Svijet oko nas
|
Taman samo prinio šalicu kave ustima, kad je zazvonio telefon. Plačnim glasom, sličnim ceketu Elegovićkinom, moj kršni vlajski podstanar, diretur i meneđer, suprug i otac, umjesto pozdrava mi je priopćio – „Ja ne mogu piškiti ni kakiti! Pomagaj!“ Ne, doktor mu ne treba, veli, ali je prčkao po vodokotliću i nešto zeznuo. Konstruktivnošću pregovarača i strpljenjem oca i djeda pojasnio sam mu, kako će prije propiškiti i prokakiti ako sam nazove vodoinstalatera u susjednu zgradu i dogovori termin. Ne, veli moja Elegovićka runjomuda, da neka ja; ja ću to puno bolje. Iz druge države. Konstatiravši kako njemu ne odgovara u radno vrijeme vodoinstalatera, gotovo se obrecnuo na moj dobronamjerni narodski savjet preuzet iz naravoučenija Vase Pelagića, kako u tim situacijama za prvu pomoć dobro djeluje najnormalnije koristiti toalet, pa ga saprati vodom iz prve dostupne kante. Austrijski biznismeni najavili su se za 0900 sati. U 1123 – tada smo trebali, nakon kraćeg sastanka, biti stotinjak kilometara dalje - nazvali su me uz plačokmečavo pojašnjenje, kako ih na granici balkanske Bosne ne puštaju ući jer, zamisli, istekao im je zeleni karton; pa kako sad to ne mogu dalje bez toga, te gdje to ima?! Gurajući novu slamku u svoje ranije načeto strpljenje oca i djeda, telefoniram jednom predsjedniku nadzornog odbora, jednom gradonačelniku i jednom dekanu i pojašnjavam da ćemo malko kasniti. Zeleni karton prešućujem. Pola sata kasnije, u nevjerici gledam odjeću mojih biznis – bata; ne bi je se posramio najfetiviji 3Ljanin; suncem izblijedile bermude i šarene košulje. Za poslovni sastanak pregovornog volumena od par milijuna eura. Investitor, za kojeg nisam siguran u kojoj je fazi transseksualnosti, propituje o Behasaniji. Nije li službeni jezik turski. Te je li sad primirje. I kako se to jedna država zove i Be i Herc istovremeno. Jesu li Srbohrvati zbilja manjina. Na sastanak u kabinetu načelnika ulazi noseći kapavu poluprozirnu vrećicu sa šljivama, kupljenim usput (na moj preventivni ukaz o muslimanskom postu). Drugo ne nosi ništa. Niks vizitke. Niks bilješke. Niks hend-auts. Te smješkom a-la-telešoping izražava oduševljenje dobrim ljudima i divnim krajolikom. I ušuti, pseće upitno gledajući načelnika općine, u kojoj želi uz poštovanje svih procedura i javnog interesa pokrenuti milijunsku investiciju. Preko hrskavih ljuskica vlastite tolerancije, rezignirano izlazim iz kabineta načelnika i zovem ga na mobitel, pojašnjavajući njemu-unutra ideju sastanka i upućujući, što transseksualnog investitora treba pragmatično i gazdinjski pitati i što mu ponuditi. Vraćam se u kabinet; načelnik rutinski potpisuje hrpe općinskih odluka, namigne mi i krene očinski propitivati investitora, koji odmah počne mahati rudimentom repića... Izlazeći malo kasnije, investitor – ujedno menE-Đ-er globalne korporacije - mi u poluglasu pojašnjava kako je načelnik zagrizao, očito upućen u materiju i spreman na suradnju, te kako bi bilo dobro da JA u ime korporacije (za koju dakle ne radim) sročim konkretno pismo namjere o ulaganju u dvadesetgodišnji projekt. Kimam glavom, pokušavajući rasplesti pogled lijevog i desnog oka. Kad odrastem, bi'ću bizmismen. /Na rastanku od mojih Austrijanaca, očekivao sam plaćanje odrađenih deset sati konzekutivnog prevođenja. Pitali su me zamjenski, imam li par maraka, da kupe sladoled./ Digresija: Ako slučajno satima sjedite u nekom makroidno neumjerenom SUV-u sa kožnim sjedištima, nemojte mokro znojnih leđa izići na brdski vjetar pa odmah potom u rudničko okno. Završit ćete sa drhtavicom na plus 30, na Coldrexima umjesto na Žuji. Nedavno, frendica Američanka uvukla me kao savjetnika u svoj projekt Bogomoljka VII/10. Sviđa joj se neki lik, ali on baš ne trza očekivano; ona na jednom kraju svijeta i panična zbog biološkog sata, on na drugom kraju i sretan u svojoj koži. Uz par solidarnih savjeta i tumačenja, poželim joj sreću u projektu i naglasim kršćanskoljubavnu raspoloživost kratkoročnog tješitelja, ako zatreba. Visprena moja prijateljica pak krene sve mailove i chatove sa Ciljanikom proslijeđivati svim prijateljicama, pa tako i meni. I sve ga one osude; drvlje, kamenje, kreten, nepoduzetan, mlakonja, ne zaslužuje on nju tako lijepu a pametnu; bla. Meni neugodno. Pokušam, ma nije, cure, pa čovjek je gentleman a ne spasiflaster; poštuje curu i ne želi joj davati lažne nade, velim ja, ali ne; da sam i ja isto muško i svi mi isti i ... ... Nešto kasnije, mila Američanka spomene svog dečka. Na moje pitanje, kud onda spada Ciljanik, veli – pa, njega samo trebam kao sigurnosnu odstupnicu. U epilogu ovog upošća najljubaznije molim sve žene, majke i supruge: Ako znate da će umjesto vas usisavač prazniti vaš muž, makar mu napomenite – nakon što je taman od glave do pete oribao kupaonu – da ste jučer usisavali prosutu tintu iz tonera. Slijedeći ovu jednostavnu molbicu, muž će vam duže trajati, a nećete ga morati niti propitivati, djeluje li on to možda nervozno (dok u pozadini kipi ručak po netom opranom šporetu)... |
