Seconds from desaster What went wrong Destroyed in seconds
(Zbiljska vladavina masona)
Uvijek ću pamtiti svog istočnonjemačkog profesora povijesti.
Među ostalim, jednom me zainteresirano pitao, jašu li Jugoslaveni još uvijek u nošnjama na magarcima.
Drugom zgodom, posve u maniri Komunističke partije, morao sam se podvrgnuti kritici i samokritici pred razredom, nakon što sam benevalentno ispravljao kontrolne svojih kolega. Rekao mi je kako sam ja taj, koji će za koju godinu namjerno proizvoditi pokvarene frižidere i time štetiti socijalizmu (te, naravno, upitao i kako se očitujem o tome pred kolektivom).
Kako god, najbolje pamtim njegovo posprdno komentiranje slobode, pojma, kojeg smo prištavi i poluoprani tako rado poistovjećivali sa zapadom. Nakon uvijek vrlo strukturiranog, logičkog, dijalektičkog izlaganja, profesor bi uvijek zaključio retoričkim – sloboda – od čega?
Ne bih se toga sjetio možda, da se nisu poklopile dvije situacije.
Sa velikim zanimanjem počeo sam čitati knjigu njemačkog povjesničara Wolfganga Leonharda o odrastanju pod sovjetskim režimom, stvaranju DDR-a i bijegu na zapad preko tadašnje Jugoslavije.
Pogodilo se pak, da je šestotinjak stranica bilal savršeno voluminozna literatura za višednevno „nadziranje“ građevinaca u stanu.
Masoni, oliti slobodni zidari.
Ljudi koji su proizišli iz klesarstva i građevine i pomoću njegovanih znanja, vještina i kontakata odlučili utjecati na svijet kratkoročnog politikantstva i beskompromisne špekulacije.
Izvorni masoni, dakle zidari. Građevinci.
I eto mene do mog profesora... Zidari, slobodni – od čega???
Slobodni od memorije stečene ponavljanjem? Slobodni od osjećaja za vrijeme? Slobodni vještine pogađanja toaleta? Slobodni... Slobodni, a trebali bi biti po ludnicama?!
Slobodni zidari. A – haaa!
I tu me sad eto do Seconds from desaster, do What went wrong i do inih spektakala za radnike, seljake, poštenu inteligenciju i osviještene malograđane, kojima je naravno bolje doma pred teveom, nego da po ovoj jari, recimo, bacaju stolove iz neke tamo zgrade neke tamo vlade neke tamo premijerke R (koso r).
Skratit ću. Skratit ću maksimalno; čak se odričem inače mi mile strukture zapisivanja sukladno audio – kanalima crne kutije, uz dramaturški korišteno naglašavanje vremena, tipa „Pilot; 08:23:34; - imam ga... imam ga.... aaaaaahh (nerazgovijetan uzvik, zvuk paranja lima i fijuka zraka do kraja audio – snimke)“
Ali...
Dan Prvi
U drugom satu štemanja starih pločica, majstor Hilticom presijeca (vlastitoalatni) kabel.
Gutajući svoje prešućeno upozorenje, ostajem bez teksta kad mi pojasni kako može za sat, dva nastaviti, ali samo ako ja imam zamjenski kabel ili makar izolir – traku (te, bi prosil, čašu vode).
Dan Drugi
(stranice knjige 180 – 310; Wolfgang Leonhard iz Austrije i Njemačke preko Švedske stiže u Rusiju i postaje član Komzomola)
Od pola osam sam u stanu.
Šuta nestaje odmah iza podne. (Opet) odmah nakon par sati dolaze izolateri i donose rolu izolacije. Moraju na drugo gradilište, ali odmah će ujutro doći i obaviti sve za par sati.
Nadzorni vještak utvrđuje da je nova izolacija propisno postavljena i odlazi bestraga, moleći me fulirovskim tonom prekaljenog Agramera da njegov račun proslijedim na naplatu.
Dan Treći
(stranice 311 – 420; W. Leonhard prolazi srednju školu, postaje partijac i kao Nijemac biva iz Moskve deportiran u Sibir)
Ja utvrđujem da voda susjednima, meni i podrumu zapravo prodire kroz krivo postavljen oluk. Majstori vitlaju elaboratom vještaka, koji to ne utvrđuje; psuju budale koje su oluk postavile sa šavom dolje i sa rupom u zid, ali pristaju mi izići u susret i zamijeniti oluk.
Od muke, naslanjam se na zid i zajedno utvrđujemo da fasada nije zalijepljena za cigle.
Složno, prestajemo se naslanjati.
Oko podne, izolateri su nategli krajeve izolacije preko ugla terase kao što bi Mara iz Matića nategla pocalicu nakon što bi ju neki mladac dobre kondicije konsenzualno ispreskakao iza štaglja.
Par sati kasnije, doktori za glazuru sa ulice mi pojašnjavaju:
„Gooospooon, tu doooleee neeeemaaa voooodeee niiii struuuujeeee, kaaagbumo meeeešaliiicuuu deeeli...?!“
Te večeri, radovi su trebali biti gotovi a ja na putu kući.
Dan Četvrti
(stranice 420 – 510; W.L. se zalaganjem njemačkih komunista vraća u Moskvu i priprema za rad u Njemačkoj nakon ulaska saveznika)
Ovog sunčanog, svježeg i pozitivnim strujanjem prožetog jutra nije se desilo baš ništa.
XXXX
Sa treperavim svjetlom prve zvijezde na nebu iznad Zagreba, masoni su se ukazali sa neke od nebrojenih drugih bauštela paralelnih, glazirali glazuru, psovali, pljuvali i glazirali; sve ukrug veselo potcikujući, da im milu majku XXX a bubrege na Arizoni XXXX...
Te večeri, radovi su sinoć trebali biti gotovi a ja na putu kući.
Dan Peti
(stranice 511 – 610; W. Leonhard posjećuje Tita i Jugoslaviju, razočarava se instalacijom diktature u Istočnoj Njemačkoj i preko Čehoslovačke bježi u Jugoslaviju)
Bez obzira na vibracije jutra, nisam očekivao da je jedan od dvojice masona dao otkaz šefu.
Ja jesam očekivao pred stanom zateći uredno složene pakete pločica i vreće ljepila.
Zahvaljujući isključivo srebrnoj plaketi za uspješno učešće na akciji „Ništa nas ne smije iznenaditi 1977.“, nije me iznenadio ukazanje obermasona već oko pola tri, ali (ipak, mea culpa) jest njegova konstatacija, kako su novonabavljene pločice skoro-pa-vrlo slične (rekao je to sav ozaren, sretan, obraćajući mi se sa „šefe“.)
Na pitanje, žuri li se meni te na moj odgovor kako je danas dan kad sam preksinoć trebao biti na putu kući, pojasnio mi je grintavo da se tako nemre delat i da bu se sve to raspalo, na, gle (šut u pod) i da niš on neeezna, al tak se ne dela.
Krajem ovog dana, magistar za pločice (koje naša civilizacija lijepi od predantičkog doba, čime postoji vjerojatnost tisućnjetnog razvijanja relevantnog iskustva o ovoj raboti) mantrao je o Bogu i materi i poslu i ljudima i nafaki i ubijanju i fekalijama, na koncu usporivši i ton i sliku, dok nisam skrušeno i posve svjestan zakuhane frke nazvao njegovog principala i predstojnika lože Iz-Vrapča-Slobodnih-Zidara.
Konstatirajući kako je ovo dan, kad sam preksinoć trebao poput Malog Princa odletjeti drugamo, te sotto-voce se uvjeravajući kako smo ljudi i katolici i kako jedan drugom želimo sve dobro, zaključili smo kako je Bog Zemlju stvorio za šest dana i kako će sutra sigurno, ali sigurno sve biti gotovo, jer ovako zaista nema smisla; ta žurba; „znate, možemo mi, šefe, al' kaj ak se odlepijeju pločice, na! (šut), pa to se ljepilo opće ne suši... na!, glete, evo, vi'te, nije do mene; pa nečete ni vi to tak, jelda?! ... “
Sjedajući u zagušljivo pregrijan auto, te sam večeri osjećao neupitnu, nikad jaču vjeru u Šesti dan.
Slobodan... skoro slobodan – pomislio sam, i na tren mi se učinilo da ispred vjetrobrana vidim ogromnu obnaočaljenu glavurdu sa labavo prebačenim licem svog gimnazijskog profesora, kako izviruje i iz ulubljenog novog frižidera i upire prstom u mene – „Slobodan, a od čega to??“
Post je objavljen 13.07.2010. u 13:58 sati.