|
Preventivno zagovaram tehniku nad veličinom. Ponekome nabacim i da ja mogu svugdje parkirat'. Ali ipak. Kad se u isto vrijeme čovjek od jednog pogleda na veliku stvar krene i ježiti i smijati i suze u oku sputavati - vrijedi upostiti. Berlin, ILA 2010., Airbus A 380.            |
|
Madredeus i Merlot sljubljuju se, dok pomalo odsutno ispraćam tjedan. Tjedan dviju smrti, jednog rastanka, i pokoje dobre vijesti. U jednoj dobroj vijesti, ako je vjerovati ljudima koji bezočno lažu svakako, od Velog Jože makar će ostati spomen. Jest malo kao da o gracioznosti srne u šumi pričamo ispod preparirane glavice staklenog pogleda, ali... I suditi je pretenzija.  Druga dobra vijest... Ona kuja, skotna, pregažena, koju smo Prvozakonita i ja dovezli u potisnutoj uzaludnosti pokušaja. Ona, koja je do zore odlučila potražiti svoju sudbinu bez nas, pod istim nebom. Udomila je susjeda, s kojim nikad nisam ni riječ progovorio do danas, godinama. Nismo se ticali jedan drugog. Upoznala nas je, decentno, kako to samo kuje znaju, i sad se susjed i ja družimo. Osim što se ona pomalo oporavlja, što jede, prihvaća lajnu i što ima ogromnu košaru, iz koje se smješka susjedu i meni, kuja se u međuvremenu zove Larisa, a susjed kojeg je udomila - inače ratna naplavina iz jedne miteleuropejske zemlje - obećao joj je srediti papire za konačni odlazak u dijasporu. Neke Tuzlanke imaju sreće pod svojom sretnom zvijezdom...  O rastancima se romani još pišu, pa ne bih komentirao postupak u tijeku. Naravno ostaje razmatranje o energetskim potencijalima privlačenja, o neupitnosti i ćudoređu nepokazane emocije i o općoj zbrci projekcija između ljudi, želja i sudbina. Držat ću se radije svoje fascinacije različitostima kultura, slojevitostima percepcija i, ziheraško-strojarski, uz Madredeus i Merlot, ove svješkaste oraške večeri ću na terasi prokontemplirati još pokoju, neverbalno, o mistici materijala tvrdih, krtih. (Dani filma samo što nisu, rode se pomalo spremaju na odlazak, laste kruže sve sigurnije, i uskoro će se jutarnje magle posavske sljubljivati sa fermentacijom duhana i mirisom piljenih drva...)  |
|
Nakanjivao sam se mjesecima, nazvati. Poslati mail. Pozvati na kavu, jer je prva bila zanimljiva, duhovita, smiješna, sadržajna. Nakanjivao sam se i nakanjivao. I eto sad. Sad je sa nekim drugim meni dragim ljudima. Posljednji pozdrav Ti, Levant - Vesno... |
|
Sretan je narod Exkluziva. Dok recimo gleda kako su na nekom tamo trulom zapadu zahaklali platformu sa par stolova na vrh tornja pa se takav restoran lagano ziba na vjetru iznad neke pitoreskne marine, a baćuške ližu prste aromatizirane kamenicama. Ili, Švabi glupi. Imaju cijeli muzej i iventplac prepun starih rudničkih dizalica - Ferropolis, spominjao sam nekad. Ili, ma, uopće. Dok vani stare pivare postaju šoping molovi; mi ziđamo bunkeroide, a ona dva i pol dokaza industrijske arhitekture i tradicije čak niti ne srušimo. Kontemplativno pustimo zubu vremena. patiniramo ih svojom glupošću. Paromlin nam je maltene u geometrijskom centru glavnog grada, koji oboja leđa od svoje jedine rijeke okreće, a trsimo se biti metropolitanci. Sve&te industrijske i tehničke spomeničke kulture i baštine imamo ionako na kapaljku, a busamo se tisućljetnošću šumogudurovitom (reče retorički jedan moj profesor, ma što smo mi to imali, da nas tisuću godina tako bijesno osvajaju i napadaju...) I dakle. Jedne godine, davne, klinjo sam bio, došli smo u Split - ćaća je iša doma - i barba Ante nas je dočekao na kolodvoru, i prvo mi pokazao