Draga Levant,
idi kvragu. I Ti i Tvoje štrikanje i Tvoje pušenje i Tvoj mali smrznuti auto i Trokut i pesek i sve što smo uopće rekli.
Makni se više iz mog kvarta.
...
Već sam skoro zaboravio – ili, kad sam ovdje, nisam imao vremena primijetiti, između budilice i autoceste...
Prvom zorom, neboderi prekoputa srebrno su modri.
Dok u zagasitom plavetnilu Levanta, gotovo baršunastom, bez svjetla kuham malu kavu i osluškujem krckanje cijevi centralnog grijanja, Tvoja se prokleta strana svijeta uporno presvlači poput smirene ljubavnice; bešumno odijeva sve svjetlije plave, i taman uz ritmični huk vlaka nedalekom prugom gura sve te tonove plave ka zapadu i odlučuje se za vatrenonarančaste, spektakularne, tek prošarane pokojim tankoduguljastim tamnim oblakom.
Krckanje grijanja budi prve aute pod balkonom. Prve vlakove kroz Klaru. Prve dostavne kamione.
/Čemu li toliko ljudi u zgradi baš oko pet počinje puštati vodu? Nije vrag, da ćeš dobiti toliko nesanicom ispisanih i kavom umrljanih pisama, draga Levant...?!/
Neboderi žarko rumene – ni na istoku ni na zapadu igrokaza, biraju stajati pred neodređeno svijetloplavom – a svjetla njihovih stanova blijede i nestaju poput svjetala barki na pučini, zorom.
I dakle, neka mi nitko ne kaže da su betonski neboderi sivi. Točno sam promatrao. Za dan, oni se šminkaju u sivo, zapravo plavi, srebrni, narančasti. Zezaju nas.
Dok ovo pišem, draga Levant, stvari postaju blijedunjavo plavičastosivonarančaste, svjetlopaušalnije ili paušalnosvjetlije uglavnom (mislim, uvijek si se furala na te kojkakve boje štrikanja).
Nisam niti primijetio da sam popio svu kavu.
I dalje se pitam, čemu ovi iz zgrade prekoputa vješaju CDe po balkonima. Igrokaz zlaćanih bljeskova na zidu dnevne sobe svakako je zanimljiv; hvala susjedima prekoputa dakle.
Meni sviđa, rekla bi Ti.
Ali velim.
Idi kvragu, Levant. I miči se iz mog kvarta.
Što Te se imam sjetiti svako malo?!
Post je objavljen 05.02.2011. u 07:55 sati.