28.10.2009., srijeda

Lady Agnes

Asfalt mirne ulice predgrađa Rostocka bio je protkan svjetlucavim kristalićima leda, dok sam u autu odlagao toplu čašu sa kavom na dohvat ruke i polako kretao.
Daniel, prijatelj iz gimnazije, mahnuo je još jednom kratko i krenuo u kuću onim svojim presmiješnim korakom krupnog pomorca i bivšeg štemera, a Bitching Betty, moja vrla navigatorica za međunarodne misije, bespogovorno mi je naložila seriju zaokreta ka autoputu.
Pod tirkiznim nebom baltičke zore, preorana polja, krupni galebovi, drvoredima omeđene ceste, polja vjetroelektrana.
Par smješaka nad fragmentima sinoćnjih prisjećanja na gimnazijske snove kasnije, uz još jedan sintetički imperativ „za-200-metara-skrenite-lijevo, vozite… 154 km“ izlazim na zlaćanu prugu autoceste ka jugu.
Otpijam kavu i ubrzavam.
Tri dana Baltika gube se u retrovizoru i sve dublje prožimaju sve moje misli i dojmove… Prebacujem se na auto-pilota...

Da Lady Agnes.
Mo'š mislit' da se supruga fantasta koji pokušava letjeti u nekim spravama od žice i drva; koji stalno razbija kosti, troši skromni kućni budžet i tlapi o letenju, častila titulom Lady. I to u ovoj pribaltički olovnoj, sjevernjački oporoj nedođiji sa razbacanim mjestašcima, kaldrmicama, urednim dvorištima sa ružičnjacima usred ničega…
Mislim si, prije da su moji ujedinjeni zemljaci dedeerovski to malo nadodali u zanosu ujedinjenja, prije dvadeset godina.
Ali, nebitno… Pustio sam mislima slobodu, bacajući povremeno pogled na očekivano vrijeme dolaska u taj neki Rhinow - Stölln; randevu sa naspomenutom Lady Agnes…

Trebalo je dakle tu predivnu ptičurinu raspona krila preko četrdeset metara spustiti na livadicu, gdje su ju članovi lokalnog kluba odlučili izložiti u čast pioniru avijacije, Ottu Lilienthalu – on je dakle bio spomenuti entuzijast koji je tuda skakutao sa nezgrapno sklepanim krilima; ušao u povijest kao prvi letač (1891.) i kraj ovog besprizornog seoca poginuo par godina kasnije, ostavivši Agnes udovicom, po kojoj će u čast avijatičaru, devedesetak godina kasnije, biti nazvana metalna "Interflugova" pričurina od šezdesetak tona.
Lady Agnes.

Čitao sam o svemu tome nekad; slučajno, listajući stranice o razvoju i povijesti Iljušina Il 62; moćne četveromotorne long-range mrcine iz sedamdesetih godina; zanimljive konfiguracije, divnih, čistih linija („Looks good, flies good!“).
Usput bih se nasmiješio sjećanjima na maturalac u sovjetskoj Rusiji; letjeli smo balavi i nesvjesni baš Iljušinom 62… Naravno, gledajući tada Monu polugolu u moskovskoj kadi kapave slavine, dok joj se niz kamena bedra slijevao mjehurićasti, otužno slatkasti potočić sovjetskoje šampanjskoje, nije me zanimalo niti u natruhama, što je ova krilata željezna ptičundra mogla slijetati i u otužnim tundrama sovjetskih bespuća, i u Havani, sve šireći socijalističku solidarnost i miroljubivu koegzistenciju prve socijalističke države na njemačkom tlu...
/Brzohlapeći napad zlobe u meni vrti alshajmerovski prikladno kratku listu direktnih međunarodnih letova Hrvatske nam aktualne .../
Onda je bljesak primisli - samo kako ne bi kompromitirao patriotizam putnika - opet zaronio u onu nesretnu, prazno nepraznu moskovsku kadu i njezine toplobline magičnog imena ...
?Isti ovaj život? I tko me to, kad i zašto, prepakirao u ovu zapadnu ambalažu lažnog sjaja...?

I nakon što sam prvi put vidio snimke slijetanja na brandenburški travnjak i čuo popratni komentar, kako Il 62 za slijetanje treba barem 2400 metara a kako je kapetan Kallbach ovaj otpis tadašnjeg „Interfluga“ zaustavio unutar proračunatih 900 metara, nisam pojmio faktografiju, niti me posebno oduševio upis u Guinnessovu knjigu rekorda. Možda sam baš zato bio znatiželjan, nadajući se demontaži tlapnje...
Moja navigatorica prenula me točno između Moninih bedara i logike položaja trim-tanka Iljušina 62 i sterilno objavila kako sam došao na cilj.
Da Rhinow, da k tome Stölln. Pa još i Lady Agnes.
Dođi, čudo, da Te baš vidim!

