23.07.2010., petak
U tajnoj misiji
Stisni pa pisni (17) -
Papirni istisak -
#
20.07.2010., utorak
Qrac 22
Qrac – možebitni lokalizam izvornog germanizma Kreuz (ili Kruzifix) /lokalizam mjestom rođenja pod zvijezdom prečudnom/ 22 – pola od 44, ali duplo od 11. Ako je vjerovati Bosankama, ujedno i mjera za mašala. Qrac 22 – aluzija na Hellerov roman „Kvaka 22“, posve nepovezan sa Gropiusovom kvakom, ubloženom ranije Čitam tako ovih dana post jedne svoje subložnice, intoniran uglavnom lezilebovićštvom navodnih tragača za poslom. (I fakat, gledajući njemačkog izbornika okrugle lopte, ispada da je nać posao k'o šmrkalj em u nosu nać em ga ... itd.) Ovisi to ipak, mislim si ja, s koje se je strane nježnika... Sjetim se tako za recentnih sparnih posavskih večeri prožetih sonornim zujom komarčadi pod šumnim rodoletom (...sjetim se, dakle) i vlastite mantre onomadne, dok sam bio preplaćen za posve nezaslužen posao bez ikakve osobne odgovornosti, ali sa prilično solidnom perspektivom i adekvatnim gardom uspješnika među jednakima. Dok bih samoživo izlazio iz predimenzioniranog terenca ili iz suptilnije varijante službenog auta sa fensi logom i ogromnom, misterioznom drugom antenom, običavao bih nonšalantnošću otresja posljednje kaplje sa ćunovršja reći – tko posao želi, taj ga i nađe... No, svjestan da i najbolji gradski cajka-koncert o trošku poglavićarstva kad-tad završi, ipak sam odlučio prikloniti se mantri naše civilizacije, po kojoj se trud isplati, uporni uspiju a školovanje je alat zanata. Te sam se uporno trudio školovati. Za alate (među ostalim). Uz još par međuepizoda, prepakiravanja i reetiketiranja u svrhu pospješenja legalne prodaje, sad sam tu kako jesam. Ulagao sam, ulagao, i ... sad bih naplatio. No, Qrac. Ista ta civilizacija, čiji lideri šatro-retorikom zapravo decenijama vele da očekivanu krizu nisu očekivali ali da barem nemaju niti viziju rješenja te se nadaju novim pobjedama, dakle – ista ta civilizacija sad cvrči poput cvrčka na čvoru crne smrče, kako da što bi sad, naplatio uloženo, očekivao sugerirano; da tko mi je kriv što sam pola života utukao vlastoušno vjerujući sistemu da on postoji (jer otkud inače glas u meni...) – pazi, ja sam dakle vjerovao glasu sistema koji se sad negira, dakle lud sam, dok u tom istom (sad odjednom nepostojećem) sistemu srećom slučaja obdareni socijalni biciklisti mantraju kako... tko posao želi, taj ga i nađe... Prešućujući dakle lukavo qrcostranost gledanja, iščuđavaju se ti socijalni biciklisti da kak bi ja, prasac vazdagladni, sad nakon pol života škole štel imat posao čovjeka sa pol života škole. Te da se ugledam na njih kaj su pol sebe bacili pa sad surfaju netom sa posla, a ne od doma. Te da kaj bi ja to vragmimater umaženu još i nekakva prava, za koja su se borili tamo neki čikaški aboriđini prvog, da prostiš, maja 1856... No dajte najte, no?! Te još da mi ne padne na pamet htjet kupovat novine, sjest na pivu ili ić na more, jerbo da je to trutluk i bahatizam i dokaz moje antidržavne podrivnosti jerbo da se ima u ime nepostojećeg sistema dić ruke od sebe i ekstatično sisat veslo (dobro, ovo sam parcijalno & maliciozno dodao, ali komotno paše). Hm, te Qrac, ez đast sed. (Bio je Đodan u pravu. Kila mozga, pet maraka.) Jer za tehničkog prevoditelja moraš imat diplomu psihologije; za vodit par dućana moraš biti rođen u ovom (!) stoljeću sa PhD-jem priheftanim uz placentu. Ak si magistar a punoljetan, taman si prekvalificiran za prodavača, sori. Ak imaš radno iskustvo, kakto da si u ovom stoljeću diplomiral, a u prošlom radil. Za bit tehničar nemreš ak nisi magistriral ekonomiju. Za bit