Asfalt mirne ulice predgrađa Rostocka bio je protkan svjetlucavim kristalićima leda, dok sam u autu odlagao toplu čašu sa kavom na dohvat ruke i polako kretao.
Daniel, prijatelj iz gimnazije, mahnuo je još jednom kratko i krenuo u kuću onim svojim presmiješnim korakom krupnog pomorca i bivšeg štemera, a Bitching Betty, moja vrla navigatorica za međunarodne misije, bespogovorno mi je naložila seriju zaokreta ka autoputu.
Pod tirkiznim nebom baltičke zore, preorana polja, krupni galebovi, drvoredima omeđene ceste, polja vjetroelektrana.
Par smješaka nad fragmentima sinoćnjih prisjećanja na gimnazijske snove kasnije, uz još jedan sintetički imperativ „za-200-metara-skrenite-lijevo, vozite… 154 km“ izlazim na zlaćanu prugu autoceste ka jugu.
Otpijam kavu i ubrzavam.
Tri dana Baltika gube se u retrovizoru i sve dublje prožimaju sve moje misli i dojmove… Prebacujem se na auto-pilota...
Da Lady Agnes.
Mo'š mislit' da se supruga fantasta koji pokušava letjeti u nekim spravama od žice i drva; koji stalno razbija kosti, troši skromni kućni budžet i tlapi o letenju, častila titulom Lady. I to u ovoj pribaltički olovnoj, sjevernjački oporoj nedođiji sa razbacanim mjestašcima, kaldrmicama, urednim dvorištima sa ružičnjacima usred ničega…
Mislim si, prije da su moji ujedinjeni zemljaci dedeerovski to malo nadodali u zanosu ujedinjenja, prije dvadeset godina.
Ali, nebitno… Pustio sam mislima slobodu, bacajući povremeno pogled na očekivano vrijeme dolaska u taj neki Rhinow - Stölln; randevu sa naspomenutom Lady Agnes…
Trebalo je dakle tu predivnu ptičurinu raspona krila preko četrdeset metara spustiti na livadicu, gdje su ju članovi lokalnog kluba odlučili izložiti u čast pioniru avijacije, Ottu Lilienthalu – on je dakle bio spomenuti entuzijast koji je tuda skakutao sa nezgrapno sklepanim krilima; ušao u povijest kao prvi letač (1891.) i kraj ovog besprizornog seoca poginuo par godina kasnije, ostavivši Agnes udovicom, po kojoj će u čast avijatičaru, devedesetak godina kasnije, biti nazvana metalna "Interflugova" pričurina od šezdesetak tona.
Lady Agnes.
Čitao sam o svemu tome nekad; slučajno, listajući stranice o razvoju i povijesti Iljušina Il 62; moćne četveromotorne long-range mrcine iz sedamdesetih godina; zanimljive konfiguracije, divnih, čistih linija („Looks good, flies good!“).
Usput bih se nasmiješio sjećanjima na maturalac u sovjetskoj Rusiji; letjeli smo balavi i nesvjesni baš Iljušinom 62… Naravno, gledajući tada Monu polugolu u moskovskoj kadi kapave slavine, dok joj se niz kamena bedra slijevao mjehurićasti, otužno slatkasti potočić sovjetskoje šampanjskoje, nije me zanimalo niti u natruhama, što je ova krilata željezna ptičundra mogla slijetati i u otužnim tundrama sovjetskih bespuća, i u Havani, sve šireći socijalističku solidarnost i miroljubivu koegzistenciju prve socijalističke države na njemačkom tlu...
/Brzohlapeći napad zlobe u meni vrti alshajmerovski prikladno kratku listu direktnih međunarodnih letova Hrvatske nam aktualne .../
Onda je bljesak primisli - samo kako ne bi kompromitirao patriotizam putnika - opet zaronio u onu nesretnu, prazno nepraznu moskovsku kadu i njezine toplobline magičnog imena ...
?Isti ovaj život? I tko me to, kad i zašto, prepakirao u ovu zapadnu ambalažu lažnog sjaja...?