Tirkiznu zoru zamijenilo je bijelim kumulusima prošarano, reklamno sunčano nebo. Zrak je mirisao na sinoćnji snijeg malo sjevernije, i pomalo zbunjen stajao sam na parkingu između dva brežuljčića.
Aviona nigdje, tek me plavooki, debeli brko za volanom nekog minibusa mjerkao, uspoređujući moju fizionomiju sa čudnom registracijom auta.
U uzvratni pogled uvalih sjećanje na bizarne likova iz Fassbinderove ekranizacije „Berlin Alexanderplatz“…
Odlučivši zanemariti i njega i besmisao kadra i ledeni sjeverac, manirom vojnog specijalca napunio sam foto-aparat baterijama, skupljenih očiju skenirao teren, stisnuo bip-blip centralnog zaključavanja i…
Majko mila, ogroman li je; majko mila, divan li je…!
Ostajem bez teksta ("a Shelly, jel ti misliš na našem il na njeemačkoom?" zubo)
Zlatno obasjanih rosnih kapljica, niotkud se ka nebu uzdizao elegantni, visoki rep u crveno – bijeloj kombinaciji boja „Interfluga“.
DM SEG, kasnija DDR SEG.
Lady Agnes.

Image and video hosting by TinyPic

Neke tehničke detalje shvatio sam dugo nakon maturalca; sad ih promatram u kovitlacu tehničkog voajerizma i izmaglice nostalgije…
Reverseri, čapljoidni prednji ovjes za neasfaltirane piste, famozni „zub“ na čistom profilu krila… Vječna ideološka bockanja, jesu li Britanci kopirali Ruse ili Rusi Britance (ovdje, antipod je Vickers VC 10)…
Fatalni prtljažnik 4; priča o polit-trileru u sjenama vazalstva DDR-a, slijedom tragičnog udesa DM SEA radi konstrukcijske pogreške …
Ulazim.
Miris nostalgije, tekstila i papira, lima i tepisona; jedinstveni miris starog aviona. Ushit pogledom u putničku kabinu i razočaranje njezinim naknadnim preuređenjem…
Kokpit, tragikomedija ranih sedamdesetih, sa „periskopskim“ okularom radara i konfiguracijom za pet članova posade – posljednji putnički mlažnjak sa manualnim, fizičkim komandama prije novodoblja Fly-by-Wire…

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Uglavnom…
Punašna domaćica zrakoplova ostaje blago osupnuta mojim odbijanjem da pogledam filmić o Lilienthalu, o povijesti mjesta i samom doletu Iljušina (ma, ne velim joj, čitao sam i plan leta i proračun...); pojašnjavam, moram brzo dalje u Berlin…
Ne objašnjava mi se da sam krenuo u tamošnji muzej ratnog zrakoplovstva, niti da me netko drag i poseban čeka na ranu večeru.

Silazim niz stepenice, pogledom pratim konturu krila (Patar Pan glumi pilota), bacam pogled na kotače sa ogromnim diskovima, pa prema usisu motora, pa hrbatom stabilizatora, polako, ne propuštajući niti malo; gotovo kao jagodicama prstiju niz luk kralježnice neke zrele stare cure…
Primjećujem, u njemačkom jeziku, tipovi aviona su ženskog roda...
Lady Agnes dakle.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Fassbinderov lik sa parkinga otišao je plašiti nekog drugog.
Promrzlog, prožima me ostačić topline u autu. Dosipam kavu, dimna aroma u nosu mi se miješa sa jedinstvenim mirisom duge priče limene ptice.
Moja Bitching navigatorica zapovijeda. „Skrenuti-lijevo… za tristo metara…“
B 5, via Berlin.

Image and video hosting by TinyPic


- 13:28 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

26.10.2009., ponedjeljak

Umjesto uvoda

Mislio sam post započeti noćašnjom spoznajom uzaludnosti.
Neke godine, oduševljen Saharom, napunio sam bocu pustinjskim pijeskom. U najboljoj maniri pradobnog skupljača, htio sam ponijeti flaširan dojam jutarnje rose na kristalićima, izmaglicu pješčane prašine na hrbatima dina, toplinu, mekoću, curenje kroz prste.
Boca izgrebane etikete, odložena u ostavi (čini mi se), djeluje tek bizarno; zore nad beskrajem Sahare i šapat zrnaca u vjetru mora da su ishlapili kroz zatvarač.
Uzaludnost.

