Knjiškozastojni deja vu (okotrept odbjegle psihe)
|
Divno je kad se forme i sadržaji poklope. Recimo, vino za pamćenje u prepoznatljivoj boci. Savršenstvo. Međutim, uglavnom nam nekako fatum i k'smet pružaju čudne špilove karata; nikako sve pohvatati, nikako kad baš treba. Divna boca obujmila zločinački bućkuriš. U muzgavoj bukari, vino kojeg ćeš se uvijek sjetiti... Kao polubalavo ranoodraslom – davno prije katarzične samospoznaje Petra Pana u sebi – moja je formnost bila magnetično privučena Hemingwayem. Sve, što je tadašnjem meni, netom nadraslom poster Jamesa Deana iznad vrata sobe, trebalo, pronalazio sam u krtim opisima i ritmičnim nizovima riječi nobelovca Ernesta Hemingwaya – cinizam, Mediteran, sagorenost, seks, alkohol, koketiranje sa smrću. Naravno, godine i godine kasnije, doista ću hodati po sprovodima i medicinskim pregledima, limitirati se na dvije pive i cinizam preventivno zadržavati za sebe, poput svih onih zbilja bitnih stranica i slojeva vlastite sadržajnosti… To će, dakle, biti kasnije… Sjedeći sit, još ne posve presječene pupkovine prvog odrastanja, sa mladenačkom hrpom amorfnih ideala, ulistavao sam u sebe životne stavove, tek se povremeno pitajući, je li Hemingwayev suicid više zlatni okvir autorovog djela, ili ipak vlastiti dijagonalni potez limenkom sa sprejem. Nisam dovodio stvari u pitanje; sve je bilo apsolutno. Knjige, koje čitam nakon dosta godina, ponekad na mene djeluju kao koncentrični krugovi rotirajućih zidova u vremenu i prostoru, svaki sa po jednim otvorom, i tek rijetko se ti otvori poklope i vidimo kroz cijelu dimenziju, unatrag ili unaprijed, i onda prepoznajem sebe, nekad ili sad. Uglavnom vidim tek dio vlastitog životnog sazrijevanja, po jedan, dva sloja vremeprostornog zida – za znatiželju dovoljno, i za kratki bijeg iz sebe i u sebe istovremeno. Kad sam nedavno stajao pred policom sa knjigama, nisam toliko razmišljao. Tražio sam tek dovoljno čitljivu, tanušnu knjigu, koju bih držao u autu za prikraćivanje sati tijekom zastoja i čekanja (ne bi se reklo, koliko stigneš pročitati ponekad, stojeći u besprizornoj nedođiji, u zastoju nevidljivog razloga...) Ne znam, koliko slučajno, ali ruka je zastala na omanjoj, ofucanoj zbirci kratkih priča i romana. ... Nailazim na kraj kolone na vijugavoj cesti, palim sva četiri žmigavca… Desetak minuta kasnije, kolona je zavijena tišinom; sirena kola hitne pomoći nestala je negdje u nevidljivost, zvuk motora pomaknuo se iza mene. (Hidrauličke škare, lokve ulja i krvi, rotirajuća svjetla, nečiji ostanak i nečiji odlazak - povodi ovim tihim, naprasnim stajanjima - ostaju potisnuti duboko u podsvijesti. Ovdje oko mene, samo je tiho.) Otpijam vode, otkopčavam pojas i palim svjetlo za čitanje. Iz pretinca vadim „Fiestu“; više od dvadeset godina nakon prvog čitanja. Opet taj cinični Jake Barnes. Opet taj iskompleksirani idealist Cohn. I opet ona. Opet Lady Brett Ashley. I opet o izgubljenoj generaciji, o fatalnosti fizičke ozljede i o emotivnom bolu duševne amputacije. I opet i uvijek ta vrckasta, beskompromisna, nesigurna, surova, topla, vječna Brett Ashley. I dvadeset i koju godinu kasnije - tako ista! Kolona i dalje stoji, i ne znam, kako i kad mi se točno prikrao i kraj mene sjeo taj klonirani osjećaj iz trenutaka prvog čitanja – bezglava, nemoguća ljubav. Isti kratki trenuci vjerovanja, isto tupilo pri pogledu na krevet, na prazne čaše, na vrata. Isti vječnosmetajući Treći, Četvrti, Nebrojeno Bezimeni. I uvijek iznova oni bockavi trenuci - nas. Nemogućih. Odjednom, sve je tu, potpuno isto, neprekinuto, izvire iz žućkastih stranica, prožima me, progovara njezinim prisnim, prigušenim glasom, žmirkavo svjetluca ... Auto ispred mene pokrenuo se nakon kratkog bljeska stop – svjetala. Osjetnim naporom, provukao sam se kroz preklopljene, sve manje otvore zidova koji su se počeli nepovratno micati u vremeprostoru, i polako sam krenuo sa kolonom, odlažući usput u nevjerici knjigu u (hlađeni!) pretinac i pokušavajući se smjestiti u svoje sad i u svoje ovdje. Spontan osmjeh zatečenosti kao da je patetično pokušao otjerati ugodnu jezu susreta. … Damn you, Lady Ashley… |
)
– sklop je dviju relativno malih aksijalnih turbina sa zajedničkim reduktorom i koaksijalnim pogonom propelera. Nakon paljenja startnom kapsulom, pilot bi tokom leta turbine naizmjence gasio svakih sat vremena, kako bi uz ujednačen broj sati rada svake turbine smanjio potrošnju goriva i povećao dolet tijekom izviđanja. Dodatno i relativno unikatno, motor je kao gorivo podnosio brodski „dizel“, čime je dodatno umanjena masa nosača aviona jer su bili nepotrebni posebni spremnici zrakoplovnog goriva.
)
)
)
)