I nakon što sam prvi put vidio snimke slijetanja na brandenburški travnjak i čuo popratni komentar, kako Il 62 za slijetanje treba barem 2400 metara a kako je kapetan Kallbach ovaj otpis tadašnjeg „Interfluga“ zaustavio unutar proračunatih 900 metara, nisam pojmio faktografiju, niti me posebno oduševio upis u Guinnessovu knjigu rekorda. Možda sam baš zato bio znatiželjan, nadajući se demontaži tlapnje...
Moja navigatorica prenula me točno između Moninih bedara i logike položaja trim-tanka Iljušina 62 i sterilno objavila kako sam došao na cilj.
Da Rhinow, da k tome Stölln. Pa još i Lady Agnes.
Dođi, čudo, da Te baš vidim!
Tirkiznu zoru zamijenilo je bijelim kumulusima prošarano, reklamno sunčano nebo. Zrak je mirisao na sinoćnji snijeg malo sjevernije, i pomalo zbunjen stajao sam na parkingu između dva brežuljčića.
Aviona nigdje, tek me plavooki, debeli brko za volanom nekog minibusa mjerkao, uspoređujući moju fizionomiju sa čudnom registracijom auta.
U uzvratni pogled uvalih sjećanje na bizarne likova iz Fassbinderove ekranizacije „Berlin Alexanderplatz“…
Odlučivši zanemariti i njega i besmisao kadra i ledeni sjeverac, manirom vojnog specijalca napunio sam foto-aparat baterijama, skupljenih očiju skenirao teren, stisnuo bip-blip centralnog zaključavanja i…
Majko mila, ogroman li je; majko mila, divan li je…!
Ostajem bez teksta ("a Shelly, jel ti misliš na našem il na njeemačkoom?" )
Zlatno obasjanih rosnih kapljica, niotkud se ka nebu uzdizao elegantni, visoki rep u crveno – bijeloj kombinaciji boja „Interfluga“.
DM SEG, kasnija DDR SEG.
Lady Agnes.
Neke tehničke detalje shvatio sam dugo nakon maturalca; sad ih promatram u kovitlacu tehničkog voajerizma i izmaglice nostalgije…
Reverseri, čapljoidni prednji ovjes za neasfaltirane piste, famozni „zub“ na čistom profilu krila… Vječna ideološka bockanja, jesu li Britanci kopirali Ruse ili Rusi Britance (ovdje, antipod je Vickers VC 10)…
Fatalni prtljažnik 4; priča o polit-trileru u sjenama vazalstva DDR-a, slijedom tragičnog udesa DM SEA radi konstrukcijske pogreške …
Ulazim.
Miris nostalgije, tekstila i papira, lima i tepisona; jedinstveni miris starog aviona. Ushit pogledom u putničku kabinu i razočaranje njezinim naknadnim preuređenjem…
Kokpit, tragikomedija ranih sedamdesetih, sa „periskopskim“ okularom radara i konfiguracijom za pet članova posade – posljednji putnički mlažnjak sa manualnim, fizičkim komandama prije novodoblja Fly-by-Wire…
Uglavnom…
Punašna domaćica zrakoplova ostaje blago osupnuta mojim odbijanjem da pogledam filmić o Lilienthalu, o povijesti mjesta i samom doletu Iljušina (ma, ne velim joj, čitao sam i plan leta i proračun...); pojašnjavam, moram brzo dalje u Berlin…
Ne objašnjava mi se da sam krenuo u tamošnji muzej ratnog zrakoplovstva, niti da me netko drag i poseban čeka na ranu večeru.
Silazim niz stepenice, pogledom pratim konturu krila (Patar Pan glumi pilota), bacam pogled na kotače sa ogromnim diskovima, pa prema usisu motora, pa hrbatom stabilizatora, polako, ne propuštajući niti malo; gotovo kao jagodicama prstiju niz luk kralježnice neke zrele stare cure…
Primjećujem, u njemačkom jeziku, tipovi aviona su ženskog roda...
Lady Agnes dakle.
Fassbinderov lik sa parkinga otišao je plašiti nekog drugog.
Promrzlog, prožima me ostačić topline u autu. Dosipam kavu, dimna aroma u nosu mi se miješa sa jedinstvenim mirisom duge priče limene ptice.
Moja Bitching navigatorica zapovijeda. „Skrenuti-lijevo… za tristo metara…“
B 5, via Berlin.
|