prema luci, prema nekoj dizalici, i rekao - "Ono je naš Veli Jože!" Tu mi je svanulo i o nama i o Joži. I eto nam sad. Ode Veli Jože u rezalište, čujem. Nek je radio na Suezu. Nek je star pola stoljeća. Nek nam je bio jedini. Mi nećemo platformu za hepeninge. Za muzej pomorske tehnike u Rvata. Za Ulisese. Ma niti za banđi đamping. Kamoli malo tehničke samosvijesti i tradicijske kulture kao takve; ma niti ono, osvijetli, lajtšou, klub nekakav, đambo reklama, nešto. Što će to nama. Dok za sisat imamo srednjak. Vlastiti. (Kažiprst za evolutivni dodir čela tek će nam izrasti...) |
|
Taman samo prinio šalicu kave ustima, kad je zazvonio telefon. Plačnim glasom, sličnim ceketu Elegovićkinom, moj kršni vlajski podstanar, diretur i meneđer, suprug i otac, umjesto pozdrava mi je priopćio – „Ja ne mogu piškiti ni kakiti! Pomagaj!“ Ne, doktor mu ne treba, veli, ali je prčkao po vodokotliću i nešto zeznuo. Konstruktivnošću pregovarača i strpljenjem oca i djeda pojasnio sam mu, kako će prije propiškiti i prokakiti ako sam nazove vodoinstalatera u susjednu zgradu i dogovori termin. Ne, veli moja Elegovićka runjomuda, da neka ja; ja ću to puno bolje. Iz druge države. Konstatiravši kako njemu ne odgovara u radno vrijeme vodoinstalatera, gotovo se obrecnuo na moj dobronamjerni narodski savjet preuzet iz naravoučenija Vase Pelagića, kako u tim situacijama za prvu pomoć dobro djeluje najnormalnije koristiti toalet, pa ga saprati vodom iz prve dostupne kante. Austrijski biznismeni najavili su se za 0900 sati. U 1123 – tada smo trebali, nakon kraćeg sastanka, biti stotinjak kilometara dalje - nazvali su me uz plačokmečavo pojašnjenje, kako ih na granici balkanske Bosne ne puštaju ući jer, zamisli, istekao im je zeleni karton; pa kako sad to ne mogu dalje bez toga, te gdje to ima?! Gurajući novu slamku u svoje ranije načeto strpljenje oca i djeda, telefoniram jednom predsjedniku nadzornog odbora, jednom gradonačelniku i jednom dekanu i pojašnjavam da ćemo malko kasniti. Zeleni karton prešućujem. Pola sata kasnije, u nevjerici gledam odjeću mojih biznis – bata; ne bi je se posramio najfetiviji 3Ljanin; suncem izblijedile bermude i šarene košulje. Za poslovni sastanak pregovornog volumena od par milijuna eura. Investitor, za kojeg nisam siguran u kojoj je fazi transseksualnosti, propituje o Behasaniji. Nije li službeni jezik turski. Te je li sad primirje. I kako se to jedna država zove i Be i Herc istovremeno. Jesu li Srbohrvati zbilja manjina. Na sastanak u kabinetu načelnika ulazi noseći kapavu poluprozirnu vrećicu sa šljivama, kupljenim usput (na moj preventivni ukaz o muslimanskom postu). Drugo ne nosi ništa. Niks vizitke. Niks bilješke. Niks hend-auts. Te smješkom a-la-telešoping izražava oduševljenje dobrim ljudima i divnim krajolikom. I ušuti, pseće upitno gledajući načelnika općine, u kojoj želi uz poštovanje svih procedura i javnog interesa pokrenuti milijunsku investiciju. Preko hrskavih ljuskica vlastite tolerancije, rezignirano izlazim iz kabineta načelnika i zovem ga na mobitel, pojašnjavajući njemu-unutra ideju sastanka i upućujući, što transseksualnog investitora treba pragmatično i gazdinjski pitati i što mu ponuditi. Vraćam se u kabinet; načelnik rutinski potpisuje hrpe općinskih odluka, namigne mi i krene očinski propitivati investitora, koji odmah počne mahati rudimentom repića... Izlazeći malo kasnije, investitor – ujedno menE-Đ-er globalne korporacije - mi u poluglasu pojašnjava kako je načelnik zagrizao, očito upućen u materiju i spreman na suradnju, te kako bi bilo dobro da JA u ime korporacije (za koju dakle ne radim) sročim konkretno pismo namjere o ulaganju u dvadesetgodišnji projekt. Kimam glavom, pokušavajući rasplesti pogled lijevog i desnog oka. Kad odrastem, bi'ću bizmismen. /Na rastanku od mojih Austrijanaca, očekivao sam plaćanje odrađenih deset sati konzekutivnog prevođenja. Pitali su me zamjenski, imam li par maraka, da kupe sladoled./ Digresija: Ako slučajno satima sjedite u nekom makroidno neumjerenom SUV-u sa kožnim sjedištima, nemojte mokro znojnih leđa izići na brdski vjetar pa odmah potom u rudničko okno. Završit ćete sa drhtavicom na plus 30, na Coldrexima umjesto na Žuji. Nedavno, frendica Američanka uvukla me kao savjetnika u svoj projekt Bogomoljka VII/10. Sviđa joj se neki lik, ali on baš ne trza očekivano; ona na jednom kraju svijeta i panična zbog biološkog sata, on na drugom kraju i sretan u svojoj koži. Uz par solidarnih savjeta i tumačenja, poželim joj sreću u projektu i naglasim kršćanskoljubavnu raspoloživost kratkoročnog tješitelja, ako zatreba. Visprena moja prijateljica pak krene sve mailove i chatove sa Ciljanikom proslijeđivati svim prijateljicama, pa tako i meni. I sve ga one osude; drvlje, kamenje, kreten, nepoduzetan, mlakonja, ne zaslužuje on nju tako lijepu a pametnu; bla. Meni neugodno. Pokušam, ma nije, cure, pa čovjek je gentleman a ne spasiflaster; poštuje curu i ne želi joj davati lažne nade, velim ja, ali ne; da sam i ja isto muško i svi mi isti i ... ... Nešto kasnije, mila Američanka spomene svog dečka. Na moje pitanje, kud onda spada Ciljanik, veli – pa, njega samo trebam kao sigurnosnu odstupnicu. U epilogu ovog upošća najljubaznije molim sve žene, majke i supruge: Ako znate da će umjesto vas usisavač prazniti vaš muž, makar mu napomenite – nakon što je taman od glave do pete oribao kupaonu – da ste jučer usisavali prosutu tintu iz tonera. Slijedeći ovu jednostavnu molbicu, muž će vam duže trajati, a nećete ga morati niti propitivati, djeluje li on to možda nervozno (dok u pozadini kipi ručak po netom opranom šporetu)... |
|
Ma meni je dosta. Dosta mi je gledat onu Kušecicu jer ili njoj rastu usta ili se meni smanjuje televizor. Približava mi se svaki Dnevnik sve bliže rubu krigle; ma odbij, kažem! Dosta mi je i tih vijesti; ajte brate ća, nek onaj Rohatinski ko kapetan Titanika fino ostane, a ova ložačka bagra sa koso r bi i za pakao vize trebala svakako. Dosta mi je posebno onog Subanovića; ja tu jutrom rastjerujem prve predgospinjske magle sa posavskih kukuruzišta, a on stalno sa nekim morem u visini ušiju o prodoru azorske anticiklone i o dugom toplom ljetu, sa onim svojim smješkoboricama. Ma dosta mi je! E a da ne bi bilo, gužve, zastoji, Šchtau frei, kuha hladnjak, kuha mozak – ja sam sebi ipak kupio reoplan. Ko šjor Ker – Um. Odma sam si ga firmi iznajmio, za aeroobzervaciju dolaska uposlenčadi na jutarnju smotru. Uglavnom, nisam htio one pederluke, Lirđete, Sitjejšene, Dajmonde, Ćelinđere. Dijete krševitog i burovitog Vlajlanda ima imat' makinju koja urla, dimi, trese. Koja iđe. Koja se propinje ko Vlajna kad ju u ime kršćanske ljubavi za bližnje spopadne kakav ... itd. E, takav sam ja reoplan kupio za ić doli, na more. Rekli su mi da je malo prošao; garažiran, neki ga djed vozio samo, dijelovi original DDR, samo jednom malo tvrđe opleo o tlo, ali ko nov ovako. Ma, vidiš čim uđeš, koji je to pogled, brale...  (E moraću jedino ta merilinmonrovski krojena vrata malo uredit', da mi punica lakše uniđe u realnoživotnim uvjetima.) A, bravo, punica moja. Ma, ja kad sam išo kupit reoplan, odma sam im reko, neću onu konzervicu za sardine. Jer, žena ima dosta familije, pa vreće krumpira, pa paradajz, pa sklopive stolice, ma, skupi se. Pa sam tražijo da ima veliki portapak odma u hodniku.  (Ovdje bi Ryanair komotno stavijo pet redova sjedišta. Bez vazelina.) A jer ja puno mislim na moju punicu a ona je dijete željezničara, meni nije svejedno, kakve će ponistre-penđere imat moj reoplan. O onim špijunkama na novokomponiranim reoplanima ni čut; to je samo za oči pokvariti i kičmu iskriviti, a ja punici želim samo najbolje. Mejd in Đermani. Pa sam u inat svizin susjedima uzejo reoplan sa prozorima ko Titin vlak, kockastin. Ma, šta Comet, šta koncentracija naprezanja i zamor materijala?! Ma, nu ga, ko komšijina plazma... :  I eto, i da, još sam tražijo da ima dvi makinje, kužite. Jer žalit ćemo mi za benzinom, kad nestane. Pa ja volim guštat dok se ima. Ovako, ma, brate mili, kad ja znam da svaka makinja povuče petsto litara benzina na sat – ha, brale, ipak je to motor od 40 000 kubika... E, to je to, to se pamti, a ne neki tamo vodici, metani, hibridi, pederluci. Ko??? Šta Ker – Umov Mercedes? Ma to meni dođe ko anlaser, bogati! Ma ovo... odma kad ja sa punicom i njezinima preletim tamo... tamo... Ivan – Sedlo ili Svilaju, moji stavljaju gradele, eto koliko grmi moj reoplan! Pravo muško čeljade.  E jedino punici ne dam vozit. A, ne. Nije, mislim; ima stvari; nisam ja sad tu seljak i primitivac, ali zna se di je ženi mjesto. Eno joj tamo kockasti željeznički prozor, eno izba za krumpire kraj vrata. Ali vozim samo ja. Ajmo... Mali... laškal prov...eler!  P.S. Iljušin Il 14, DM – SAF (1957.) |
|
Čuo sam škripanje kočnica, i već pomalo staklastog pogleda od višesatnog čekanja na servisu u trenu se maltene obradovao dešavanju. Pred velikim izlogom salona, gospođa u autu hvatala se za glavu ubrzanim, ponovljenim pokretima; vozač je nesigurno izišao i brižno se sagnuo kraj branika. Ona se iskobeljala ispod auta, zateturala do travnjaka uz cestu i sjela kao ukipljena. Vozač je sjeo u auto i krenuo, ogledajući se još par trenutaka. Ona je polako lijegala. Prišao sam joj, nepomičnoj, i primijetio otvoren lom noge, posjekotine po glavi i ogromni trbuh. Dahćući, gledala me raširenih zjenica. Na moje inzistiranje, iz servisa nevoljko zovu pomoć; nitko se, vele, ne javlja (olakšanim glasom tipa „birali ste nepostojeći broj“). Pitam obližnjeg policajca, što učiniti; on mrko gleda i stisnuvši oči procijedi kako sam zbrzao cijelu priču, i jesam li ju ja udario autom. Ma, nema njoj pomoći, veli pomirljivo, u ovoj zemlji ljudi crkavaju; koga briga noseća kuja lutalica... („To možda u vašoj zemlji...“, pomirljivo zaključuje, gledajući moju nebalkanski androgenu facu.) Škropim joj njušku vodom; diše ubrzano ali konstantno, primjećujem blagi trzaj repa. Pronalazim veterinara, u sebi proklinjući ljudsku glupost i nesposobnost civilizacije da makar iza sebe mete svoj bijesni nered; veterinar daje kuji koktel preparata, čisti i previja lom i empatično mi potvrđuje priču policajca – ne; prihvatilišta nema; pustite ju, veli; bit će, što joj je suđeno... Sa tom nogom svakako neće moći brinuti o štencima... Kujica ostaje ležati. Pokušavam nastaviti sa rutinom dana, napola slušam pjevni glas voditelja servisa o promijenjenim filterima i napuklom nosaču mjenjača; odrađujem ostatak obaveza tog popodneva. I cijelo se vrijeme propitujem – zašto, dođavola, zakutkom podsvijesti vjerujem da su psi inkarnacije ljudi (dapače, je li ikad itko mačkama znanstveno osporio božansko?!), a posebno, koliko je licemjerna blaziranost ljudi prema žrtvama vlastite bešćutne povampirenosti... Prolazeći u povratku istom cestom ka izlazu iz grada, zaustavljamo se. Kuja i dalje leži; podiže glavu i slabašno mahne repom. Pridiže glavu i halapljivo kupi vodu iz mog dlana. Sa srcem u grlu, vraćam se prema autu (što sam, zapravo, uopće htio postići?!), ona zacvili. Zastajem, posve izgubljen. Podižemo ju, posve je mirna, i polažemo na pod auta. Gleda nas, spušta glavu i prepušta se. Nikad nisam nježnije vozio tih osamdesetak kilometara... Nekoliko puta te noći vraćamo se do nje; legla je na travnjak uz zgradu, iako smo joj htjeli napraviti ležaj unutra. Tiho otvorivši vrata, ušao sam u rujnu, svježu zoru i zakoračio na rosnu travu. Kuje nije bilo. U pseće inkarnacije ljudi dio mene i dalje vjeruje... (Odraz u zrcalu skeptično me odmjerio.) |
 Kažu, sanjamo crno – bijelo (vjera ili činjenica?). Neke nas stvari svakako određuju trajno, ma koliko njihovu boju umislili unatrag, ili ma koliko one možda tek sa godinama postaju snovima, crno - bijela bit oblika, mirisa i pokreta, uklesani u nas same. Tu onda kreću kojekakve determinante, genetike, bioenergije; suvišne trivijalnosti patologije ljudskog nastojanja, spoznati, kontrolirati i štititi sebe od sebe. Opnu aure naše određenosti balansiramo vlastitim vijekom, ponekad iz nje iskoračujući u nove dimenzije, katkad pak zaranjajući u dubine sjećanja i osjećaja, ushićeni mjehurićima, kapljicama i zvukovima... Pod kraj, ponekad se sanjana slika, čista, stvarna, i opna naše stvarnosti, izbrazdana, izgrebana, stope u jedno, u iskon, i onda, kažu, odlazimo sa smješkom...   Naravno, mogao sam svoj ritualni naklon jednom od izvora svog porijekla okovati sličnom uzaludnošću drukčijih riječi... Mogao sam spomenuti lozu Čelebića, rakovu djecu djedovu, rasutu kontinentima do otužno otriježnjujućeg nasukavanja na hridi domovine. Da izbjegnem saudade pečalbe, povratka i kletve rodbinstva u nepoznavanju, mogao sam se trivijalnije vratiti na vlasita sjećanja prezvjezdanog neba nad Kamešnicom, na pomliovce, na svoje potfrknute albanske traperice uprljane brašnom. Mogao sam spomenuti miris grabovine i kamena za hladnih zimskih jutara, huk vode i struganje mlinskih kola popraćeno klepetaljkom, koja bi poput režisera magične predstave slala zrnje iz korita u otvor mlinskog kamena, ispod kojeg bi brašno ritmično sipilo na moju dječju ruku, toplo i mirisno... I teško bih preskočio tetkine kvrgave ruke, razgrtanje brašna, kruh pod pekom, pršute, miris vina i ljutike, i svašta još, i u boji, i crno - bijelo... I ne bih se mogao ne sjetiti, poput Brlićkinih Domaćih, vilovitih i duhovitih silueta imenom Pile, Manda, Jovo, Šima; teško bih potisnuo smješak anegdotama o Okusu Domaće i o samozatajnom bratu mog oca, čijim se imenom stari predstavio zaskačući mladu pomliovicu... Neki drugi svijet. Neko drugo doba.   Pomalo u čudu, vratim se ponekad u taj svijet vlastitog svetog zatočeništva između sna i umišljaja, između vječnog osjećaja i neumitne prolaznosti, i kao da koračam napuštenim hramom vlastitog postanka i vlastite inicijacije... (Ali kako god to bilo sa sjećanjima i sa porijeklom, sa mirisima i bojama - draga moja povampirena strino preniskih namjera, u iskon se ne dira.... )  P.S. Veliko, veliko mahanje ekipi sa Matejuške i Peristila nekidan; Hanuma i ja počašćeni! |
| < | kolovoz, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
