Zlo i naopako.
U doba partizanskih filmova, još sam mogao uživati u politički korektno groteskno karikiranom Švapskom iz televizora. Dapače, znalo bi se zalomiti ponešto Češkog, tu i tamo i Ruski bi zalutao, u ime šengajstovlja u radnika, seljaka i poštene inteligencije.
Onda je nešto škljocnulo i presložilo se i iz televizora je dugo kuljao samo Američki.
Ali jer je na jugoistoku Esadea ipak uvriježeniji Španjolski, Američani su nam počeli slati i taj jezik u telenovelizore.
I taman kad sam se suživio sa tom mišancijom jezika, koja mojim domom vlada u moje slobodno vrijeme (što još i plaćam), eto novosti, eto tvista. Turskog.
(Ne razumijem, zašto sad odjednom mojim milim suljudima preglasi, turski, kao od šale izlaze iz zubatih glava, a isti ti preglasi, njemački, u doba partizanskih filmova slovili su kao sablažnjiva fašistička neizrecivost).
I onda odlučim stati na kraj, i - dapače - ići korak dalje.
Odaberem film sa svog škoja. Miteleuropejski. Dapače, francuski.
Bez ijedne eksplozije, suze, incesta; jezik i mentalitet unije čelika i ugljena.
Ali – ajme. Ne razumijem.
Kraju, što ne govorim francuski.
Ali – radnju ne razumijem (niti naknadnim guglanjem).
Izvadim devede.
Vratim na telenovelizorske programe.
I zagrli me turski oko vrata... i američanski... i sve mi svane, i sve mi se kaže...
... feels so like home ... born to be Croat ... you know ...
Post je objavljen 16.12.2010. u 12:59 sati.