Okvir slike i nova koža
|
Zaista je teško shvatiti, kad netko nema mjeru. Kad mu nije dosta pola butelje, nego istrusi nekoliko. Pa zabetonira viljamovkom. Ili kad radi jednog jedinog, ma kako posebnog, trenutka i kuta svjetla baš u neko određeno doba mora biti parsto kilometara dalje, u Odisejevoj špilji, na nekom tamo neplaniranom Mljetu. Teško je shvatiti, kao što je teško pojasniti smisao okvira slike. Ili - trenutka vremena. (Dvojim o redoslijedu...) I baš svjestan okvira vremena (eto sad!), neumoljivo podvučenog na planu putovanja, tek sam se skeptično nasmiješio kad mi je nedavno u Njemačkoj netko predložio da makar na kratko svratim do „Lutherovog vjenčanja“, ujedno gradskog slavlja u Wittenbergu. Djelovalo je bez mjere. Znao sam da ću baš taj dan od ranog jutra provesti i na putu, i na berlinskom aeromitingu stotinu kilometara dalje, i da se iste večeri moram spakovati za tisuću kilometara povratka kući – ujedno posljednji put iz stana, u kome sam nekad davno živio i grozničavo smišljao bijeg iz tadašnjeg DDR-a. „Navrati... makar na pola sata...“  Okvir vremena. Trenutak slike. Iza mene se zatvaraju jedna rešetkasta vrata. Na zujanje mehanizma, guram druga vrata. Prolazim sa srcem u grlu. Zvonki štropot iza leđa; druga teška rešetka sjeda u bravu. Uniforma ispred mene zastaje, naglo se okreće na škripavom linoleumu i pokazuje rukom ka otvorenim vratima polumračne kancelarije. „Drug major K. Vas čeka.“ Metalan, pomalo meketav glas pomiješan sa sivim očima i plavičastim dimom cigarete, dopire iz pravca sjedeće uniforme. Na stolu tek dva papira. Druge stolice nema. „Gospodine (do neprepoznatljivosti preokrenuto, moje prezime) – Vi ste i ove godine podnijeli zahtjev za putovanje sa namjenom posjete nesocijalističkom inozemstvu. E pa, vi niti ove godine nećete otputovati. Vi nikad – shvatite me, nikad – nećete otputovati! Vi više nećete vidjeti svojeg oca! Nikad više!“ Kancelarija bezvučno prodire u moje pore. Prožima me, zaposjeda svaki moj gen, svako moje čulo (kasnije ću prihvatiti, trajno). Ruka ispred sivih očiju siječe dim cigarete i upućuje me prema vratima, prema prvoj uniformi. /Kasnije su ga, čuo sam, htjeli zatući toljagama. Ja sam, također kasnije - nekoliko godina kasnije - ipak kulturno pozvonio; stajao pred njegovim kućnim vratima, i potpuno prazan samog sebe bez riječi gledao u zbunjenog, nesigurnog starca vodenastih sivih očiju. Posljednji put me suočio sa sjenom besmisla./  Koliko godina stane pod kožu? Koliko lica pamtimo dušom? Koliko je ožiljaka društveno prihvatljivo? I uvijek iznova, taj kut i ta frekvencija svjetla, ta Odisejeva špilja u nama... Trenutak. Vrijeme. Slika. Okvir.   Ovo je isto mjesto, promišljam, ovo jest isto mjesto! Ovdje sam prvi put osjetio ženske usne na svojima. I mušku šaku. I miris treće smjene i likera od trešnje (koji se jedne hihotave, jedre večeri prosuo po mojoj osobnoj iskaznici građanina DDR-a i otada godinama izazivao upitne poglede radi moguće sprdnje sa sustavom... ) Ovo je mjesto mog sazrijevanja, porijekla, bijega. Mjesto ljubavi, i vraćanja, uvijek iznova, poput nemirnog duha sebe samog. Ovo je isto mjesto... istog mene tada... ali - promijenili smo se. Oboje smo se tako promijenili...   Papirić, kojeg mi je konzul pružio u salonu vile u Nazorovoj, bio je groteskno mali. „Ovime Vas obavještavamo da je Vašem naknadnom zahtjevu za trajno iseljenje iz Njemačke Demokratske Republike u nesocijalističko inozemstvo udovoljeno i da se krivični postupak protiv Vas, podignut radi bjekstva iz Republike, obustavlja bez posljedica.“ U potpisu – drug major K. Konzul G. gledao je u obavijest, kao da ju sa mnom čita da bi djelovala istinitije, pa u mene. „Znate li Vi – oslovio me imenom, uz gotovo nesiguran smješak – da ste jedini od tisuća prije vas, kome je ovo uspjelo? Čestitam Vam!“ – i opet me oslovio imenom. Ipak, unatoč jačajućem vjetru promjene, bližila se godišnjica smrti mog oca.   Šetamo šutke, polako. „Tako me raduje da si ipak stigao. Kad krećeš sutra?“ „Rano. Trebao bih jako rano...“ Dovraga i sa vremenom i sa trenutkom, pomislio sam, i dovraga sa slikom i okvirom, i ovo jest isto mjesto, pomislio sam, dok se moj smješak prepuštao zraci tirkiznog večernjeg svjetla nad jedva čujnom rijekom. Ovo jesam ja. Nova koža dobro mi pristaje. |
