23.07.2010., petak

U tajnoj misiji

Rado bih ovaj post započeo klasičnim outingom, ili makar nekim strukturiranim pojašnjenjem, tko, kad, kamo, zašto.
Ali, ponekad se dobar zet mora pokriti koprenom diskrecije i šutiti o stvarima, koje bi spretno pero i hitri srednjaci pretočili u vrlo zabavno štivo...
Tako, svrbećih srednjaka, teška srca preskačem poantu ovog posta o, zapravo, tajnoj misiji i odlučujem mnogobrojne spoznaje i trikove, koje sam tijekom puta naučio, zauvijek sačuvati za sebe.
Svima vama, koji ćete mojim stopama jednog dana krenuti sa svojim masovnim, umodrumnim punicama na rafting tek - sretno!
zubo

Onima pak, koje radi shvaćanja vlastite regije ipak zanima, oko čega se to Lijepa Naša ovija poput kifle, od srca preporučujem Bosnu kao zanimljivu zemlju, slojevitu, i vedru i tužnu, i tešku i vječnu.
Na ovom blogu više sam puta opisivao zgode i zanimljivosti na relaciji Orašje - Sarajevo - Mostar - Metković; spominjao sam Olovo, Mogorjelo, Počitelj, Blagaj, Rakitnicu, slapove Kravice i Boračko jezero, Vlašić...
Ovaj put, iz Banja Luke krenuli smo na jug do Mrkonjićgrada, prema Ključu. Uska, zavojita cesta vijuga sljubljena sa Vrbasom...

Image and video hosting by TinyPic

Na Sani smo proveli dva dana - "Ključka regata" donekle je slična raftingu Cetinom (iako moram dodati da je Cetina čistija) - u uvodu sam napomenuo, koprena diskrecije sili me na mukotrpno prešućivanje anegdotičnih zbivanja, pa samo napominjem Poli u u puničinom neoprenski utegnutom poprsju, kontra-veslajućeg punca, noćni dernek do pola pet pa jutarnji dernek od pet nadalje.
...
Image and video hosting by TinyPic

Dalje prema jugu, nakon sat vremena vožnje dolazimo do Jajca. Poluotužno - poluprpošna kasabica, ambiciozna u nadi uvrštenja na listu kulturnih dobara UNESCO-a.
Obilazimo crkvu Sv. Marije, građevinu iz 13. stoljeća u kojoj je 1461. okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Od 1528. adaptirana je u džamiju, nakon nekoliko požara prepuštena zubu vremena koncem XIX stoljeća.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Nad gradom dominira tvrđava iz 13. stoljeća; bitno veća od Vranduka kod Zenice i dobojske tvrđave; konceptom donekle slična brodskoj tvrđavi.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Navraćamo do poznatog slapa i utoka Plive u Vrbas, i zagledamo se u facu malog zafrkanta usput...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Vi, koje je zaintrigiralo, što to grli kifloid Lijepe Naše, iz Travnika možete dalje na Kamensko, 3Lj, Sinj, Split...
Nakon stanke u Travniku, ja sam krenuo natrag, preko Zenice i Doboja u Tuzlu, razdužiti nalogodavce puta i prekaljene raftere, punicu i punca...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic









- 15:39 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

20.07.2010., utorak

Qrac 22

Qrac – možebitni lokalizam izvornog germanizma Kreuz (ili Kruzifix) /lokalizam mjestom rođenja pod zvijezdom prečudnom/
22 – pola od 44, ali duplo od 11. Ako je vjerovati Bosankama, ujedno i mjera za mašala.
Qrac 22 – aluzija na Hellerov roman „Kvaka 22“, posve nepovezan sa Gropiusovom kvakom, ubloženom ranije

Čitam tako ovih dana post jedne svoje subložnice, intoniran uglavnom lezilebovićštvom navodnih tragača za poslom.
(I fakat, gledajući njemačkog izbornika okrugle lopte, ispada da je nać posao k'o šmrkalj em u nosu nać em ga ... itd.)
Ovisi to ipak, mislim si ja, s koje se je strane nježnika...

