Marketing
Centrifugopetalnost
Prije godinu dana, kako piše u mojim tadašnjim upošćima, bio sam sav u filmu dvadesete godišnjice svoje mature u DDR-u.
Spominjao sam pokojnog oca; spominjao diplomu pred četrdesetu; monotoniji provincije suprotstavljao fotografije posavske jeseni i čudnih aviona.
Tri treptaja kasnije, godinu kasnije, ponovno se borim za ravnotežu, i ponovno se moram koncentrirati na špekulativnu pomisao, kako bih to svom nepostojećem školarcu (sa većinom kupljenih knjiga, naravno) pojasnio djelovanje centrifugalne sile i one centripetalne; jedna prema van, druga prema centru, pa odnos, pa ravnoteža.
Ravnoteža, za koju se u vremenu borim. U vremenu, u kojem se opet svašta izdešavalo; i diploma, i suočavanje sa traženje posla (po prvi put u životu, ne ganja posao mene; osjećaj prečudan …)
I još se masa toga desila, ali sve istovremeno, vrtoglavo, zbrzano, centrifugalno i centripetalno, kako kad čega više, i sve u nastojanju, ne ofrknuti sa tog rotirajućeg pijata vlastite sudbine.
Godina dana…
Skoro na dan točno, opet pakiram stvari za ljeto i zimu – sjever Europe je varljiv poput odraza povijesti na jugu…
Opet crtam gantogram; kad s kime u Njemačkoj pijem opuštenu kavu gdje, kojeg jutra mislim biti u Potsdamu, koliko mi treba do Rostocka; u koje doba jutra mi odgovara svjetlo za slikanje jednog divnog aviona na livadi kraj Berlina, i koliko mi vremena ostaje za odvesti Frau Mutter na jedan dan u brda nad Elbom …
I lanjsko pakovanje i ovo stapaju se u paučinastu izmaglicu centrifugopetalnosti vremena; godina dana; čovječe………..
I sanjam preksinoć…
I sanjam preksinoć kako čučim uz suhozid u Zagori, i sijedi starac prolazi putem sa druge strane i pruža mi dvije bukare vina; jedna meni, jedna mome ocu, veli. Mene presjeklo bijesom; pa nema njega već dugo, a starac gleda iza mene… Iza mene, moj otac, star, čuči, smješka se i prima bukaru, dok se ja već budim u nevjerici; godišnjica mu smrti, dvadeset i prva; bakin rođendan; dan ujedinjenja Njemačke… Sve kao jučer….
(Supruga u polusnu pita, je li čaj gotov.)
U Halleu me čeka razgovor za posao (ni sam ne znam, kojim spletom okolnosti; sa kojim očekivanjima sa obje strane… nikad nespremniji…) i odmah kava sa prijateljima; sve to nakon tisuću kilometara mrljoidno percipiranih isprekidanih crta i dimećih bugarskih šlepera uz obronke Alpa… Čeka me Daniel na obali, i jedan novinar, s kojim sam se sprijateljio u ratu balkanskome, i… sva ta centrifugopetalnost…
Treptaji mog života.
Post je objavljen 05.10.2009. u 11:18 sati.