Insomnia, ili zašto mi kraće živimo od njih
|
21:05:17 A dana… Rutinski; sunčan; endorfinski poticaji na mjestu, ali meni se spava; beskrajno mi se spava, a nije ni pola deset... Di to ima... (Moja bi sestrična rekla "Ura od jebanja, ne od spavanja".) Odlučujem se ne natezati između pluralizma medijske lobotomije i vječno poluprazne butelje Vranca i kidnuti nalijevo. Sestrična je ionako idealist. Tuš bez specijalnih autoerotskih ambicija; kontrolni pogled na fini, siti oblik polukružnih podočnjaka. Padnu mi na pamet sjene na jetri sa sistematskog; ma, neću se zamarati pred spavanje... Preventivno, Persen. Gutljaj vode; čaša sa ostatkom kraj uzglavlja. Samo leći, čovječe… 21:13:22 Prvozakonita dolazi izvana, klepet štikli, svjetlo. Da ima li što za jesti. Linijom manjeg otpora, da ne otvorim Pandorinu kutiju mantre o količini ljubavi te je-li-mi-teško, ustajem i serviram večeru. „A haaajde Ti budi tuuu dok ja jeeedeeem…“ Simonica moja... Linijom manjeg otpora… - vidi gore, Pandorina kutija et al, … - sjedam. K'o za vraga, u sportskoglazbenom dnevnom biltenu spomenem joj policu životnog osiguranja i da tu meni nekaj ne štima. „De donesi papire, da vidim!“ „Gledao sam ja; sad Ti pričam. Hajde, ujutro ćemo, može?“ (afirmativnim, sugestivno – umirujućim glasom, vedrog izraza lica, ne namješteno ironičnog) „Pa jel' Ti teško sad??“ Strogo kontroliranog izraza lica, kao da gledam vaučer za nagradno putovanje u Argentinu, donosim fascikl, iz kojeg se prosipaju police osiguranja, testamenti, ugovori, spermiogrami, novinski isječci. „Vidim ja da je Tebi teško“, konstatira Prvozakonita mljackajući, „hajde, hajde Ti u krevet, Ti si umoran. Ja ću sama!“ Zahvaljujući dalekovidnosti ideje poklopca Pandorine kutije, u maniri Rudolfa Valentina, bez teksta, ja bez pogovora liježem, uslast gutajući kap žuči ljubljenog mi stvora. Gasim svjetlo. Od kafića ispod, zid vibrira nešto poput „Neka sam isti kaaaoooooon, daaani miiiduuu uuuluuudoooo….“ Pokrivam glavu jastukom Prvozakonite, tonem u san. 23:17:39 Od kafića ispod, zid vibrira nešto poput „Neka sami istiii kaaaaoooooon…“ Deja vu? I nek' sam se probudio; kakav je to imbecilni san, sanjati simpatičnu asistenticu sa faksa kako iz našeg auta – pazi, našeg! – pušta rojeve komaraca. Pazi, rojeve komaraca; našeg; iz! Ničim izazvano, pada mi na pamet rečenica Hape Kerkelinga; Bog je film. Crkva je kino. Tek sad, ničim izazvano, padne mi na pamet emisija od nekidan, na teveu; gosti – Kissinger, Eagelburger, Rumsfeld i… i... ma, kako se zvao onaj, koji je dan nakon snimanja umro; francuski je pričao, a Amerikanac… Lawrence? Vincent? … Dovraga. (Vincent...?) Ležim budan. Premišljam popodnevnu kavu sa bivšim kolegama. Otpijam vode. Zid sad trešti „Maaajkoooo, maaajkooo staaarraaaa, slušaj pjesmuuu siiinaaa svooog…" Okrećem se. Prvozakonita – sad primjećujem prekid aromatičnopuhkavog hrkanja dalekog svakoj filmskoj nježnobliskosti – odjednom, niotkud, ničim izazvana pita, i - jesam - li danas tražio posao. Okreće se na drugu stranu i hrče dalje. U mojim prsima, kao da teška lokomotiva tromo, u fazama ubrzava pod punim gasom (škvadra sa juga Sigeta tog se zvuka sjeća iz pravca Klare). Srce lupa sa svih dvadesetak teških cilindaroklipova. Razmišljam, imam li čiste gaće za umrijeti i je li nešto ostalo blamabilno neobavljeno. Dis kips ripiting. 