Sjetim se tako za recentnih sparnih posavskih večeri prožetih sonornim zujom komarčadi pod šumnim rodoletom (...sjetim se, dakle) i vlastite mantre onomadne, dok sam bio preplaćen za posve nezaslužen posao bez ikakve osobne odgovornosti, ali sa prilično solidnom perspektivom i adekvatnim gardom uspješnika među jednakima.
Dok bih samoživo izlazio iz predimenzioniranog terenca ili iz suptilnije varijante službenog auta sa fensi logom i ogromnom, misterioznom drugom antenom, običavao bih nonšalantnošću otresja posljednje kaplje sa ćunovršja reći – tko posao želi, taj ga i nađe...
No, svjestan da i najbolji gradski cajka-koncert o trošku poglavićarstva kad-tad završi, ipak sam odlučio prikloniti se mantri naše civilizacije, po kojoj se trud isplati, uporni uspiju a školovanje je alat zanata. Te sam se uporno trudio školovati. Za alate (među ostalim). Uz još par međuepizoda, prepakiravanja i reetiketiranja u svrhu pospješenja legalne prodaje, sad sam tu kako jesam. Ulagao sam, ulagao, i ... sad bih naplatio.

No, Qrac.
Ista ta civilizacija, čiji lideri šatro-retorikom zapravo decenijama vele da očekivanu krizu nisu očekivali ali da barem nemaju niti viziju rješenja te se nadaju novim pobjedama, dakle – ista ta civilizacija sad cvrči poput cvrčka na čvoru crne smrče, kako da što bi sad, naplatio uloženo, očekivao sugerirano; da tko mi je kriv što sam pola života utukao vlastoušno vjerujući sistemu da on postoji (jer otkud inače glas u meni...) – pazi, ja sam dakle vjerovao glasu sistema koji se sad negira, dakle lud sam, dok u tom istom (sad odjednom nepostojećem) sistemu srećom slučaja obdareni socijalni biciklisti mantraju kako... tko posao želi, taj ga i nađe...
Prešućujući dakle lukavo qrcostranost gledanja, iščuđavaju se ti socijalni biciklisti da kak bi ja, prasac vazdagladni, sad nakon pol života škole štel imat posao čovjeka sa pol života škole. Te da se ugledam na njih kaj su pol sebe bacili pa sad surfaju netom sa posla, a ne od doma.
Te da kaj bi ja to vragmimater umaženu još i nekakva prava, za koja su se borili tamo neki čikaški aboriđini prvog, da prostiš, maja 1856... No dajte najte, no?!
Te još da mi ne padne na pamet htjet kupovat novine, sjest na pivu ili ić na more, jerbo da je to trutluk i bahatizam i dokaz moje antidržavne podrivnosti jerbo da se ima u ime nepostojećeg sistema dić ruke od sebe i ekstatično sisat veslo (dobro, ovo sam parcijalno & maliciozno dodao, ali komotno paše).

Hm, te Qrac, ez đast sed.
(Bio je Đodan u pravu. Kila mozga, pet maraka.)
Jer za tehničkog prevoditelja moraš imat diplomu psihologije; za vodit par dućana moraš biti rođen u ovom (!) stoljeću sa PhD-jem priheftanim uz placentu. Ak si magistar a punoljetan, taman si prekvalificiran za prodavača, sori.
Ak imaš radno iskustvo, kakto da si u ovom stoljeću diplomiral, a u prošlom radil.
Za bit tehničar nemreš ak nisi magistriral ekonomiju. Za bit ekonom moraš bit vještak procjenitelj (ili bijaše obratno, ne sjećam se više)...
Za dobit honorarac, imaš bit član ceha. Kad si član ceha, posla nema, osim kaj iz tvoje članarine plaćaju poštarinu za novu uplatnicu članarine.

Za bit nativni govornik nekog jezika moraš imat diplomu – e da; mili moji, eheeej!!! - imate li vi uopće certifikat da govorite Hrvatski?? Nemate? E dakle prek veze ste se ugurali, koverticu šibnuli, ha? Jer nemrete, glete, bez certifikata dobit posel za koji vam treba vaš materinji jezik! Kaj se mi onda opće raspravljamo; pa VI NE ZADOVOLJAVATE, žmukleri!
(Viš kako se lako iz publikuma u jednom hitrotreptu.hr naklizne naqrac...)
Qrac, uglavnom i svakako. Te 22 (mašala).