ekonom moraš bit vještak procjenitelj (ili bijaše obratno, ne sjećam se više)... Za dobit honorarac, imaš bit član ceha. Kad si član ceha, posla nema, osim kaj iz tvoje članarine plaćaju poštarinu za novu uplatnicu članarine. Za bit nativni govornik nekog jezika moraš imat diplomu – e da; mili moji, eheeej!!! - imate li vi uopće certifikat da govorite Hrvatski?? Nemate? E dakle prek veze ste se ugurali, koverticu šibnuli, ha? Jer nemrete, glete, bez certifikata dobit posel za koji vam treba vaš materinji jezik! Kaj se mi onda opće raspravljamo; pa VI NE ZADOVOLJAVATE, žmukleri! (Viš kako se lako iz publikuma u jednom hitrotreptu.hr naklizne naqrac...) Qrac, uglavnom i svakako. Te 22 (mašala). I dođeš si sretan, kad makar zaredaju odbijenice. Ono, nisi prducnul bestražnu aplikaciju, neg' se makar osjeti malo. A imaš i ženi i familiji (I ovima bormeć kaj nemaju ni certifikat da govorijeju rvacki ili ini materinji) kaj napismeno za pokazat, da ti fakat tražiš posao. Na, majku mu, na, gle, odbili su me! Eto vam sad! (Naravno, dok se trijumfalno predinfarktno skljokavaš na pod skupa sa namjenski isprintanom odbijenicom i sa mrakom pred očima, čuješ umirujuće i okokolutavo „Dobro, mucica, no, no, a jesi bio na placu danas?“) Pa još kad te iste večeri Gazda-Koji-te-zeznuo nazove da su oni sad na rubu stečaja i izreketareni do herpesa korienskog i maltene pohapšeni skup' sa istim (ako ih prije Prikolj ne pronađe), pa ti još šlagotortno pomirljivo veli – a čuj, jel bi nas ti sad izvlekel, za duplu lovu, ha? – e, tad ti dođe stavit miljeić sa tevea na glavu i odmjerenim se udarcima lupat po tintari Glorijom (ili Poslovnim Vijesnikom, ups eto ni njega nema više, ha?!), sve potcikujući, mea Qrac, mea Qrac, mea prevelika Qrac... 22... Samo velim. Ovisi, s koje se je strane Qrca. 22. P.S. Jel samo meni djeluje da mi se forma bloga pošemerila (optiĆki)? Te jel samo meni kad u editoru kliknem na kurziv cijeli tekst ode u gluteusje? |
19.07.2010., ponedjeljak
Berlin Air Show 2010. (2)
Stisni pa pisni (8) -
Papirni istisak -
#
15.07.2010., četvrtak
Prednost bivanja ženom - i uz novih 13 milja, Jelo Žužinek ostaje uz vas!
Mili moji hiperventilirajući muški metroseksualci, zašto je bolje biti ženom nego muškarcem (za moje behasansko čitateljstvo – čovjekom), ne bi bilo osobito smisleno pitanje, da mi se neku noć nije počelo vrzmati glavom u umlačenom isparavanju jeftine Graševine sljubljene sa Žujinom pjenicom. U nekom prozoru vremena, dok je moja Prvozakonita i Zlatna Sponzorica u jednoj osobi popalila svu iluminaciju uz širom otvoren prozor, kako bi strašću Bizetove Carmen istjerala (!) komarce (!!), prisnilo mi se jednim okom, kako drugim uhom slušam žučnu raspravu svoja dva spermića upravo o tome – je li bolje ispasti ženom ili muškarcem... Mislim da je prvi spermić bio površna (možda izmanipulirana) feministica, jer je odmah višeglasno zapjevao o tome kako je bolje biti muško, jer se ne treba brijati, nema se menga, ne prolazi se porod, promiskuitet je poželjan a plaća bolja, ni u vojsku se više ne mora, itd. Itd. Onda su se tu malo zakačili u ono tipično birtijanersko prepucavanje pred kiselkastoznojni i hladnodimni fajrunat, ali taman kad je moja Carmen štropotno svršila sa egzorcizmom krilate bagre i ergela komaraca sinkrono zagudila odu olakšanja uz moje uzglavlje (a i šire), pažnju mi je privukao glas mog drugog spermića. Pomno sam slušao, moje se sneno oko otvorilo a uho uspravilo (na drugom sam, uredno presavijenom, ležao), i čvrsto sam odlučio odmah ujutro – još prije nego začujem rumenozorni sopran obloguze komšinice – zapisati makar dio argumentacije... Otprilike, moj je drugi spermić ovako koncipirao viđenje stvarke: Žene i promet Puno je bolje biti žensko u prometu (cestovnom). Možeš preticati kolonu, pa kad te murja u civilu krene loviti sa rotacijama, bježiš, pa naglo skreneš na šumski putić, i u tri treptaja uvjeriš murjaka da zar si preticala, te da ti se samo pripiškilo a nisi vidjela da te love pa si taman skrenula, kad ono... Muški bi tu završio sa lisičinama preko modrice. Ženče dobije propentano usmeno upozorenje, i još joj se pomogne izdemanevrirat' natrag na cestu. Dok bi se muškom reklo da je valjda bio mamuran od sinoć (a stoput mu se reklo), žena svoj auto u jarku može bez isprike, pardona i naučene lekcije pojasniti – „Ja sam samo odmah ispred zavoja stis'la kumplug i onda mi je kanal jednostavno izleeetio; kaj sam mogla?!“ (Ovo se, nastavio je moj spermić, nadovezuje na žensku dražesnost, da je ona - ma zamisli idiota u nastavku rečenice - naravno krenula preticati budalu koja je ispred nje dala lijevi žmigavac, usporila i skrenula lijevo – drito u nju – baš kad ga je skoro pretekla takvog kilavog i nesigurnog. Ili kad žena niti ne mora na retrovizor gledati, može li se isparkirati, dok joj tri opravdano sumnjiva muška očajnički mašu da ne može. Skreeek.) Žene i domaćinstvo ili kućanstvo Ovo je, veli moj spermić, isto zicer. Jer ako si žensko, uvijek možeš deset dana prije i dva dana poslije menge skvrčeno (a mazno) ležati na trosjedu i nesretnim šaptom konstatirati kako baš-sad nemaš uložaka. Nakon toga, ako si žensko, možeš potreptati prema svom Čovjeku onim pogledom akvarelske granice homicida i suicida i – poslati ga po uloške. Tri kapi; u celofanu; ne u kutiji; to su dnevni (to kao muško ionako znaš). Kao šlag na sarmu, kao žensko možeš pohvaliti svog muškog na uspješno obavljenoj nabavci, pa ga sad poslati po Gustin (jerbo da se ne pretrgne noseći, a tek to dve stvari odjednom; ma, mislim...) Osobito je zgodno, nastavio je moj sve mi srcu miliji spermić, ono sa bušilicom. Jer možeš ti kao žena biti, veli on, veterinarka-koja-telce-porađa, arhitektica, trenerica fitnesa, časnica. Ali, kad dođe dan – a uvijek dođe – da treba sa bušilicom od kile i pol, silom ne većom od one za nositi vrećice iz Modiane i Zare, izbušiti jednu rupicu u zidu – „Muuuceeeeeek, daaaajtiiiiii.... jaa neeeeznaaaam....!“ (A, veli moj spermić - kojeg sad počinjem pisati Moj Spermić – veli on, a zna ona napravit rožatu i flambirane janjeće medaljone u opnici od maskarponea, kad joj starci dolaze na ručak....) Fora je kad si žena i biti ravnopravan. Možeš navečer briljantno pospremljene kuhinje i čistih tanjura i rajngli dočekati svog muškarca, koji se nakon dvanaest sati na poslu, prijeđenih parsto kilometara i sedam i pol sastanaka vratio s posla, uz mijaukavo – „Čuj, hajde nam složi neku lijepu večericu... znaš, ja sam ipak danas naporno radila...“ Rekao je Moj Spermić i nešto o tome, kako kad si žena uvijek možeš prijekorno i povrijeđeno pogledati svog muškog, ako ovaj tiho, afirmativno i nježno pita, hoće li peglačica makar ovaj tjedan doći. Nisam to najbolje čuo, jer se moja Carmen trznula na krevetu, pa su se komarci nesnosno uzzujali u svijetu oko nas. Žene i obitelj (njihova) Moj je Spermić genijalac. U par pokreta repićem sažeo je, što mene neartikulirano a sveprisutno mori godinama. Kaže on tako svom suspermiću, dok oko svih nas pomalo sviće grimizna zora – „Kad si muško, naravno si se vremenom distancirao od svoje mame. Polemično, al' tak'; u ime mira u svojoj kući. I to je bed, tu je dobro biti žensko. Jer kad si žensko, veli Moj Spermić, naravno ćeš se i ti distancirati