Umjesto uvoda
|
Mislio sam post započeti noćašnjom spoznajom uzaludnosti. Neke godine, oduševljen Saharom, napunio sam bocu pustinjskim pijeskom. U najboljoj maniri pradobnog skupljača, htio sam ponijeti flaširan dojam jutarnje rose na kristalićima, izmaglicu pješčane prašine na hrbatima dina, toplinu, mekoću, curenje kroz prste. Boca izgrebane etikete, odložena u ostavi (čini mi se), djeluje tek bizarno; zore nad beskrajem Sahare i šapat zrnaca u vjetru mora da su ishlapili kroz zatvarač. Uzaludnost. Mislio sam post započeti nespretnom figurom o potisnutoj ljubavnici, negdje iz doba puberteta sa blagim zakašnjenjem, i reći kako možeš vjerovati da je to bilo davno i davno prošlo i da se je sad i drugdje i nikad više i čemu sve to, ali kako te onda neki vrag tjera da godinama misliš na nju, i onda te neki vrag tjera da kreneš prema njoj, i dalje uvjeren kako je sad sad i drugdje drugdje i ti u sebe siguran… sve dok… ju ne ugledaš, ne osjetiš njezin miris, tako isti, njezin glas, tako prisan, njezinu snagu, tako tvoju, kojom kida tvoje tanko odijelce sredovječne blaziranosti i hvata te u bezdahi koštac trenutka, kojeg ćeš tri treptaja kasnije u nevjerici tražiti u retrovizoru, osjećajući njezin miris na usnama ... I na koncu ne znam, kako početi post. Lijepo je, i nakon mnogo godina moći osjetiti isto… Između Jadrana i Baltika, u svom domu svugdje pomalo nigdje, ja i dalje tražim sebe. Povratnički post prvi - Baltik; okolica Rostocka.  (Molli, uskotračna željeznica, koja prolazeći centrom povezuje Bad Doberan sa kupalištima Heiligendamm i Kühlungsborn.)   Rostock je nastao blizu ušća rijeke Warnow; prije nego su se povukli ka Balkanu, dobri stari Slaveni nazvali su mjesto po tada širokoj delti - rastoka. Rostock.       ... snijeg je te večeri pao par kilometara zapadnije...  ... a idućeg jutra krenuo sam sjeverom ka jugu, povremeno pogledavajući u retrovizor... Ona me i dalje voli. |