I dođeš si sretan, kad makar zaredaju odbijenice. Ono, nisi prducnul bestražnu aplikaciju, neg' se makar osjeti malo.
A imaš i ženi i familiji (I ovima bormeć kaj nemaju ni certifikat da govorijeju rvacki ili ini materinji) kaj napismeno za pokazat, da ti fakat tražiš posao. Na, majku mu, na, gle, odbili su me! Eto vam sad!
(Naravno, dok se trijumfalno predinfarktno skljokavaš na pod skupa sa namjenski isprintanom odbijenicom i sa mrakom pred očima, čuješ umirujuće i okokolutavo „Dobro, mucica, no, no, a jesi bio na placu danas?“)
Pa još kad te iste večeri Gazda-Koji-te-zeznuo nazove da su oni sad na rubu stečaja i izreketareni do herpesa korienskog i maltene pohapšeni skup' sa istim (ako ih prije Prikolj ne pronađe), pa ti još šlagotortno pomirljivo veli – a čuj, jel bi nas ti sad izvlekel, za duplu lovu, ha? – e, tad ti dođe stavit miljeić sa tevea na glavu i odmjerenim se udarcima lupat po tintari Glorijom (ili Poslovnim Vijesnikom, ups eto ni njega nema više, ha?!), sve potcikujući, mea Qrac, mea Qrac, mea prevelika Qrac... 22...

Samo velim.
Ovisi, s koje se je strane Qrca. 22.

P.S.

Jel samo meni djeluje da mi se forma bloga pošemerila (optiĆki)?
Te jel samo meni kad u editoru kliknem na kurziv cijeli tekst ode u gluteusje?

- 19:08 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

19.07.2010., ponedjeljak

Berlin Air Show 2010. (2)

Image and video hosting by TinyPic
Lockheed Martin C-5 Galaxy

Image and video hosting by TinyPic
Rockwell B-1B Lancer

Image and video hosting by TinyPic
Boeing B-52 Stratofortress

Image and video hosting by TinyPic
Hawker Hunter Mk 58A

Image and video hosting by TinyPic
Zlin Z 226

Image and video hosting by TinyPic
De Havilland Dove DH 104

Image and video hosting by TinyPic
Eurocopter Tiger

Image and video hosting by TinyPic
Pioneer Team (Pioneer 300)

Image and video hosting by TinyPic
Messerschmitt Me (Bf) 109G-10

Image and video hosting by TinyPic
Eurofighter Typhoon

Image and video hosting by TinyPic
Boeing Stearman PT 17 - WingWalkers (broj cure je 00 49 171 ... )



- 13:40 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

15.07.2010., četvrtak

Prednost bivanja ženom - i uz novih 13 milja, Jelo Žužinek ostaje uz vas!

Mili moji hiperventilirajući muški metroseksualci,

zašto je bolje biti ženom nego muškarcem (za moje behasansko čitateljstvo – čovjekom), ne bi bilo osobito smisleno pitanje, da mi se neku noć nije počelo vrzmati glavom u umlačenom isparavanju jeftine Graševine sljubljene sa Žujinom pjenicom.
U nekom prozoru vremena, dok je moja Prvozakonita i Zlatna Sponzorica u jednoj osobi popalila svu iluminaciju uz širom otvoren prozor, kako bi strašću Bizetove Carmen istjerala (!) komarce (!!), prisnilo mi se jednim okom, kako drugim uhom slušam žučnu raspravu svoja dva spermića upravo o tome – je li bolje ispasti ženom ili muškarcem...

Mislim da je prvi spermić bio površna (možda izmanipulirana) feministica, jer je odmah višeglasno zapjevao o tome kako je bolje biti muško, jer se ne treba brijati, nema se menga, ne prolazi se porod, promiskuitet je poželjan a plaća bolja, ni u vojsku se više ne mora, itd. Itd.
Onda su se tu malo zakačili u ono tipično birtijanersko prepucavanje pred kiselkastoznojni i hladnodimni fajrunat, ali taman kad je moja Carmen štropotno svršila sa egzorcizmom krilate bagre i ergela komaraca sinkrono zagudila odu olakšanja uz moje uzglavlje (a i šire), pažnju mi je privukao glas mog drugog spermića.
Pomno sam slušao, moje se sneno oko otvorilo a uho uspravilo (na drugom sam, uredno presavijenom, ležao), i čvrsto sam odlučio odmah ujutro – još prije nego začujem rumenozorni sopran obloguze komšinice – zapisati makar dio argumentacije...
Otprilike, moj je drugi spermić ovako koncipirao viđenje stvarke:

