Marketing
Iđen doli. Reoplanon. Svojin!
Ma meni je dosta.
Dosta mi je gledat onu Kušecicu jer ili njoj rastu usta ili se meni smanjuje televizor. Približava mi se svaki Dnevnik sve bliže rubu krigle; ma odbij, kažem!
Dosta mi je i tih vijesti; ajte brate ća, nek onaj Rohatinski ko kapetan Titanika fino ostane, a ova ložačka bagra sa koso r bi i za pakao vize trebala svakako.
Dosta mi je posebno onog Subanovića; ja tu jutrom rastjerujem prve predgospinjske magle sa posavskih kukuruzišta, a on stalno sa nekim morem u visini ušiju o prodoru azorske anticiklone i o dugom toplom ljetu, sa onim svojim smješkoboricama.
Ma dosta mi je!
E a da ne bi bilo, gužve, zastoji, Šchtau frei, kuha hladnjak, kuha mozak – ja sam sebi ipak kupio reoplan. Ko šjor Ker – Um.
Odma sam si ga firmi iznajmio, za aeroobzervaciju dolaska uposlenčadi na jutarnju smotru.
Uglavnom, nisam htio one pederluke, Lirđete, Sitjejšene, Dajmonde, Ćelinđere.
Dijete krševitog i burovitog Vlajlanda ima imat' makinju koja urla, dimi, trese. Koja iđe. Koja se propinje ko Vlajna kad ju u ime kršćanske ljubavi za bližnje spopadne kakav ... itd.
E, takav sam ja reoplan kupio za ić doli, na more.
Rekli su mi da je malo prošao; garažiran, neki ga djed vozio samo, dijelovi original DDR, samo jednom malo tvrđe opleo o tlo, ali ko nov ovako.
Ma, vidiš čim uđeš, koji je to pogled, brale...
(E moraću jedino ta merilinmonrovski krojena vrata malo uredit', da mi punica lakše uniđe u realnoživotnim uvjetima.)
A, bravo, punica moja.
Ma, ja kad sam išo kupit reoplan, odma sam im reko, neću onu konzervicu za sardine. Jer, žena ima dosta familije, pa vreće krumpira, pa paradajz, pa sklopive stolice, ma, skupi se. Pa sam tražijo da ima veliki portapak odma u hodniku.
(Ovdje bi Ryanair komotno stavijo pet redova sjedišta. Bez vazelina.)
A jer ja puno mislim na moju punicu a ona je dijete željezničara, meni nije svejedno, kakve će ponistre-penđere imat moj reoplan.
O onim špijunkama na novokomponiranim reoplanima ni čut; to je samo za oči pokvariti i kičmu iskriviti, a ja punici želim samo najbolje. Mejd in Đermani.
Pa sam u inat svizin susjedima uzejo reoplan sa prozorima ko Titin vlak, kockastin. Ma, šta Comet, šta koncentracija naprezanja i zamor materijala?! Ma, nu ga, ko komšijina plazma... :
I eto, i da, još sam tražijo da ima dvi makinje, kužite. Jer žalit ćemo mi za benzinom, kad nestane. Pa ja volim guštat dok se ima. Ovako, ma, brate mili, kad ja znam da svaka makinja povuče petsto litara benzina na sat – ha, brale, ipak je to motor od 40 000 kubika... E, to je to, to se pamti, a ne neki tamo vodici, metani, hibridi, pederluci. Ko??? Šta Ker – Umov Mercedes? Ma to meni dođe ko anlaser, bogati!
Ma ovo... odma kad ja sa punicom i njezinima preletim tamo... tamo... Ivan – Sedlo ili Svilaju, moji stavljaju gradele, eto koliko grmi moj reoplan! Pravo muško čeljade.
E jedino punici ne dam vozit. A, ne.
Nije, mislim; ima stvari; nisam ja sad tu seljak i primitivac, ali zna se di je ženi mjesto. Eno joj tamo kockasti željeznički prozor, eno izba za krumpire kraj vrata.
Ali vozim samo ja.
Ajmo...
Mali... laškal prov...eler!
P.S.
Iljušin Il 14, DM – SAF (1957.)
Post je objavljen 10.08.2010. u 12:50 sati.