od njegove mame. Ali ne i od svoje. Pa kad tvoj Muški (naravno po difoltu bezrazložno, podlo i netrpeljivo) progrinta da (za potrebe ovog posta potpuno i isključivo imaginarna te sa stvarnim osobama ili zbivanjima van svake sumnje nepovezana) punica vašu intimu rasteže kao carica Milica svoju Velečasnu preko ruba stola, kao žensko ćeš jednostavnom matematikom, jednim pogledom, stvoriti činjenice - - Muški ne samo da mrzi tebe, nego i tvoju mamu (također). Ma, ženomrzac; eto što je! I nema njemu muškom sad mrdati, kaj god da veli, samo se ukopava u glib nepobitja; samo tone u očito, đubar jedan muški nijedan (e, di su mi oči bile, dodat će neka).“ „Osim toga“, zausti Moj Spermić uz dug udah dima cigarete, nesvjesno se hvatajući za obod bijelog šešira koji jedva da je zasjenio crvenilo zore u njegovim očima, „i to sa djecom... Kao žensko, nije ti lako... Ti uglavnom znaš oca svog djeteta. Kontroliraš situaciju, imaš i pravosuđe na svojoj strani, zlu pravičnosti ne trebalo... A kao muškić, eeee, nema, ali ja, ali ja nisam, ali ovoono. Nema; kaj ti žena dofura, to ima da je tvoje, zvizdo sumnjičava, pa da liči na sve lanjske modele vodoinstalatera i dodatno na frenda iz armije, klasa ova-ona...! “ Vidio sam još da Moj Spermić jedva suspreže smješak trijumfa nad konsterniranim suspermićem; da sa guštom udiše dim cigarete i kroz nos ga – pomalo suvišno - puše u kovitlac iznad ostatka vina u trbušastoj čaši, u kojoj se zrcalilo sunce novog dana, i taman kad je zaustio reći onu ultimativnu, kidajuću, odlučujuću činjenicu... ... jutro je zaparao sopran sa terase prekoputa. Komšinica je pozdravila novi dan. Bunovan, u čudu sam kroz vlastiti pogled u zrcalu premišljao fragment misli... „Silence of the sperms“ ...?!! Nek vam je, mili moji metroseksualci, sve zdravo i živo, pozdravlja vas vaš Žužinek Jelo P.S. Iz omiškog „Galeba“ poručuju kako je na muškim tangama sa silikonskim umetkom za hlađenje prednjice došlo do proizvodne greške od ser. br. 21483 do 22 001. Ovlašteni saloni kontaktirat će vlasnike u što skorijem roku radi povlačenja proizvoda i zamjene za ispravan model sa dodatnim antistresnim djelovanjem u ime isprike. Samo velim. |
13.07.2010., utorak
SfD Www Dis (zvm)
Seconds from desaster What went wrong Destroyed in seconds (Zbiljska vladavina masona) Uvijek ću pamtiti svog istočnonjemačkog profesora povijesti. Među ostalim, jednom me zainteresirano pitao, jašu li Jugoslaveni još uvijek u nošnjama na magarcima. Drugom zgodom, posve u maniri Komunističke partije, morao sam se podvrgnuti kritici i samokritici pred razredom, nakon što sam benevalentno ispravljao kontrolne svojih kolega. Rekao mi je kako sam ja taj, koji će za koju godinu namjerno proizvoditi pokvarene frižidere i time štetiti socijalizmu (te, naravno, upitao i kako se očitujem o tome pred kolektivom). Kako god, najbolje pamtim njegovo posprdno komentiranje slobode, pojma, kojeg smo prištavi i poluoprani tako rado poistovjećivali sa zapadom. Nakon uvijek vrlo strukturiranog, logičkog, dijalektičkog izlaganja, profesor bi uvijek zaključio retoričkim – sloboda – od čega? Ne bih se toga sjetio možda, da se nisu poklopile dvije situacije. Sa velikim zanimanjem počeo sam čitati knjigu njemačkog povjesničara Wolfganga Leonharda o odrastanju pod sovjetskim režimom, stvaranju DDR-a i bijegu na zapad preko tadašnje Jugoslavije. Pogodilo se pak, da je šestotinjak stranica bilal savršeno voluminozna literatura za višednevno „nadziranje“ građevinaca u stanu. Masoni, oliti slobodni zidari. Ljudi koji su proizišli iz klesarstva i građevine i pomoću njegovanih znanja, vještina i kontakata odlučili utjecati na svijet kratkoročnog politikantstva i beskompromisne špekulacije. Izvorni masoni, dakle zidari. Građevinci. I eto mene do mog profesora... Zidari, slobodni – od čega??? Slobodni od memorije stečene ponavljanjem? Slobodni od osjećaja za vrijeme? Slobodni vještine pogađanja toaleta? Slobodni... Slobodni, a trebali bi biti po ludnicama?! Slobodni zidari. A – haaa! I tu me sad eto do Seconds from desaster, do What went wrong i do inih spektakala za radnike, seljake, poštenu inteligenciju i osviještene malograđane, kojima je naravno bolje doma pred teveom, nego da po ovoj jari, recimo, bacaju stolove iz neke tamo zgrade neke tamo vlade neke tamo premijerke R (koso r). Skratit ću. Skratit ću maksimalno; čak se odričem inače mi mile strukture zapisivanja sukladno audio – kanalima crne kutije, uz dramaturški korišteno naglašavanje vremena, tipa „Pilot; 08:23:34; - imam ga... imam ga.... aaaaaahh (nerazgovijetan uzvik, zvuk paranja lima i fijuka zraka do kraja audio – snimke)“ Ali... Dan Prvi U drugom satu štemanja starih pločica, majstor Hilticom presijeca (vlastitoalatni) kabel. Gutajući svoje prešućeno upozorenje, ostajem bez teksta kad mi pojasni kako može za sat, dva nastaviti, ali samo ako ja imam zamjenski kabel ili makar izolir – traku (te, bi prosil, čašu vode). Dan Drugi (stranice knjige 180 – 310; Wolfgang Leonhard iz Austrije i Njemačke preko Švedske stiže u Rusiju i postaje član Komzomola) Od pola osam sam u stanu. Šuta nestaje odmah iza podne. (Opet) odmah nakon par sati dolaze izolateri i donose rolu izolacije. Moraju na drugo gradilište, ali odmah će ujutro doći i obaviti sve za par sati. Nadzorni vještak utvrđuje da je nova izolacija propisno postavljena i odlazi bestraga, moleći me fulirovskim tonom prekaljenog Agramera da njegov račun proslijedim na naplatu. Dan Treći (stranice 311 – 420; W. Leonhard prolazi srednju školu, postaje partijac i kao Nijemac biva iz Moskve deportiran u Sibir) Ja utvrđujem da voda susjednima, meni i podrumu zapravo prodire kroz krivo postavljen oluk. Majstori vitlaju elaboratom vještaka, koji to ne utvrđuje; psuju budale koje su oluk postavile sa šavom dolje i sa rupom u zid, ali pristaju mi izići u susret i zamijeniti oluk. Od muke, naslanjam se na zid i zajedno utvrđujemo da fasada nije zalijepljena za cigle. Složno, prestajemo se naslanjati. Oko podne, izolateri su nategli krajeve izolacije preko ugla terase kao što bi Mara iz Matića nategla pocalicu nakon što bi ju neki mladac dobre kondicije konsenzualno ispreskakao iza štaglja. Par sati kasnije, doktori za glazuru sa ulice mi pojašnjavaju: „Gooospooon, tu doooleee neeeemaaa voooodeee niiii struuuujeeee, kaaagbumo meeeešaliiicuuu deeeli...?!“ Te večeri, radovi su trebali biti gotovi a ja na putu kući. Dan Četvrti (stranice 420 – 510; W.L. se zalaganjem njemačkih komunista vraća u Moskvu i priprema za rad u Njemačkoj nakon ulaska saveznika) Ovog sunčanog, svježeg i pozitivnim strujanjem prožetog jutra nije se desilo baš ništa. XXXX Sa treperavim svjetlom prve zvijezde na nebu iznad Zagreba, masoni su se ukazali sa neke od nebrojenih drugih bauštela paralelnih, glazirali glazuru, psovali, pljuvali i glazirali; sve ukrug veselo potcikujući, da im milu majku XXX a bubrege na Arizoni XXXX... Te večeri, radovi su sinoć trebali biti gotovi a ja na putu kući. Dan Peti (stranice 511 – 610; W. Leonhard posjećuje Tita i Jugoslaviju, razočarava se instalacijom diktature u Istočnoj Njemačkoj i preko Čehoslovačke bježi u Jugoslaviju) Bez obzira na vibracije jutra, nisam očekivao da je jedan od dvojice masona dao otkaz šefu. Ja jesam očekivao pred stanom zateći uredno složene pakete pločica i vreće ljepila. Zahvaljujući isključivo srebrnoj plaketi za uspješno učešće na akciji „Ništa nas ne smije iznenaditi 1977.“, nije me iznenadio ukazanje obermasona već oko pola tri, ali (ipak, mea culpa) jest njegova konstatacija, kako su novonabavljene pločice skoro-pa-vrlo slične (rekao je to sav ozaren, sretan, obraćajući mi se sa „šefe“.) Na pitanje, žuri li se meni te na moj odgovor kako je danas dan kad sam preksinoć trebao biti na putu kući, pojasnio mi je grintavo da se tako nemre delat i da bu se sve to raspalo, na, gle (šut u pod) i da niš on neeezna, al tak se ne dela. Krajem ovog dana, magistar za pločice (koje naša civilizacija lijepi od predantičkog doba, čime postoji vjerojatnost tisućnjetnog razvijanja relevantnog iskustva o ovoj raboti) mantrao je o Bogu i materi i poslu i ljudima i nafaki i ubijanju i fekalijama, na koncu usporivši i ton i sliku, dok nisam skrušeno i posve svjestan zakuhane frke nazvao njegovog principala i predstojnika lože Iz-Vrapča-Slobodnih-Zidara. Konstatirajući kako je ovo dan, kad sam preksinoć trebao poput Malog Princa odletjeti drugamo, te sotto-voce se uvjeravajući kako smo ljudi i katolici i kako jedan drugom želimo sve dobro, zaključili smo kako je Bog Zemlju stvorio za šest dana i kako će sutra sigurno, ali sigurno sve biti gotovo, jer ovako zaista nema smisla; ta žurba; „znate, možemo mi, šefe, al' kaj ak se odlepijeju pločice, na! (šut), pa to se ljepilo opće ne suši... na!, glete, evo, vi'te, nije do mene; pa nečete ni vi to tak, jelda?! ... “ Sjedajući u zagušljivo pregrijan auto, te sam večeri osjećao neupitnu, nikad jaču vjeru u Šesti dan. Slobodan... skoro slobodan – pomislio sam, i na tren mi se učinilo da ispred vjetrobrana vidim ogromnu obnaočaljenu glavurdu sa labavo prebačenim licem svog gimnazijskog profesora, kako izviruje i iz ulubljenog novog frižidera i upire prstom u mene – „Slobodan, a od čega to??“ |
07.07.2010., srijeda
Okvir slike i nova koža
Stisni pa pisni (10) -
Papirni istisak -
#
04.07.2010., nedjelja
01.07.2010., četvrtak
Usputna
Izlazeći iz blagog zavoja, iza podvožnjaka, spazio sam ju. Stajala je nepomično na podnevnom suncu u kratkom kožnom kompletiću, vretenastih nogu, konkretne guze, poluduge tamne kose. Možda tek jače preplanula u licu, nego što muška mašta zamisli u stiliziranoj diskreciji vlastitog prostora.... ... Pala mi je na pamet scena od prije nekoliko godina, iz jednog obližnjeg gradića. Prišla mi je Cigančica i počela ritualno žicanje... Deeečkooo, iiimaaaš maarkuuu... Nisam mogao suspregnuti smiješak; divno jutro, zapravo prezgodan djevojčurak berberskih očiju uporno me salijetao... Haaajdeee, daatiii gaataaam... Tiiisiii iiizdaleeeka... žeeenuu iiimaaaš... Aajdee, mooožeee i kuuuneee... a jeesi tiii baaš iz Zaaagreeeebaaa...? (vidjevši registraciju auta) Taman kad sam odlučio okončati besmislenu scenu dopustivši da nam se pogledi sretnu, veli ona – aaajeeeboteee, štooo needaaaš... Aajdee..., eetoo, ooćeeeš meeeneee za pedeeeseet? ... Preko poluprofila zaspale supruge odmjerio sam curu kraj ceste, nesvjesno podižući nogu sa papučice gasa. Unatoč tamnom, izrazito preplanulom, umornom licu i boricama oko očiju, nije mogla imati više od četrnaest godina. Nakratko je pogledala prema autu, gotovo odsutno. Imala je lijepe ruke. U retrovizoru spazio sam kako šleper, kojeg sam maločas pretekao, usporava. U sve manjem kadru u retrovizoru, taman prije idućeg zavoja ispred mene, djevojčurak se penjao u kabinu kamiona. E koja smo mi đubrad licemjerna, pomislio sam... Blagi grč u želucu ostao je malo duže. |