Žene i promet

Puno je bolje biti žensko u prometu (cestovnom).
Možeš preticati kolonu, pa kad te murja u civilu krene loviti sa rotacijama, bježiš, pa naglo skreneš na šumski putić, i u tri treptaja uvjeriš murjaka da zar si preticala, te da ti se samo pripiškilo a nisi vidjela da te love pa si taman skrenula, kad ono...
Muški bi tu završio sa lisičinama preko modrice. Ženče dobije propentano usmeno upozorenje, i još joj se pomogne izdemanevrirat' natrag na cestu.
Dok bi se muškom reklo da je valjda bio mamuran od sinoć (a stoput mu se reklo), žena svoj auto u jarku može bez isprike, pardona i naučene lekcije pojasniti – „Ja sam samo odmah ispred zavoja stis'la kumplug i onda mi je kanal jednostavno izleeetio; kaj sam mogla?!“
(Ovo se, nastavio je moj spermić, nadovezuje na žensku dražesnost, da je ona - ma zamisli idiota u nastavku rečenice - naravno krenula preticati budalu koja je ispred nje dala lijevi žmigavac, usporila i skrenula lijevo – drito u nju – baš kad ga je skoro pretekla takvog kilavog i nesigurnog. Ili kad žena niti ne mora na retrovizor gledati, može li se isparkirati, dok joj tri opravdano sumnjiva muška očajnički mašu da ne može. Skreeek.)

Žene i domaćinstvo ili kućanstvo

Ovo je, veli moj spermić, isto zicer.
Jer ako si žensko, uvijek možeš deset dana prije i dva dana poslije menge skvrčeno (a mazno) ležati na trosjedu i nesretnim šaptom konstatirati kako baš-sad nemaš uložaka. Nakon toga, ako si žensko, možeš potreptati prema svom Čovjeku onim pogledom akvarelske granice homicida i suicida i – poslati ga po uloške. Tri kapi; u celofanu; ne u kutiji; to su dnevni (to kao muško ionako znaš). Kao šlag na sarmu, kao žensko možeš pohvaliti svog muškog na uspješno obavljenoj nabavci, pa ga sad poslati po Gustin (jerbo da se ne pretrgne noseći, a tek to dve stvari odjednom; ma, mislim...)
Osobito je zgodno, nastavio je moj sve mi srcu miliji spermić, ono sa bušilicom.
Jer možeš ti kao žena biti, veli on, veterinarka-koja-telce-porađa, arhitektica, trenerica fitnesa, časnica. Ali, kad dođe dan – a uvijek dođe – da treba sa bušilicom od kile i pol, silom ne većom od one za nositi vrećice iz Modiane i Zare, izbušiti jednu rupicu u zidu – „Muuuceeeeeek, daaaajtiiiiii.... jaa neeeeznaaaam....!“ (A, veli moj spermić - kojeg sad počinjem pisati Moj Spermić – veli on, a zna ona napravit rožatu i flambirane janjeće medaljone u opnici od maskarponea, kad joj starci dolaze na ručak....)
Fora je kad si žena i biti ravnopravan.
Možeš navečer briljantno pospremljene kuhinje i čistih tanjura i rajngli dočekati svog muškarca, koji se nakon dvanaest sati na poslu, prijeđenih parsto kilometara i sedam i pol sastanaka vratio s posla, uz mijaukavo – „Čuj, hajde nam složi neku lijepu večericu... znaš, ja sam ipak danas naporno radila...“
Rekao je Moj Spermić i nešto o tome, kako kad si žena uvijek možeš prijekorno i povrijeđeno pogledati svog muškog, ako ovaj tiho, afirmativno i nježno pita, hoće li peglačica makar ovaj tjedan doći. Nisam to najbolje čuo, jer se moja Carmen trznula na krevetu, pa su se komarci nesnosno uzzujali u svijetu oko nas.

Žene i obitelj (njihova)

Moj je Spermić genijalac. U par pokreta repićem sažeo je, što mene neartikulirano a sveprisutno mori godinama.
Kaže on tako svom suspermiću, dok oko svih nas pomalo sviće grimizna zora – „Kad si muško, naravno si se vremenom distancirao od svoje mame. Polemično, al' tak'; u ime mira u svojoj kući. I to je bed, tu je dobro biti žensko. Jer kad si žensko, veli Moj Spermić, naravno ćeš se i ti distancirati od njegove mame. Ali ne i od svoje. Pa kad tvoj Muški (naravno po difoltu bezrazložno, podlo i netrpeljivo) progrinta da (za potrebe ovog posta potpuno i isključivo imaginarna te sa stvarnim osobama ili zbivanjima van svake sumnje nepovezana) punica vašu intimu rasteže kao carica Milica svoju Velečasnu preko ruba stola, kao žensko ćeš jednostavnom matematikom, jednim pogledom, stvoriti činjenice - - Muški ne samo da mrzi tebe, nego i tvoju mamu (također). Ma, ženomrzac; eto što je! I nema njemu muškom sad mrdati, kaj god da veli, samo se ukopava u glib nepobitja; samo tone u očito, đubar jedan muški nijedan (e, di su mi oči bile, dodat će neka).“
„Osim toga“, zausti Moj Spermić uz dug udah dima cigarete, nesvjesno se hvatajući za obod bijelog šešira koji jedva da je zasjenio crvenilo zore u njegovim očima, „i to sa djecom... Kao žensko, nije ti lako... Ti uglavnom znaš oca svog djeteta. Kontroliraš situaciju, imaš i pravosuđe na svojoj strani, zlu pravičnosti ne trebalo... A kao muškić, eeee, nema, ali ja, ali ja nisam, ali ovoono. Nema; kaj ti žena dofura, to ima da je tvoje, zvizdo sumnjičava, pa da liči na sve lanjske modele vodoinstalatera i dodatno na frenda iz armije, klasa ova-ona...! “
Vidio sam još da Moj Spermić jedva suspreže smješak trijumfa nad konsterniranim suspermićem; da sa guštom udiše dim cigarete i kroz nos ga – pomalo suvišno - puše u kovitlac iznad ostatka vina u trbušastoj čaši, u kojoj se zrcalilo sunce novog dana, i taman kad je zaustio reći onu ultimativnu, kidajuću, odlučujuću činjenicu...

