Jaca Kosormaca, rebra u kontralihtu i pokoje perce
Volio bih biti, kad odrastem, Jaca Kosormaca. Kad veli, zatvorili smo dvanaest poglavlja, trepttrept, imamo još dvadeset i osam, trept, dakle mi počinjemo završavati pristup Uniji. Stoičkosmješk, trept.
A jer munje, groma a Boga mi ni dešavanja naroda niotkud, ja bih, kad odrastem, volio biti Jaca Kosormaca. Taj optimizam; taj pogled na svijet; ma ljudi, je li to moguće…
Jer ja kad bi bio kao Jaca Kosormaca, u meni bi se u kaćunkovskom blagoslovu trospolno heteroseksualne neupitnosti s guštom hrvali i konstruktor i fotograf i pilot. I još poneki likovi, ali ne znam, postoji li toliko spolova, a da stvar ne postane ipak polemična.
Ali eto, ovako je, kako je. Ja sam sa ove Zemlje i nema izić' iz kože (Semiotiko moja...); ja nikad neću biti optimistična farbačica Jaca Kosormaca, Žena Bez Otpora.
Nit' sam dospio do pilota, nit znam u magli povijesnih bespuća otprve napipati abgemufncangedorštokhalter 13 (furt primim petnaesticu, k'o za onu stvar…).
A sa fotografijom je tek kletva; što više otvaram vrata nauke, to me više propuh plete po urbanim bubreščićima u vlastitom loju…
I tako.
Mogu jedino zašprehat babe na placu (ali ne o zelenju). Mogu jedino bit' pametni sin svoje majčice uzaludno prenapaćene.
Sve ostalo je u tragovima, za kućnu upotrebu.
Ali opet mi je uzor Jaca Kosormaca. Jerbo, a propo za kućnu upotrebu, veli ona, nema među drogama razlike.
Pa ako je tako i ako nema razlike lako – teško; sebi - drugima, onda eto; inženjerčić oboružan dvama fotoaparatima odvažno upreže konje i lakonogo jezdi ka istoku. Ide, tehnički potkovan, samodopadljivo i pretenciozno fotografirati bitne detalje nedosanjanih aviona…
Prije nego ta storija navečer završava samozačudnim milovanjem umiljatih borbenih pasa, točenom pivom negdje uz Savu i prethodnom kontemplacijom, isplati li se u kratkotrajnom mraku diskrecije na osami biti đentlmen … - dakle završetka storije (kojeg naravno ne mislim ubložiti; diskrecija je teško pronađena majka), valja napomenuti kako se stvari dakle ipak miču.
Veli mi tako ljubazni kustos beogradskog avio – muzeja, kako Caravella jest gotovo posve ogoljena iznutra, ali da barem postoji plan novog lakiranja. Te da se stari Junkers meteorološkim nedaćama opire bolje, nego što izgleda. Kaže mladi sugovornik (Bože; sve neki balavci... ostarih li ja to??) i da će uskoro biti okončan remont do funkcionalnosti motora jednog Galeba. Te kako imaju problem, kako i gdje smjestiti cjeloviti simulator DC 9. A da ne govore o poklonjenom Boeingu 727 (neodređen glavomah u pravcu hangara), koji bi trebao biti izložen, da samo ima mjesta i načina, dočarobirati ga parsto metara…
A velim; piva je tek slijedila.
I sve ovo drugo, koprenom diskrecije prekriveno poput divnih Šepatovih "Karijatida"...
Eto, moj narode.
Junkers Ju 52/3m – AAC.1 Toucan - krilo, list, nebo...
Douglas DC 3 – C 47 Skymaster i Convair 240
Titov Il 14P (šengajstovski naslov slike: Structures)
Il 14 P – ma tko to meni proviruje…
SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – ima li koga…?
Hawker Hurricane Mk IV RP – zagrabi, Mando…
Republic F 47D 40A Thunderbolt – Shiny peaces
Polikarpow Po 2
VW 1300, Ju 52/3m – AAC.1 Toucan i repni rotor Mil Mi 4 – "Deutsch – sowjetische Freundschaft", oliti, How I survived the Mauerfall
SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – Sam...sung… what???
Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...
... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)
O bloženju načelno i konkretno: "Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)
"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)
"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."
"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)
"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)
"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)
"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)
Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.
... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:
grapskovrilo@gmail.com
...Godišnjem dobu sukladno...
... Uvijek ću se nakloniti imenima ...
Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...