Draga boco,
Prije svega želim da pronađeš svoj put.
Ne želim da Te pronađe baš moj otac – nije do Tebe, izvini, ali ipak – a znam i da nisi jedina putnica u ovo doba.
Svakako Ti želim sreću, i da Te ne razbiju, ma koliko nosila tek moje sitne želje, odrješujućom aureolom beznačaja okrunjene.
Zdravlje i razum, prije svega. Sebi i Tebi i svima.
I mirno more – znaš, boco (naravno da znaš) – more nije uvijek mirno a masa je duša tamo vani, i ne znam, stižete li vi iz sindikata boca sve to...
Draga boco, ne želim mnogo.
Zdravlje bližnjima. Da ih što više ponovno sretnem, a oni koji odu, neka odu u miru; sa smješkom, makar pomalo kompromitirajućim u groteski posljednjeg prizora.
Sretne kilometre želim, jer odvratno je sahraniti tek torzo prijatelja sa grimasom na ostatku glave, a zakon velikih brojki ne haje za neopterećenost rutine.
I Levant mi pozdravi, draga boco (mom se ocu ne bi dopala, ali svejedno... sad su skupa).
Vladi i Saboru, boco, želim stotine tisuća jutara poput moga, i večeri i noći.
Ništa više, i dobro su prošli, dok ih drugi ne potegnu, čija djeca ne mogu shvatiti.
Želim i biti manje cinik, manje kolerik, manje povredljiv a manje začahuren – gle, reći ćeš – i možda, dapače, mrvicu sretniji u nesvijesti, koliko sam u svijesti nesavršen.
Želim...
Želim vidjeti još puno aviona, želim tjedan u Berlinu i mjesec u Argentini. Želim krug u Ferrariju. Želim sve svoje žene i da su sretne i bez mene.
Želim zaslužiti.
Želim moći podijeliti, i imati s kime.
(A sve drugo nekako će doći na svoje...)
Tebi, boco, želim da ovu poruku ipak nekome doneseš, i bacam Te, što dalje mogu u buru sebe samog, i mirno Ti, boco, more, i sretan Božić želim...
Post je objavljen 24.12.2010. u 19:24 sati.