... jutro je zaparao sopran sa terase prekoputa.
Komšinica je pozdravila novi dan.
Bunovan, u čudu sam kroz vlastiti pogled u zrcalu premišljao fragment misli... „Silence of the sperms“ ...?!!

Nek vam je, mili moji metroseksualci, sve zdravo i živo, pozdravlja vas vaš

Žužinek Jelo

P.S.
Iz omiškog „Galeba“ poručuju kako je na muškim tangama sa silikonskim umetkom za hlađenje prednjice došlo do proizvodne greške od ser. br. 21483 do 22 001.
Ovlašteni saloni kontaktirat će vlasnike u što skorijem roku radi povlačenja proizvoda i zamjene za ispravan model sa dodatnim antistresnim djelovanjem u ime isprike.
Samo velim.

- 10:35 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

13.07.2010., utorak

SfD Www Dis (zvm)

Seconds from desaster What went wrong Destroyed in seconds
(Zbiljska vladavina masona)

Uvijek ću pamtiti svog istočnonjemačkog profesora povijesti.
Među ostalim, jednom me zainteresirano pitao, jašu li Jugoslaveni još uvijek u nošnjama na magarcima.
Drugom zgodom, posve u maniri Komunističke partije, morao sam se podvrgnuti kritici i samokritici pred razredom, nakon što sam benevalentno ispravljao kontrolne svojih kolega. Rekao mi je kako sam ja taj, koji će za koju godinu namjerno proizvoditi pokvarene frižidere i time štetiti socijalizmu (te, naravno, upitao i kako se očitujem o tome pred kolektivom).
Kako god, najbolje pamtim njegovo posprdno komentiranje slobode, pojma, kojeg smo prištavi i poluoprani tako rado poistovjećivali sa zapadom. Nakon uvijek vrlo strukturiranog, logičkog, dijalektičkog izlaganja, profesor bi uvijek zaključio retoričkim – sloboda – od čega?

Ne bih se toga sjetio možda, da se nisu poklopile dvije situacije.
Sa velikim zanimanjem počeo sam čitati knjigu njemačkog povjesničara Wolfganga Leonharda o odrastanju pod sovjetskim režimom, stvaranju DDR-a i bijegu na zapad preko tadašnje Jugoslavije.
Pogodilo se pak, da je šestotinjak stranica bilal savršeno voluminozna literatura za višednevno „nadziranje“ građevinaca u stanu.

Masoni, oliti slobodni zidari.
Ljudi koji su proizišli iz klesarstva i građevine i pomoću njegovanih znanja, vještina i kontakata odlučili utjecati na svijet kratkoročnog politikantstva i beskompromisne špekulacije.
Izvorni masoni, dakle zidari. Građevinci.
I eto mene do mog profesora... Zidari, slobodni – od čega???
Slobodni od memorije stečene ponavljanjem? Slobodni od osjećaja za vrijeme? Slobodni vještine pogađanja toaleta? Slobodni... Slobodni, a trebali bi biti po ludnicama?!
Slobodni zidari. A – haaa!

I tu me sad eto do Seconds from desaster, do What went wrong i do inih spektakala za radnike, seljake, poštenu inteligenciju i osviještene malograđane, kojima je naravno bolje doma pred teveom, nego da po ovoj jari, recimo, bacaju stolove iz neke tamo zgrade neke tamo vlade neke tamo premijerke R (koso r).