02:04:21 Od kafića ispod, zid vibrira "Što bi biiloooo čudadasedeseeeeee paaaa Miljackaaaaa mostooovee odneseeee…“ Kao u Zagrebu, prošli petak, u isto vrijeme. (Susret razreda. Da Zagreb... ako nije Halid, jest turbofolk. Mentalno, uzvraćam zidu iznad kafića nešto o mome i Balkanu...) Očiju širom otvorenih, pada mi na pamet Kubrick. Ima li neka oraška videoteka njegove filmove i je li zbilja on inscenirao snimke spuštanja na Mjesec. „Paklena naranča“; hm; to bih rado posudio. Mogu mislit' pogled svog glavoizbrijanog, nabildanog tehno & sevdah - videotegdžije, dok mu ruka sa ponudom nečeg poput "Mamatrix Rerereloaded" nepovratno potpada erektilnoj disfunkciji. Film… Dovraga… Za dubinsku oštrinu, manja blenda ili veća; što sam ono danas pokušavao zapamtiti…? Manja... Ne..., veća. Kvragu. Prvozakonita se trzne – "ha!?" – i spava dalje. Čudo intuicije. Zid od kafića ispod vibrira nešto tipa „Vooleooo biiih maaajkooo nooćaaas da se ovoo saaamooo snneeeevaaaaa…. Jooojjjjooooj…..“ No sikiriki, sad će jutro, mislim si, i prepuštam se difuznoj, mliječnoj svjetlosti maglovite posavske noći, koja se kapljavo cijedi sa okolnih krovova. „Maajkoooo, maaajkooo staaaraaaa…“, vibrira zid. U meni, svi cilindri lokomotive ravnomjerno tuku uzbrdo. Pada mi na pamet ugođaj predratnog „Marijan – ekspresa“, sjeverno od Perkovića… Samo miris željeza i dima cigareta fali. Ne fali, ali uklapa se. Sad će jutro, mislim si, daj zaspi više… manja blenda ili veća? Eagleburger… Rumsfeld… kvragu… 02:51:12 Budim se - od tišine. Napokon, spavao sam, pomislim. Vani je još mrak. Prvozakonita hrkoprede na leru. Moja se srcolokomotiva primirila. Gledam na sat… Niti tri?!?!?! Nakon pet minuta ležanja, odlazim u kuhinju po vodu. Koji me vrag tjerao, jesti navečer… U kuhinji, zdjela sa octem od salate i tanjur od lazanja uredno čekaju da ih spremim. Sitni znaci ljubavi moje Prvozakonite. Nazirem pod oko stola pun papira iz fascikla, dok pokušavam što tiše umanevrirati posuđe u perilicu. Mrzim miris večere uz jutarnju kavu… Ne mrzim ja. Al' mrzi Švabo insajd mi. Plonjk, tonjk. Na vrhovima prstiju se ušuljavam u spavaću sobu. U trenu dok shvaćam da sam čašu sa vodom ostavio u kuhinji – „Pa dobro, što je sad?? Što ne spavaš??“ Dok panično odlučujem, otvaram li mogućim odgovorom dijalog, koji bi razbudio moju usnulu princezicu, čujem njezino ritmično puhkanje. Liježem. Gledam na sat… Tri ujutro. Zaspem. Probudim se. Gledam na sat. Tri i pet. Ustajem, na vrhovima prstiju se šuljam iz spavaće sobe. Zatvaram blendu u radnoj sobi, u mraku navlačim čarape i bademantil. Erotičan k'o Čkalja, palim svjetiljku i kompjutor. „Što delatj“, pitao se već Lenjin. Negdje vremenom, u prijevodu je nestalo ono signifikantno „kad ne možeš spavati“. Povijest zbilja pišu naspavani pobjednici. Dva banalna mailčića; tipk, klepet, i što sad. A i ovo dvoje, što će misliti kad vide, kad se javljam. Ajmo do kojekakvih vijestoportala… Bez veze. Gugl. Hm. Fejs. Ma daj. A ovo...klik... Hmmm... „Moj, opet smo se svađali. Puknut ću. Zamišljam Tvoj dodir po unutrašnjoj strani bedara. Što li će biti sa nama? Tvoja.“ O, đavle da đavle. Di ćeš na me, ničim izazvana. Koji javl'ji MI?! Ipak, zamislim ju kako spava. Ma daj, mislim si… Idiote…! (Dijelom si potonje mislim, nakon što iskrsava slika njezinog spavajućeg muža uz nju.) Iako, muškokrmić u meni smješka se onim kosim, pomalo zlobnim tuđmanovskim kesom… Hommage pravno zastarjeloj slavi iz nestalih topničkih dnevnika mladog Casanove, ili tek gadna njuška Doriana Graya? Zaku'''ac, ja budan u oba slučaja. 03:10:49 Budan sanjam. Difuzna, mliječna svjetlost vanilijasto maglovite posavske noći kapljavo se cijedi sa okolnih krovova. Do jutra, zamišljam snen, sve će se otopiti. Orašje, Grad od čokolade... Natruhe fermentacije duhana u zraku predmnijevam; ne da mi se otvarati prozor zbog upitne a ionako suvišne stilske figurice u postu. Zbilja; valjda žene duže žive jer muški kraće spavaju. Poput pasa. Insomnia. |
