Jelo Žužinek i majka svih pitanja
|
Mili moji, Koliko vam se puta desilo... Koliko vam se puta desilo da vas kolegica s posla poveze autom. Vjerojatno vam se tri puta desilo, da vas dakle kolegica poveze, ili prijateljica, rodica, i da polusvjesno primijetite kako vozi sigurno, „čisto“, obzirno. A koliko dakle puta ste stekli dojam da kolegica, prijateljica, rodica jednostavno nema dovoljno ceste, ne udariti u zaustavljen auto ispred (pokoja to komentira tonom sličnim parkirnom senzoru, ups... ups... uups... uuuuuuups!) Ili, kolegica, prijateljica, rodica super šofira. Jedino što se radijus zavoja sve manje poklapa sa putanjom auta (uobičajeni komentar – „nešto mi klisko jutros“). Ne izmišljam. I naravno, volim jahati pilu ispravno okrenutu. Ali, evo, nedavno. Zove frendica, da mogu li s njom po auto, bio na popravku. Da joj se par dana ranije – ispriječio (!) jarak. A taman je popravila auto, nakon što je ispred nje neki tupan usporio i, davši žmigavac, počeo skretati lijevo, a ona ga je taman počela pretjecati, mulca bezobraznog. Ali da ne velim; ponekad ponešto i naučim. Tako, druga jedna bezrepa sugrađanka, prije svakog zavoja nagazi „kuplung“, i motajući volan ritualno izbacuje vrh jezika kroz kut stisnutih usana. Veli, tata joj je rekao da tako štedi nekakve zglobove. Prije par dana plomba mi se rasklimala od jauka motorčića prijateljičinog auta, koja je mrtva hladna nakon zaustavljanja na naplatnim kućicama jurila u „prvoj“ parsto metara, gnijezdeći se po sjedalu dok ne poravna bluzicu, da se zgužva. No, ponavljam, nisu sve iste, kao što ni svi nisu isti. Evo jedna mila prijateljica zbilja se ne da tlačiti mačističkim komentarima. I dan – danas tvrdi, da se njezin terenac uopće nije zanio u zaleđenom zavoju, moli'ću, ona je taman tu i tako i mislila parkirati. /To je ista ona, koja nije mogla vjerovati, kolika je magla i zašto brisači ne pomažu, dok nije, ipak, pristala upaliti odmagljivanje stakala ... iznutra... (zlobnici, da sam htio pisati, kako su se stakla zamaglila, pisao bih. No nisam. Pisao.) / Druga mi priča – jer razumijem žene i prijateljice smo si – kako, zamisli, nekidan preteknem nekakva tri šlepera, znaš tamo, onaj pravac od sto metara, e, tamo, i onda neki auto bez oznaka pojuri za mnom, i ja brže, i on, i ja opet brže, i on upali rotacije, i ja neću stati, i onda jedva skrenem na šumsku stazicu naglo. A on stane iza mene i tvrdi da sam bježala policiji. A meni se samo pripiškilo. Veli. Ona. Meni. I opet kažem, ne paušaliziram. Mi muški, kad se slupamo, napravimo totalku. Muški. A ne k'o heklanje, dvije haklice lijevo, dvije desno. Evo recimo, osobica nečijeg života. U posuđenom autu. Još fino dan ranije svom mužjaku veli da se ne svađaju jer to neće dobro završiti, a on da zna (znaaaaa!) da ona ujutro mora na put. I onda zove ujutro, da je u jarku sa autom. I mužjak u ufanju zamišlja tukicu svog odabira u tek blago nagnutom autu u nekom natruhnutom kanaliću. Kad ono, smotala autić – posuđeni dakle – oko stjenčuge, par metara od rijeke; par metara ispod nivoa ceste. Jer da se biciklist nije sklonio kad mu je trubila. ... I dakle, pitam ja sad vas. Nije poanta u prošlajfanim kuplunzima, niti u tome, što već dugo sumnjate da vaša ženkica nekaj muti sa autolimarom sa periferije, pa mu stalno ide. Nije bitno, što neka vaša supruga ili prijateljica psuje na lika, koji ispred auta panično pokazuje da ona tuda ne može proći (skriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiik; eto, vidi budale, iznervozio me). Nebitno je, koliki popust vam, uz posprdan smješak, daje prodavač plastičnih ratkapa u rinfuzi, niti je sad neka drama, kad na autu, kojeg je vozila sunčica vaša jučer, volan počne tresti cijelu unutrašnjost, a ona vaš zaust pitanja dočeka „Što je, nešto djeluješ živčano?! Da ja vozim?“ Nije u tome stvar. Ali – i to vas pitam – kako, a da ne ispadnete ženomrzac, starpametan, serator ili tri-u-jedan, nekome reći da – ne zna voziti?? Dabogda vam lanci ne trebali, želi vam Žužinek Jelo |