Skratit ću. Skratit ću maksimalno; čak se odričem inače mi mile strukture zapisivanja sukladno audio – kanalima crne kutije, uz dramaturški korišteno naglašavanje vremena, tipa „Pilot; 08:23:34; - imam ga... imam ga.... aaaaaahh (nerazgovijetan uzvik, zvuk paranja lima i fijuka zraka do kraja audio – snimke)“
Ali...

Dan Prvi
U drugom satu štemanja starih pločica, majstor Hilticom presijeca (vlastitoalatni) kabel.
Gutajući svoje prešućeno upozorenje, ostajem bez teksta kad mi pojasni kako može za sat, dva nastaviti, ali samo ako ja imam zamjenski kabel ili makar izolir – traku (te, bi prosil, čašu vode).

Dan Drugi
(stranice knjige 180 – 310; Wolfgang Leonhard iz Austrije i Njemačke preko Švedske stiže u Rusiju i postaje član Komzomola)

Od pola osam sam u stanu.
Šuta nestaje odmah iza podne. (Opet) odmah nakon par sati dolaze izolateri i donose rolu izolacije. Moraju na drugo gradilište, ali odmah će ujutro doći i obaviti sve za par sati.
Nadzorni vještak utvrđuje da je nova izolacija propisno postavljena i odlazi bestraga, moleći me fulirovskim tonom prekaljenog Agramera da njegov račun proslijedim na naplatu.

Dan Treći
(stranice 311 – 420; W. Leonhard prolazi srednju školu, postaje partijac i kao Nijemac biva iz Moskve deportiran u Sibir)

Ja utvrđujem da voda susjednima, meni i podrumu zapravo prodire kroz krivo postavljen oluk. Majstori vitlaju elaboratom vještaka, koji to ne utvrđuje; psuju budale koje su oluk postavile sa šavom dolje i sa rupom u zid, ali pristaju mi izići u susret i zamijeniti oluk.
Od muke, naslanjam se na zid i zajedno utvrđujemo da fasada nije zalijepljena za cigle.
Složno, prestajemo se naslanjati.
Oko podne, izolateri su nategli krajeve izolacije preko ugla terase kao što bi Mara iz Matića nategla pocalicu nakon što bi ju neki mladac dobre kondicije konsenzualno ispreskakao iza štaglja.
Par sati kasnije, doktori za glazuru sa ulice mi pojašnjavaju:
„Gooospooon, tu doooleee neeeemaaa voooodeee niiii struuuujeeee, kaaagbumo meeeešaliiicuuu deeeli...?!“
Te večeri, radovi su trebali biti gotovi a ja na putu kući.

Dan Četvrti
(stranice 420 – 510; W.L. se zalaganjem njemačkih komunista vraća u Moskvu i priprema za rad u Njemačkoj nakon ulaska saveznika)

Ovog sunčanog, svježeg i pozitivnim strujanjem prožetog jutra nije se desilo baš ništa.
XXXX
Sa treperavim svjetlom prve zvijezde na nebu iznad Zagreba, masoni su se ukazali sa neke od nebrojenih drugih bauštela paralelnih, glazirali glazuru, psovali, pljuvali i glazirali; sve ukrug veselo potcikujući, da im milu majku XXX a bubrege na Arizoni XXXX...
Te večeri, radovi su sinoć trebali biti gotovi a ja na putu kući.

Dan Peti
(stranice 511 – 610; W. Leonhard posjećuje Tita i Jugoslaviju, razočarava se instalacijom diktature u Istočnoj Njemačkoj i preko Čehoslovačke bježi u Jugoslaviju)

Bez obzira na vibracije jutra, nisam očekivao da je jedan od dvojice masona dao otkaz šefu.
Ja jesam očekivao pred stanom zateći uredno složene pakete pločica i vreće ljepila.
Zahvaljujući isključivo srebrnoj plaketi za uspješno učešće na akciji „Ništa nas ne smije iznenaditi 1977.“, nije me iznenadio ukazanje obermasona već oko pola tri, ali (ipak, mea culpa) jest njegova konstatacija, kako su novonabavljene pločice skoro-pa-vrlo slične (rekao je to sav ozaren, sretan, obraćajući mi se sa „šefe“.)
Na pitanje, žuri li se meni te na moj odgovor kako je danas dan kad sam preksinoć trebao biti na putu kući, pojasnio mi je grintavo da se tako nemre delat i da bu se sve to raspalo, na, gle (šut u pod) i da niš on neeezna, al tak se ne dela.
Krajem ovog dana, magistar za pločice (koje naša civilizacija lijepi od predantičkog doba, čime postoji vjerojatnost tisućnjetnog razvijanja relevantnog iskustva o ovoj raboti) mantrao je o Bogu i materi i poslu i ljudima i nafaki i ubijanju i fekalijama, na koncu usporivši i ton i sliku, dok nisam skrušeno i posve svjestan zakuhane frke nazvao njegovog principala i predstojnika lože Iz-Vrapča-Slobodnih-Zidara.
Konstatirajući kako je ovo dan, kad sam preksinoć trebao poput Malog Princa odletjeti drugamo, te sotto-voce se uvjeravajući kako smo ljudi i katolici i kako jedan drugom želimo sve dobro, zaključili smo kako je Bog Zemlju stvorio za šest dana i kako će sutra sigurno, ali sigurno sve biti gotovo, jer ovako zaista nema smisla; ta žurba; „znate, možemo mi, šefe, al' kaj ak se odlepijeju pločice, na! (šut), pa to se ljepilo opće ne suši... na!, glete, evo, vi'te, nije do mene; pa nečete ni vi to tak, jelda?! ... “