Mislio sam post započeti nespretnom figurom o potisnutoj ljubavnici, negdje iz doba puberteta sa blagim zakašnjenjem, i reći kako možeš vjerovati da je to bilo davno i davno prošlo i da se je sad i drugdje i nikad više i čemu sve to, ali kako te onda neki vrag tjera da godinama misliš na nju, i onda te neki vrag tjera da kreneš prema njoj, i dalje uvjeren kako je sad sad i drugdje drugdje i ti u sebe siguran… sve dok… ju ne ugledaš, ne osjetiš njezin miris, tako isti, njezin glas, tako prisan, njezinu snagu, tako tvoju, kojom kida tvoje tanko odijelce sredovječne blaziranosti i hvata te u bezdahi koštac trenutka, kojeg ćeš tri treptaja kasnije u nevjerici tražiti u retrovizoru, osjećajući njezin miris na usnama ...

I na koncu ne znam, kako početi post.
Lijepo je, i nakon mnogo godina moći osjetiti isto…
Između Jadrana i Baltika, u svom domu svugdje pomalo nigdje, ja i dalje tražim sebe.

Povratnički post prvi - Baltik; okolica Rostocka.

Image and video hosting by TinyPic
(Molli, uskotračna željeznica, koja prolazeći centrom povezuje Bad Doberan sa kupalištima Heiligendamm i Kühlungsborn.)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Rostock je nastao blizu ušća rijeke Warnow; prije nego su se povukli ka Balkanu, dobri stari Slaveni nazvali su mjesto po tada širokoj delti - rastoka. Rostock.
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... snijeg je te večeri pao par kilometara zapadnije...

Image and video hosting by TinyPic

... a idućeg jutra krenuo sam sjeverom ka jugu, povremeno pogledavajući u retrovizor...
Ona me i dalje voli.



- 13:34 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

05.10.2009., ponedjeljak

Centrifugopetalnost

Prije godinu dana, kako piše u mojim tadašnjim upošćima, bio sam sav u filmu dvadesete godišnjice svoje mature u DDR-u.
Spominjao sam pokojnog oca; spominjao diplomu pred četrdesetu; monotoniji provincije suprotstavljao fotografije posavske jeseni i čudnih aviona.

Tri treptaja kasnije, godinu kasnije, ponovno se borim za ravnotežu, i ponovno se moram koncentrirati na špekulativnu pomisao, kako bih to svom nepostojećem školarcu (sa većinom kupljenih knjiga, naravno) pojasnio djelovanje centrifugalne sile i one centripetalne; jedna prema van, druga prema centru, pa odnos, pa ravnoteža.
Ravnoteža, za koju se u vremenu borim. U vremenu, u kojem se opet svašta izdešavalo; i diploma, i suočavanje sa traženje posla (po prvi put u životu, ne ganja posao mene; osjećaj prečudan …)
I još se masa toga desila, ali sve istovremeno, vrtoglavo, zbrzano, centrifugalno i centripetalno, kako kad čega više, i sve u nastojanju, ne ofrknuti sa tog rotirajućeg pijata vlastite sudbine.
Godina dana…

Skoro na dan točno, opet pakiram stvari za ljeto i zimu – sjever Europe je varljiv poput odraza povijesti na jugu…
Opet crtam gantogram; kad s kime u Njemačkoj pijem opuštenu kavu gdje, kojeg jutra mislim biti u Potsdamu, koliko mi treba do Rostocka; u koje doba jutra mi odgovara svjetlo za slikanje jednog divnog aviona na livadi kraj Berlina, i koliko mi vremena ostaje za odvesti Frau Mutter na jedan dan u brda nad Elbom …
I lanjsko pakovanje i ovo stapaju se u paučinastu izmaglicu centrifugopetalnosti vremena; godina dana; čovječe………..
I sanjam preksinoć…
I sanjam preksinoć kako čučim uz suhozid u Zagori, i sijedi starac prolazi putem sa druge strane i pruža mi dvije bukare vina; jedna meni, jedna mome ocu, veli. Mene presjeklo bijesom; pa nema njega već dugo, a starac gleda iza mene… Iza mene, moj otac, star, čuči, smješka se i prima bukaru, dok se ja već budim u nevjerici; godišnjica mu smrti, dvadeset i prva; bakin rođendan; dan ujedinjenja Njemačke… Sve kao jučer….
(Supruga u polusnu pita, je li čaj gotov.)

U Halleu me čeka razgovor za posao (ni sam ne znam, kojim spletom okolnosti; sa kojim očekivanjima sa obje strane… nikad nespremniji…) i odmah kava sa prijateljima; sve to nakon tisuću kilometara mrljoidno percipiranih isprekidanih crta i dimećih bugarskih šlepera uz obronke Alpa… Čeka me Daniel na obali, i jedan novinar, s kojim sam se sprijateljio u ratu balkanskome, i… sva ta centrifugopetalnost…
Treptaji mog života.

Image and video hosting by TinyPic

- 11:18 - Stisni pa pisni (24) - Papirni istisak - #

02.10.2009., petak

Jaca Kosormaca, rebra u kontralihtu i pokoje perce

Volio bih biti, kad odrastem, Jaca Kosormaca. Kad veli, zatvorili smo dvanaest poglavlja, trepttrept, imamo još dvadeset i osam, trept, dakle mi počinjemo završavati pristup Uniji. Stoičkosmješk, trept.
A jer munje, groma a Boga mi ni dešavanja naroda niotkud, ja bih, kad odrastem, volio biti Jaca Kosormaca. Taj optimizam; taj pogled na svijet; ma ljudi, je li to moguće…

Jer ja kad bi bio kao Jaca Kosormaca, u meni bi se u kaćunkovskom blagoslovu trospolno heteroseksualne neupitnosti s guštom hrvali i konstruktor i fotograf i pilot. I još poneki likovi, ali ne znam, postoji li toliko spolova, a da stvar ne postane ipak polemična.
Ali eto, ovako je, kako je. Ja sam sa ove Zemlje i nema izić' iz kože (Semiotiko moja...); ja nikad neću biti optimistična farbačica Jaca Kosormaca, Žena Bez Otpora.
Nit' sam dospio do pilota, nit znam u magli povijesnih bespuća otprve napipati abgemufncangedorštokhalter 13 (furt primim petnaesticu, k'o za onu stvar…).
A sa fotografijom je tek kletva; što više otvaram vrata nauke, to me više propuh plete po urbanim bubreščićima u vlastitom loju…
I tako.
Mogu jedino zašprehat babe na placu (ali ne o zelenju). Mogu jedino bit' pametni sin svoje majčice uzaludno prenapaćene.
Sve ostalo je u tragovima, za kućnu upotrebu.

Ali opet mi je uzor Jaca Kosormaca. Jerbo, a propo za kućnu upotrebu, veli ona, nema među drogama razlike.
Pa ako je tako i ako nema razlike lako – teško; sebi - drugima, onda eto; inženjerčić oboružan dvama fotoaparatima odvažno upreže konje i lakonogo jezdi ka istoku. Ide, tehnički potkovan, samodopadljivo i pretenciozno fotografirati bitne detalje nedosanjanih aviona…

Prije nego ta storija navečer završava samozačudnim milovanjem umiljatih borbenih pasa, točenom pivom negdje uz Savu i prethodnom kontemplacijom, isplati li se u kratkotrajnom mraku diskrecije na osami biti đentlmen … - dakle završetka storije (kojeg naravno ne mislim ubložiti; diskrecija je teško pronađena majka), valja napomenuti kako se stvari dakle ipak miču.

Veli mi tako ljubazni kustos beogradskog avio – muzeja, kako Caravella jest gotovo posve ogoljena iznutra, ali da barem postoji plan novog lakiranja. Te da se stari Junkers meteorološkim nedaćama opire bolje, nego što izgleda. Kaže mladi sugovornik (Bože; sve neki balavci... ostarih li ja to??) i da će uskoro biti okončan remont do funkcionalnosti motora jednog Galeba. Te kako imaju problem, kako i gdje smjestiti cjeloviti simulator DC 9. A da ne govore o poklonjenom Boeingu 727 (neodređen glavomah u pravcu hangara), koji bi trebao biti izložen, da samo ima mjesta i načina, dočarobirati ga parsto metara…
A velim; piva je tek slijedila.
I sve ovo drugo, koprenom diskrecije prekriveno poput divnih Šepatovih "Karijatida"...

Eto, moj narode.

Image and video hosting by TinyPic
Junkers Ju 52/3m – AAC.1 Toucan - krilo, list, nebo...

Image and video hosting by TinyPic
Douglas DC 3 – C 47 Skymaster i Convair 240

Image and video hosting by TinyPic
Titov Il 14P (šengajstovski naslov slike: Structures)

Image and video hosting by TinyPic
Il 14 P – ma tko to meni proviruje…

Image and video hosting by TinyPic
SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – ima li koga…?

Image and video hosting by TinyPic
Hawker Hurricane Mk IV RP – zagrabi, Mando…

Image and video hosting by TinyPic
Republic F 47D 40A Thunderbolt – Shiny peaces

Image and video hosting by TinyPic
Polikarpow Po 2

Image and video hosting by TinyPic
VW 1300, Ju 52/3m – AAC.1 Toucan i repni rotor Mil Mi 4 – "Deutsch – sowjetische Freundschaft", oliti, How I survived the Mauerfall
naughty

Image and video hosting by TinyPic
SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – Sam...sung… what???

Image and video hosting by TinyPic
Mil Mi 4 – poala, sunca…!

Image and video hosting by TinyPic
Ma, još jednom... ljubav moja. Jedna.
wink

- 14:41 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic