Cranach, S. i strategija sa pivama
 (Lutherstadt Wittenberg, Cranachhof, u vrijeme DDR-a) Tehnički gledano, S. je bila moja prva cura. Nije mi se sviđala u školi; visoka, s visoka, britka. Uskog lica, duge plave kose, plavooka, pjegastog nosića - … hm, ostalo mi je to „nosić“, iako … baš… I dakle, tehnički mi je bila prva cura, jer nikad ni zbog koga nisam prije niti kasnije usred noći kilometrima trčao pustim gradom na kolodvor, da stignem na dogovoreni vlak. Mogu u prilog uvodnoj tvrdnji-pod-zastarom navesti i njezinog oca, koji me uvijek mjerkao, ali simpatično, i vozio nas okolo tada, i koji je do danas sačuvao (doduše rijedak) ritual naše ugodne konverzacije uz popodnevnu kavu i kolače. Mogu dalje navesti kako mi je S. bila prva cura, jer sam s njom išao u kino i počeo prihvaćati njezine interese i puštao da mi ruka iza njezinog ramena utrne do potpune beskorisnosti. Prvi poljubac bio je, sa smješkom smo se kasnije prisjećali prije očito naglih promjena teme, zapravo sudar zubima, ali da mi je S. tehnički cura, znao sam najviše po količini zraka, koju bih svaki put tokom priče s njom progutao bez ikakve civilizirane mogućnosti, da ga se riješim. I sve mi je to palo na pamet, dok sam neku večer na mokroj kaldrmi pustog trga u Wittenbergu čekao S. i njezinog muža na dogovoreno piće u nekom obližnjem bircu.   (obje slike - Lutherstadt Wittenberg, Schlosskirche) Nisam zapravo sa S. nikad imao plan; tada, sa šesnaestak godina, niti kasnije (posebno ne kasnije, iako je to tada već bila trivijalna kopija neponovljive neopterećenosti). Tek, jesam, priznajem… Kasnije sam vodenjaštvu i slučajnosti prepuštao tijek stvari, decenijskom strpljivošću vrebajući tren, u čije sam postojanje i sad uvjeren… Utoliko, u univerzalni neplan se gotovo predvidivo uklopilo da me njezin muž prihvatio, da smo se sprijateljili kao odrasli bračni parovi, da smo skupa ljetovali. Malo preko neplana bilo je, kad je on odlučio samnom zapiti preko svake pristojnosti i izjavio mi vječno prijateljstvo i uporno me grlio i još mi poklonio sat sa ruke (lijep sat zapravo). Velim, najkasnije tada je sve opet postalo malo polemično, barem mi tako prigovara onaj muškosvinjski vražićak, čijem postojanju van moje glave nema vjerodostojnih svjedoka. I dakle, sve mi je to polazilo kroz pothlađeno međuušje te srednjekasne večeri nekidan, na bezljudom trgiću u gradu, koji je zadržao jedino isti miris mojih sjećanja i utoliko ostao neopozivo moj i nakon toliko godina… Ali o svemu tome ovo nije post.   (Wittenberg, Stadtkirche, glavni trg - Marktplatz) U lokalu, S. se udobno zavalila između svog sadašnjeg supruga i svog prvog dečka, i raspar je bio očit unatoč širenju njezinog ugodnog, prisnog mirisa na obje strane podjednako. Raspar… Taj oštrobridi ključ muškosvinjskog predatorstva… Uz srdačan pozdrav, pridružio nam se krupni, zadihani gazda. Pa oni se poznaju, shvatih i decentno promislih položaj svojih ruku, nogu pod stolom, boju glasa i trajanje pogleda i sve ostale stranice iz Priručnika za hitne situacije sa bodilengviđem. Negdje oko rečenice, u kojoj je gazda sažeo kako je te-i-te godine ostao bez posla i odlučio otvoriti lokal, S.-in muž je dotakao dno prve krigle i zamakao za ugao, do toaleta. Strateški se radujući svojoj polupunoj krigli, prihvatio sam gazdinu ispriku da mora nakratko izići, i … u tom trenu otvorila su se vrata – u drugoj prostoriji, glumac šekspirijanske pojave završio je prvi dio recitala i prostorija se napunila žamorom, parfemom, aromom vina, čaja, kave i viskija. Iako potpuno nepoznati mom pratitelju Alshajmeru i meni, svi su osjećali potrebu, pozdraviti nas. S.-in muž se vratio za stol i zapitao, što je propustio. Isto pitanje odzvanjalo je iza mog valjda ne-rezonantnog čela, dok smo se S. i ja uglas nasmijali bez očitog razloga, ostavljajući borice oko očiju da se još malo neverbalno druže, kad su okolnosti već takve, kakve jesu. S. je počela pričati o filmovima; i dalje obožava kino; počeo sam tonuti u brzi, blago šuškavi, energični žubor o Almodovarovim slomljenim zagrljajima…   "Hofwirtschaft" Gazda je zatvorio vrata ka maloj sceni; unutra je otpočeo nastavak grlenog monologa dugokosog doktora germanistike - kako nam je rečeno - koji je godinama i bla, ne sjećam se, sa Engleskom i Šekspirom, nešto. Početkom treće krigle, S.-in muž je ponovno ustao i zamakao za ugao. Otpijajući prvi gutljaj iz moje druge krigle, slušao sam kako je gazda dakle prvi snobovski kafić zagušen ekstrovertiranim puhalima odlučio zatvoriti; taman sam to još čuo u trenu smješkoboricama uokvirenog, prisnotoplog gurkanja koljenom pod stolom. Slučaj, ponovio sam u sebi, uzdižući kažiprst morala i ćudoređa. U sebi. S-in muž ponovno je sjeo za stol; S je uz umiljati smješak i zvučnu pusu (za koju je napola ustala i pogledala me svojom divnom, ovećom guzom) majčinski pojasnila, kako ništa nije propustio. Njezino se koljeno bez pogleda i komentara vratilo uz nogu, i gazda je dakle u nastavku svog monologa imao sreće i zamijenio mramornomesinganostakleni kafić za pravo najma u nadsvođenom polupodrumu. Uz razne vrste kava i čajeva, počeo je služiti odabrana njemačka vina i viskije, o kojima bi noću čitao i redovito pohađao seminare za degustatore. Namještaj, slike, knjige i ukrasi u prisnom, nostalgičnom prostoru lišenom ikakve patetike i pretenzije, donacije su gostiju i poznanika, pojasnio je, i nastavio, kako je ideja male pozornice bila logičan nastavak ponude domaćih kolača, koje njegova supruga noću peče, kad se vrati iz smjene u bolnici. Shvatio sam kako kod nas ovakav prostor ne bi imao šanse; na Balkanu je opušteno koketiranje sa prošlim vremenom, pa bilo i svedeno samo na namještaj i ambijent, ipak bliže bolu u nerazgibanoj kičmi crno – bijele nacionalne samospoznaje… Radovala me blizina S.; muškosvinjski vražićak bez svjedoka u meni rezignirano je, gotovo prezrivo iziritirano, odmahnuo. Meni je bilo lijepo; radovalo me ovo druženje, prisnost, ton i tok priče. Gazda je u međuvremenu u anegdotama ispričao, kako je dobio prve zvjezdice kao degustator, kako mu je ove godine amputirana noga i kako je do proljeća mislio da mora zatvoriti lokal, jer posao nije krenuo kako je trebao… S. je ustala; ja sam ostao sjediti u tragu njezinog mirisa. Vražićak u meni demonstrativno je, bez pranja zubi, zatvorio vrata svoje male kabine u mojoj glavi i povukao se na spavanje. Gazda je pričao kako su stvari onda krenule same od sebe, kako je pozornica isplanirana do iduće godine, kako ne stižu napeći dovoljno kolača, koje sad naručuju i obližnji hoteli. Kćer mu se udala, veli, ali ne sjeća se imena zeta; tako je to danas; moderna vremena; sin valjda opet nešto studira, veli, a ja shvaćam kako nisam primijetio da se S. vratila, niti da je moja ruka u međuvremenu blago u deja vuu trnula iza njezinih ramena, taman kad je njezin muž došao iz pravca toaleta i zapitao… hoćemo li još jednu rundu (a ne, je li nešto propustio)... Doktor germanistike izišao je zadovoljan iz prostorije sa pozornicom, udomaćeno dobacio hrpu tekstova na naš stol i pridružio nam se sa čašom viskija. Publika se vrzmala po omanjaloj prostoriji; sjevernjačke, primorske fizionomije, nekako nizozemske. Visoki lik u dramatično crnom, sa riđom šamanskom bradom upletenom u dugu pletenicu, dobacuje mi čudan pogled. S.-in muž odjednom djeluje umorno; vozili su četiri sata po nevremenu sa Baltika, kako bismo se vidjeli. Pojašnjava, kako me njihova četverogodišnja kćer pozdravila i poručila kako joj je žao da me neće vidjeti jer mora ići spavati. S. ga je pogledala majčinski cvjetićastim pogledom i podarila mu ponoćni zvučnopus, kako bi spriječila cendranje valjda. Onda je otvorenim dlanom dotakla moje duševno izmaltretirano bedro, pogledala me nasmiješenih borica i prisno u poluglasu rekla „Hajde! Vrijeme je!“   (isto dvorište, dvadesetak godina kasnije) Dok sam polako vozio kaldrmom prema glavnoj cesti uz Elbu, pitao sam se, zašto sam otvorio prozor. Noć je bila britko hladna. Možda sam htio doći do daha od onog trčanja prema kolodvoru prije dvadeset i dosta godina. A možda sam samo htio čuti da zbilja odlazim. Muškosvinjski vražićak u meni promeškoljio se u snu. Misia je pjevala o pjesničkim slobodama. Zatvorio sam prozor i ubrzao. P.S., 9.11. Baltik. Lady Agnes. Ferropolis. I svašta još... 20 godina... E pa u to ime... (We could be) Heroes... : |