Sjedajući u zagušljivo pregrijan auto, te sam večeri osjećao neupitnu, nikad jaču vjeru u Šesti dan.
Slobodan... skoro slobodan – pomislio sam, i na tren mi se učinilo da ispred vjetrobrana vidim ogromnu obnaočaljenu glavurdu sa labavo prebačenim licem svog gimnazijskog profesora, kako izviruje i iz ulubljenog novog frižidera i upire prstom u mene – „Slobodan, a od čega to??“

- 13:58 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

07.07.2010., srijeda

Okvir slike i nova koža

Zaista je teško shvatiti, kad netko nema mjeru.
Kad mu nije dosta pola butelje, nego istrusi nekoliko. Pa zabetonira viljamovkom.
Ili kad radi jednog jedinog, ma kako posebnog, trenutka i kuta svjetla baš u neko određeno doba mora biti parsto kilometara dalje, u Odisejevoj špilji, na nekom tamo neplaniranom Mljetu.
Teško je shvatiti, kao što je teško pojasniti smisao okvira slike.
Ili - trenutka vremena. (Dvojim o redoslijedu...)

I baš svjestan okvira vremena (eto sad!), neumoljivo podvučenog na planu putovanja, tek sam se skeptično nasmiješio kad mi je nedavno u Njemačkoj netko predložio da makar na kratko svratim do „Lutherovog vjenčanja“, ujedno gradskog slavlja u Wittenbergu.
Djelovalo je bez mjere.
Znao sam da ću baš taj dan od ranog jutra provesti i na putu, i na berlinskom aeromitingu stotinu kilometara dalje, i da se iste večeri moram spakovati za tisuću kilometara povratka kući – ujedno posljednji put iz stana, u kome sam nekad davno živio i grozničavo smišljao bijeg iz tadašnjeg DDR-a.
„Navrati... makar na pola sata...“

Image and video hosting by TinyPic

Okvir vremena.
Trenutak slike.

Iza mene se zatvaraju jedna rešetkasta vrata. Na zujanje mehanizma, guram druga vrata. Prolazim sa srcem u grlu. Zvonki štropot iza leđa; druga teška rešetka sjeda u bravu.
Uniforma ispred mene zastaje, naglo se okreće na škripavom linoleumu i pokazuje rukom ka otvorenim vratima polumračne kancelarije.
„Drug major K. Vas čeka.“
Metalan, pomalo meketav glas pomiješan sa sivim očima i plavičastim dimom cigarete, dopire iz pravca sjedeće uniforme. Na stolu tek dva papira.
Druge stolice nema.
„Gospodine (do neprepoznatljivosti preokrenuto, moje prezime) – Vi ste i ove godine podnijeli zahtjev za putovanje sa namjenom posjete nesocijalističkom inozemstvu. E pa, vi niti ove godine nećete otputovati. Vi nikad – shvatite me, nikad – nećete otputovati! Vi više nećete vidjeti svojeg oca! Nikad više!“
Kancelarija bezvučno prodire u moje pore.
Prožima me, zaposjeda svaki moj gen, svako moje čulo (kasnije ću prihvatiti, trajno).
Ruka ispred sivih očiju siječe dim cigarete i upućuje me prema vratima, prema prvoj uniformi.

/Kasnije su ga, čuo sam, htjeli zatući toljagama. Ja sam, također kasnije - nekoliko godina kasnije - ipak kulturno pozvonio; stajao pred njegovim kućnim vratima, i potpuno prazan samog sebe bez riječi gledao u zbunjenog, nesigurnog starca vodenastih sivih očiju. Posljednji put me suočio sa sjenom besmisla./

Image and video hosting by TinyPic

Koliko godina stane pod kožu?
Koliko lica pamtimo dušom?
Koliko je ožiljaka društveno prihvatljivo?
I uvijek iznova, taj kut i ta frekvencija svjetla, ta Odisejeva špilja u nama...
Trenutak. Vrijeme.
Slika. Okvir.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ovo je isto mjesto, promišljam, ovo jest isto mjesto!
Ovdje sam prvi put osjetio ženske usne na svojima.
I mušku šaku. I miris treće smjene i likera od trešnje (koji se jedne hihotave, jedre večeri prosuo po mojoj osobnoj iskaznici građanina DDR-a i otada godinama izazivao upitne poglede radi moguće sprdnje sa sustavom... )
Ovo je mjesto mog sazrijevanja, porijekla, bijega. Mjesto ljubavi, i vraćanja, uvijek iznova, poput nemirnog duha sebe samog.
Ovo je isto mjesto... istog mene tada... ali - promijenili smo se.
Oboje smo se tako promijenili...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Papirić, kojeg mi je konzul pružio u salonu vile u Nazorovoj, bio je groteskno mali.
„Ovime Vas obavještavamo da je Vašem naknadnom zahtjevu za trajno iseljenje iz Njemačke Demokratske Republike u nesocijalističko inozemstvo udovoljeno i da se krivični postupak protiv Vas, podignut radi bjekstva iz Republike, obustavlja bez posljedica.“
U potpisu – drug major K.
Konzul G. gledao je u obavijest, kao da ju sa mnom čita da bi djelovala istinitije, pa u mene.
„Znate li Vi – oslovio me imenom, uz gotovo nesiguran smješak – da ste jedini od tisuća prije vas, kome je ovo uspjelo? Čestitam Vam!“ – i opet me oslovio imenom.
Ipak, unatoč jačajućem vjetru promjene, bližila se godišnjica smrti mog oca.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Šetamo šutke, polako.
„Tako me raduje da si ipak stigao. Kad krećeš sutra?“
„Rano. Trebao bih jako rano...“

Dovraga i sa vremenom i sa trenutkom, pomislio sam, i dovraga sa slikom i okvirom, i ovo jest isto mjesto, pomislio sam, dok se moj smješak prepuštao zraci tirkiznog večernjeg svjetla nad jedva čujnom rijekom.
Ovo jesam ja.
Nova koža dobro mi pristaje.

- 08:34 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

04.07.2010., nedjelja

Moj VIP

Image and video hosting by TinyPic

P.S.
kuištito.
- 16:22 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

01.07.2010., četvrtak

Usputna

Izlazeći iz blagog zavoja, iza podvožnjaka, spazio sam ju.
Stajala je nepomično na podnevnom suncu u kratkom kožnom kompletiću, vretenastih nogu, konkretne guze, poluduge tamne kose. Možda tek jače preplanula u licu, nego što muška mašta zamisli u stiliziranoj diskreciji vlastitog prostora....
...

Pala mi je na pamet scena od prije nekoliko godina, iz jednog obližnjeg gradića.
Prišla mi je Cigančica i počela ritualno žicanje...
Deeečkooo, iiimaaaš maarkuuu...
Nisam mogao suspregnuti smiješak; divno jutro, zapravo prezgodan djevojčurak berberskih očiju uporno me salijetao...
Haaajdeee, daatiii gaataaam... Tiiisiii iiizdaleeeka... žeeenuu iiimaaaš... Aajdee, mooožeee i kuuuneee... a jeesi tiii baaš iz Zaaagreeeebaaa...? (vidjevši registraciju auta)
Taman kad sam odlučio okončati besmislenu scenu dopustivši da nam se pogledi sretnu, veli ona – aaajeeeboteee, štooo needaaaš... Aajdee..., eetoo, ooćeeeš meeeneee za pedeeeseet?

...
Preko poluprofila zaspale supruge odmjerio sam curu kraj ceste, nesvjesno podižući nogu sa papučice gasa.
Unatoč tamnom, izrazito preplanulom, umornom licu i boricama oko očiju, nije mogla imati više od četrnaest godina. Nakratko je pogledala prema autu, gotovo odsutno.
Imala je lijepe ruke.
U retrovizoru spazio sam kako šleper, kojeg sam maločas pretekao, usporava. U sve manjem kadru u retrovizoru, taman prije idućeg zavoja ispred mene, djevojčurak se penjao u kabinu kamiona.

E koja smo mi đubrad licemjerna, pomislio sam...
Blagi grč u želucu ostao je malo duže.
- 12:09 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic