Jaca Kosormaca, rebra u kontralihtu i pokoje perce
|
Volio bih biti, kad odrastem, Jaca Kosormaca. Kad veli, zatvorili smo dvanaest poglavlja, trepttrept, imamo još dvadeset i osam, trept, dakle mi počinjemo završavati pristup Uniji. Stoičkosmješk, trept. A jer munje, groma a Boga mi ni dešavanja naroda niotkud, ja bih, kad odrastem, volio biti Jaca Kosormaca. Taj optimizam; taj pogled na svijet; ma ljudi, je li to moguće… Jer ja kad bi bio kao Jaca Kosormaca, u meni bi se u kaćunkovskom blagoslovu trospolno heteroseksualne neupitnosti s guštom hrvali i konstruktor i fotograf i pilot. I još poneki likovi, ali ne znam, postoji li toliko spolova, a da stvar ne postane ipak polemična. Ali eto, ovako je, kako je. Ja sam sa ove Zemlje i nema izić' iz kože (Semiotiko moja...); ja nikad neću biti optimistična farbačica Jaca Kosormaca, Žena Bez Otpora. Nit' sam dospio do pilota, nit znam u magli povijesnih bespuća otprve napipati abgemufncangedorštokhalter 13 (furt primim petnaesticu, k'o za onu stvar…). A sa fotografijom je tek kletva; što više otvaram vrata nauke, to me više propuh plete po urbanim bubreščićima u vlastitom loju… I tako. Mogu jedino zašprehat babe na placu (ali ne o zelenju). Mogu jedino bit' pametni sin svoje majčice uzaludno prenapaćene. Sve ostalo je u tragovima, za kućnu upotrebu. Ali opet mi je uzor Jaca Kosormaca. Jerbo, a propo za kućnu upotrebu, veli ona, nema među drogama razlike. Pa ako je tako i ako nema razlike lako – teško; sebi - drugima, onda eto; inženjerčić oboružan dvama fotoaparatima odvažno upreže konje i lakonogo jezdi ka istoku. Ide, tehnički potkovan, samodopadljivo i pretenciozno fotografirati bitne detalje nedosanjanih aviona… Prije nego ta storija navečer završava samozačudnim milovanjem umiljatih borbenih pasa, točenom pivom negdje uz Savu i prethodnom kontemplacijom, isplati li se u kratkotrajnom mraku diskrecije na osami biti đentlmen … - dakle završetka storije (kojeg naravno ne mislim ubložiti; diskrecija je teško pronađena majka), valja napomenuti kako se stvari dakle ipak miču. Veli mi tako ljubazni kustos beogradskog avio – muzeja, kako Caravella jest gotovo posve ogoljena iznutra, ali da barem postoji plan novog lakiranja. Te da se stari Junkers meteorološkim nedaćama opire bolje, nego što izgleda. Kaže mladi sugovornik (Bože; sve neki balavci... ostarih li ja to??) i da će uskoro biti okončan remont do funkcionalnosti motora jednog Galeba. Te kako imaju problem, kako i gdje smjestiti cjeloviti simulator DC 9. A da ne govore o poklonjenom Boeingu 727 (neodređen glavomah u pravcu hangara), koji bi trebao biti izložen, da samo ima mjesta i načina, dočarobirati ga parsto metara… A velim; piva je tek slijedila. I sve ovo drugo, koprenom diskrecije prekriveno poput divnih Šepatovih "Karijatida"... Eto, moj narode.  Junkers Ju 52/3m – AAC.1 Toucan - krilo, list, nebo...  Douglas DC 3 – C 47 Skymaster i Convair 240  Titov Il 14P (šengajstovski naslov slike: Structures)  Il 14 P – ma tko to meni proviruje…  SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – ima li koga…?  Hawker Hurricane Mk IV RP – zagrabi, Mando…  Republic F 47D 40A Thunderbolt – Shiny peaces  Polikarpow Po 2  VW 1300, Ju 52/3m – AAC.1 Toucan i repni rotor Mil Mi 4 – "Deutsch – sowjetische Freundschaft", oliti, How I survived the Mauerfall   SUD Aviation S.E. 210 Caravelle VI N – Sam...sung… what???  Mil Mi 4 – poala, sunca…!  Ma, još jednom... ljubav moja. Jedna.  |
