Iskon (uz imovinsko - pravnu digresiju ludoj babi)
 Kažu, sanjamo crno – bijelo (vjera ili činjenica?). Neke nas stvari svakako određuju trajno, ma koliko njihovu boju umislili unatrag, ili ma koliko one možda tek sa godinama postaju snovima, crno - bijela bit oblika, mirisa i pokreta, uklesani u nas same. Tu onda kreću kojekakve determinante, genetike, bioenergije; suvišne trivijalnosti patologije ljudskog nastojanja, spoznati, kontrolirati i štititi sebe od sebe. Opnu aure naše određenosti balansiramo vlastitim vijekom, ponekad iz nje iskoračujući u nove dimenzije, katkad pak zaranjajući u dubine sjećanja i osjećaja, ushićeni mjehurićima, kapljicama i zvukovima... Pod kraj, ponekad se sanjana slika, čista, stvarna, i opna naše stvarnosti, izbrazdana, izgrebana, stope u jedno, u iskon, i onda, kažu, odlazimo sa smješkom...   Naravno, mogao sam svoj ritualni naklon jednom od izvora svog porijekla okovati sličnom uzaludnošću drukčijih riječi... Mogao sam spomenuti lozu Čelebića, rakovu djecu djedovu, rasutu kontinentima do otužno otriježnjujućeg nasukavanja na hridi domovine. Da izbjegnem saudade pečalbe, povratka i kletve rodbinstva u nepoznavanju, mogao sam se trivijalnije vratiti na vlasita sjećanja prezvjezdanog neba nad Kamešnicom, na pomliovce, na svoje potfrknute albanske traperice uprljane brašnom. Mogao sam spomenuti miris grabovine i kamena za hladnih zimskih jutara, huk vode i struganje mlinskih kola popraćeno klepetaljkom, koja bi poput režisera magične predstave slala zrnje iz korita u otvor mlinskog kamena, ispod kojeg bi brašno ritmično sipilo na moju dječju ruku, toplo i mirisno... I teško bih preskočio tetkine kvrgave ruke, razgrtanje brašna, kruh pod pekom, pršute, miris vina i ljutike, i svašta još, i u boji, i crno - bijelo... I ne bih se mogao ne sjetiti, poput Brlićkinih Domaćih, vilovitih i duhovitih silueta imenom Pile, Manda, Jovo, Šima; teško bih potisnuo smješak anegdotama o Okusu Domaće i o samozatajnom bratu mog oca, čijim se imenom stari predstavio zaskačući mladu pomliovicu... Neki drugi svijet. Neko drugo doba.   Pomalo u čudu, vratim se ponekad u taj svijet vlastitog svetog zatočeništva između sna i umišljaja, između vječnog osjećaja i neumitne prolaznosti, i kao da koračam napuštenim hramom vlastitog postanka i vlastite inicijacije... (Ali kako god to bilo sa sjećanjima i sa porijeklom, sa mirisima i bojama - draga moja povampirena strino preniskih namjera, u iskon se ne dira.... )  P.S. Veliko, veliko mahanje ekipi sa Matejuške i Peristila nekidan; Hanuma i ja počašćeni! |
