Qrac 22
|
Qrac – možebitni lokalizam izvornog germanizma Kreuz (ili Kruzifix) /lokalizam mjestom rođenja pod zvijezdom prečudnom/ 22 – pola od 44, ali duplo od 11. Ako je vjerovati Bosankama, ujedno i mjera za mašala. Qrac 22 – aluzija na Hellerov roman „Kvaka 22“, posve nepovezan sa Gropiusovom kvakom, ubloženom ranije Čitam tako ovih dana post jedne svoje subložnice, intoniran uglavnom lezilebovićštvom navodnih tragača za poslom. (I fakat, gledajući njemačkog izbornika okrugle lopte, ispada da je nać posao k'o šmrkalj em u nosu nać em ga ... itd.) Ovisi to ipak, mislim si ja, s koje se je strane nježnika... Sjetim se tako za recentnih sparnih posavskih večeri prožetih sonornim zujom komarčadi pod šumnim rodoletom (...sjetim se, dakle) i vlastite mantre onomadne, dok sam bio preplaćen za posve nezaslužen posao bez ikakve osobne odgovornosti, ali sa prilično solidnom perspektivom i adekvatnim gardom uspješnika među jednakima. Dok bih samoživo izlazio iz predimenzioniranog terenca ili iz suptilnije varijante službenog auta sa fensi logom i ogromnom, misterioznom drugom antenom, običavao bih nonšalantnošću otresja posljednje kaplje sa ćunovršja reći – tko posao želi, taj ga i nađe... No, svjestan da i najbolji gradski cajka-koncert o trošku poglavićarstva kad-tad završi, ipak sam odlučio prikloniti se mantri naše civilizacije, po kojoj se trud isplati, uporni uspiju a školovanje je alat zanata. Te sam se uporno trudio školovati. Za alate (među ostalim). Uz još par međuepizoda, prepakiravanja i reetiketiranja u svrhu pospješenja legalne prodaje, sad sam tu kako jesam. Ulagao sam, ulagao, i ... sad bih naplatio. No, Qrac. Ista ta civilizacija, čiji lideri šatro-retorikom zapravo decenijama vele da očekivanu krizu nisu očekivali ali da barem nemaju niti viziju rješenja te se nadaju novim pobjedama, dakle – ista ta civilizacija sad cvrči poput cvrčka na čvoru crne smrče, kako da što bi sad, naplatio uloženo, očekivao sugerirano; da tko mi je kriv što sam pola života utukao vlastoušno vjerujući sistemu da on postoji (jer otkud inače glas u meni...) – pazi, ja sam dakle vjerovao glasu sistema koji se sad negira, dakle lud sam, dok u tom istom (sad odjednom nepostojećem) sistemu srećom slučaja obdareni socijalni biciklisti mantraju kako... tko posao želi, taj ga i nađe... Prešućujući dakle lukavo qrcostranost gledanja, iščuđavaju se ti socijalni biciklisti da kak bi ja, prasac vazdagladni, sad nakon pol života škole štel imat posao čovjeka sa pol života škole. Te da se ugledam na njih kaj su pol sebe bacili pa sad surfaju netom sa posla, a ne od doma. Te da kaj bi ja to vragmimater umaženu još i nekakva prava, za koja su se borili tamo neki čikaški aboriđini prvog, da prostiš, maja 1856... No dajte najte, no?! Te još da mi ne padne na pamet htjet kupovat novine, sjest na pivu ili ić na more, jerbo da je to trutluk i bahatizam i dokaz moje antidržavne podrivnosti jerbo da se ima u ime nepostojećeg sistema dić ruke od sebe i ekstatično sisat veslo (dobro, ovo sam parcijalno & maliciozno dodao, ali komotno paše). Hm, te Qrac, ez đast sed. (Bio je Đodan u pravu. Kila mozga, pet maraka.) Jer za tehničkog prevoditelja moraš imat diplomu psihologije; za vodit par dućana moraš biti rođen u ovom (!) stoljeću sa PhD-jem priheftanim uz placentu. Ak si magistar a punoljetan, taman si prekvalificiran za prodavača, sori. Ak imaš radno iskustvo, kakto da si u ovom stoljeću diplomiral, a u prošlom radil. Za bit tehničar nemreš ak nisi magistriral ekonomiju. Za bit ekonom moraš bit vještak procjenitelj (ili bijaše obratno, ne sjećam se više)... Za dobit honorarac, imaš bit član ceha. Kad si član ceha, posla nema, osim kaj iz tvoje članarine plaćaju poštarinu za novu uplatnicu članarine. Za bit nativni govornik nekog jezika moraš imat diplomu – e da; mili moji, eheeej!!! - imate li vi uopće certifikat da govorite Hrvatski?? Nemate? E dakle prek veze ste se ugurali, koverticu šibnuli, ha? Jer nemrete, glete, bez certifikata dobit posel za koji vam treba vaš materinji jezik! Kaj se mi onda opće raspravljamo; pa VI NE ZADOVOLJAVATE, žmukleri! (Viš kako se lako iz publikuma u jednom hitrotreptu.hr naklizne naqrac...) Qrac, uglavnom i svakako. Te 22 (mašala). I dođeš si sretan, kad makar zaredaju odbijenice. Ono, nisi prducnul bestražnu aplikaciju, neg' se makar osjeti malo. A imaš i ženi i familiji (I ovima bormeć kaj nemaju ni certifikat da govorijeju rvacki ili ini materinji) kaj napismeno za pokazat, da ti fakat tražiš posao. Na, majku mu, na, gle, odbili su me! Eto vam sad! (Naravno, dok se trijumfalno predinfarktno skljokavaš na pod skupa sa namjenski isprintanom odbijenicom i sa mrakom pred očima, čuješ umirujuće i okokolutavo „Dobro, mucica, no, no, a jesi bio na placu danas?“) Pa još kad te iste večeri Gazda-Koji-te-zeznuo nazove da su oni sad na rubu stečaja i izreketareni do herpesa korienskog i maltene pohapšeni skup' sa istim (ako ih prije Prikolj ne pronađe), pa ti još šlagotortno pomirljivo veli – a čuj, jel bi nas ti sad izvlekel, za duplu lovu, ha? – e, tad ti dođe stavit miljeić sa tevea na glavu i odmjerenim se udarcima lupat po tintari Glorijom (ili Poslovnim Vijesnikom, ups eto ni njega nema više, ha?!), sve potcikujući, mea Qrac, mea Qrac, mea prevelika Qrac... 22... Samo velim. Ovisi, s koje se je strane Qrca. 22. P.S. Jel samo meni djeluje da mi se forma bloga pošemerila (optiĆki)? Te jel samo meni kad u editoru kliknem na kurziv cijeli tekst ode u gluteusje? |
