Su - očavanje
|
O svom ocu puno toga ne znam. Prerano smo se razdvojili. Prerano je otišao. (Čudno, serija preranosti stapa se u prekasnost.) Ne znam, ili sam zaboravio, je li i on bio u talijanskom zatvoru u pretprošlom ratu, ili je to bio samo moj djed. Pojma nemam, što ga je navelo na Omladinske radne akcije, niti mi je jasno, gdje su nestale dvije udarničke značke, koje sam vidio kratko prije njegove smrti. Nikad neću saznati, otkud mu ljubav za sevdalinke. I nije da o tome prečesto razmišljam više.   (Hrvatska Kostajnica) Zimske ferije provodio bih u Dalmatinskoj Zagori, sa starim. Ponekad bismo iz Zagreba u Split (usplit) putovali Unskom prugom – ambicioznost mog oca nikad nije dosegla do vlastitog auta; ipak, uvijek bi mantrao da bi on bio ambasador, samo da nije bilo moje majke. Kako god, dok bi se vlak ljuljkao i klepetao, vijugavo prateći tok Une, starom bi oči zasjale; sa svakim odmakom (ili ipak sa svakim primakom) postajao bi druga osoba. Ja bih djetinjim zanimanjem pratio njegove priče o turskim osvajačima, mlinicama, ribama, skrivenom blagu; prožimalo bi me njegovo oduševljenje žubornim, gotovo mističnim zelenilom rijeke, sve dok iscrpljen stakatom njegovih riječi i gestikuliranja ne bih utonuo u san, dok bi jutarnje sunce grijalo dimno – kiselkasti poluvonj tandrkavog kupea.     Pojma nemam, otkud mi tlapnja da ću starome biti bliže na par trenutaka, ako odem do Une. Do te, njegove, Une. (Otkud njemu, uopće, baš Una?!) Mora da je pomalo bizarno izgledalo moje lice, dok sam se provlačio pod mlinicama, hodao željezničkim pragovima i promatrao suton sa visoravni nad rijekom. Kao kad te cijele godine nešto vuče do groba bliske osobe, i kad stigneš, osjetiš se potpuno besmisleno, jer zapravo znaš da ta osoba nije tu (ne samo tu), da je svakako uz tebe, da te prati, promatra, da zna za tebe i sad, dok čupkaš travke oko ploče i pitaš se, sluša li te uopće dok joj se obraćaš. I gledao sam tako dolinu rijeke, i nije me smetalo što duše ne ostavljaju stope u snijegu. Bio je tu negdje. Možda.     |
