako "ćuko grize a muški su govna"?
Nisu li žene te, koje spretno i bezrezervno metu sa stola prizivanje ravnopravnosti, kad sud određuje – u pravilu – da se djeca razvodom dodjeljuju majci („naravno“)?
Nisu li, najčešće, žene te, koje radi bolesnog djeteta uzimaju bolovanje i porodiljno nakon rođenja djeteta (što naravno utječe na visinu prihoda i posljedične statistike)?
Pitam, žene moje, i pitam najozbiljnije:
Koja od vas je, uz istu kvalifikaciju i istovjetan ugovor sa muškim kolegom za identičan posao u istim uvjetima, uz isti staž ili/i broj sati stvarno manje plaćena?
(Pazi, ne mantra, kako to tako jest te da otkud mi pravo propitivati, nego - konkretno...)
Koja od vas, jer je žensko, nije smjela ići u srednju školu ili na faks?
Koja od vas – pomozite mi promijeniti mišljenje – nije se smjela učlaniti u stranku, jer je žensko; nije unutar stranke smjela voditi nekakav odbor; iz općinskog ogranka otići u županijsko vijeće; biti na listi kandidata?
A sad - kontra:
Koja od vas je prihvatila stereotip i mantre svojih predaka o muškom svijetu, i onda vremenom i sama postala potvrdi vlastitog mantranja o obespravljenosti; prekinula faks radi trudnoće, uzela porodiljno, devet bolovanja godišnje, dočekivala ukućane sa ručkom, smješkom i frizurom i time naravno ponudila super uslugu, kojoj je teško oponirati?
Koja od vas nije kolutala očima, jer mužjak opet nije uzeo u ruku bušilicu od kilu i pol i minimalnom snagom ju naslonio o zid, uštekanu poput miksera? Ha, rodilje moje?

Pitam ovo iz dva razloga.
Prvi - zaista me zanimaju konkretni primjeri, jer ne mogu vjerovati da sam bornirani seksist i slijep na zdrave oči.
(Ponavljam, naravno znam za strahote nasilja, iako ću to uvijek uzimati kao individualne situacije, a ne klišee spola. I ne, ne spadam među one, koji tvrde i da logori nisu postojali, a ženu tuku da se ne vidi. K tome, neizmjerno sam sretan živjeti sa zgodnom i inteligentnom, k tome samosvjesnom i uspješnom ženom u, relativno, sretnom i uspješnom braku.)
Drugi razlog je... ja vam ne vjerujem posve.
Drage moje, možete li osluhnuti u sebe i posve objektivno premotati u glavi vaše motelske sate sa ljubavnicima, od one-night-standa do isto poluocvale rutine B, tek u ime bijega od rutine A(takes two to tango, bilo i ostalo)? Možete li priznati vaše jadikovke zasićenošću mužem jer pada s nogu radeći kao konj ili jer vas više ne privlači sirovom muškošću jer umoran kao konj nakon posla još i suđe pere pa vašu mamu vozi na rekreaciju?

Ne mislite da bi i nama muškima pomogao neki ženski Luther feminizma i ravnopravnosti spolova, koji bi i vas rastresao iz mantrane poravnilovke o muškoj đubradi, o nekoj-tamo-koja-je-manje-plaćena, o nuždi kuhanja, peglanja, pušenja?!
Ne podrazumijeva li se da se svi mi, individualno, pozicioniramo i, donekle, borimo za svoje odabire?
Niste li i vi dio odgovornosti za ravnopravnost, artikuliranu, njegovanu, usmjeravanu?
Nije li zapravo poanta i u misli jedne moje bliske prijateljice – „Čuj stari /povuče dim, otpuhne preko pjene od pive; a zgodnaaa.../ - nemre mene nitko poštovat' k'o ja sama sebe!“
I dakle, treba li nam ženski Luther?