Marketing
Ferropolis
Iako dojmovi s putovanja u police i ladice, kojima se hvatamo za privid kontrole, ulaze bitno duže i jogunastije od veša, prospekata i CDa koje smo lako i rutinski spremili, pomalo se nakon dva tjedna Njemačke ponovno aranžiram sa gotovo prpošnom statikom Posavine.
Sve je nečemu dobro, mantram, i sve nečemu vodi, ponavljam si, ali ponekad mi se čini kao da iz ormara i iz kofera dopiru zvuci komešanja; kao da sam nešto zaboravio; raspakiravanje, pakiranje…(?)
Još razmišljam o o dojmu Njemačke na dvadesetu obljetnicu pada Zida, i pokušavam otresti sentimente, romansirana sjećanja i potisnute kalvarije tadašnjeg pubertetlije, koji se preko noći iz azrovske, vučkovske i zagijevske Juge obreo u „prvoj socijalističkoj državi na njemačkom tlu“, oduzete putovnice, u košulji „Slobodne njemačke omladine“, na satu nekog - tamo - ruskog...
… Profesor povijesti ironizirao bi sinonim „sloboda“ u kontekstu Zapada dodajući „Sloboda – od čega?“. Jednom sam se usudio propitati smisao uniformne košulje i amblema te iste „Slobodne njemačke omladine“, zapitavši upravo – od čega… Skandal. Al' totalni.
Drugo vrijeme...
Uglavnom, volio bih odlaziti u tu svoju drugu domovinu onako, turistički; ne kopkajući po genetici, mentalnom sklopu, po osjećaju pripadnosti; ne hvatajući se u paučinu odbojnog i privlačnog u aktualnoj definiciji još jedne moje godine "između". Volio bih ići samo turistički, smijuljiti se „Švabama“, diviti se Autobahnu i lamentirati o vrstama piva i srazu pruskog duha sa protestantizmom; volio bih bahatošću poluzapadom obdarenog Jugoslavena omalovažavati mentalitet DDRa i blazirano prokajkavati nazalne patriotizme upitne dioptrije.
Ali ne ide mi baš, i ne znam, koliko bi mi pomogla promjena termina odlaska; svake godine, poklopi se, baš je rana jesen, prvi mrazevi, rujno lišće i par osobno bitnih datuma, koji mi ne daju napustiti okvir vlastitog fada.
(Sisvete, blizu datuma očeve smrti, blizu datuma mog bijega iz DDRa i datuma posljednje bilješke u akti STASI -ja dođu tek kao sporednost epiloga, poput nemirne sjene svijeće ...)
Da ne odem dalje u, vele, tipično njemačko promišljanje...
Danas neću o estetici aeroprofila, o djetinjem ushitu zakovičastim spojevima nekog avio – veterana neispričane priče niti o Moninim bedrima u moskovskoj kadi i što je dalje bilo, a što se tek snilo).
Ovaj put, ostao sam pod dojmom – rugla. Ali rugla, koje me fasciniralo smjelošću, veličinom, kontrastom većini oblika i proporcija, s kojima se susrećemo. Rugla, koje je izvrnuto u estetiku poruke, možda.
Ferropolis.
Nakon četrdesetak godina eksploatacije ugljena u površinskom kopu Golpa – Nord, iskop 340.000.000 kubika zemlje i 70.000.000 tona ugljena bio je tek jedan u nizu stravičnih ožiljaka u krajoliku DDRa. Termin zatvaranja kopa koincidirao je sa ujedinjenjem Njemačke i prelaskom na druge izvore energije. Plan je predviđao sanaciju terena u areal sa umjetnim jezerom, a tisuće tona čelične krame, bagera, ekskavatora, konvejera bilo je predviđeno za staro željezo.
Kako bi postavili spomenik znakovitoj tehničkoj kulturi jedne ere, ekipa Bauhausa iz obližnjeg Dessaua /Bauhaus kao kolijevka moderne arhitekture; ne kao nužnozli dućan sa čavlima i gipsom/ odlučila je područje pretvoriti u scensko – izložbeni prostor…
Visokim drvoredom omeđena brza cesta zamijenila je kaldrmu, kojom smo kao stariji školarci na motorićima išli na kupanje na jezero blizu sadašnjeg Ferropolisa. Ušminkana, pomalo bezlična mjestašca dijelom napuštenih poslovnih prostora; tek tu i tamo pokoji penzioner na uglu. Šuma prožeta bukvom, brezama, crnogoricom.
I onda, kao niotkud, plavetnilo neba sijeku konzole, grede, užad, koloture. Prizor poput scene napada hodajućih mega-robota u "Ratovima zvijezda". Mosquito, 790 tona; sagrađen 1941. Medusa. Mad Max sa svojih 1250 tona mase i 1900 kubika otkopa – na sat. Gemini; pretovarivač otkopa; masa 1980 tona.
Naravno, ovako zvučna imena su ovi crvenkastom korozijom prošarani monstrumi dobili tek ujedinjenjem prve socijalističke države na njemačkom tlu sa … Njemačkom (hm…)
Meni je tek ostalo, u nepunih sat vremena pred suton potpuno sam šetati između Geminija, Meduse, Mad Maxa i Mosquita, osjećati njihovu moć ogromnih relikata nekog drugog vremena (a tu sam, par kilometara dalje, živio!) i u njihovoj potpunoj, nepokretoj tišini slutiti tajnovite pokrete, koje ove svemirske sprave zasigurno rade noću, sebi za užitak, poput razgibavanja za starce, dok u okolici jedino svjetlucanje televizora i pokoja sirena hitne pomoći sugerira postojanje života i svrhu pločnika, ulica i gradića istočnonjemačke provincije…
Ferropolis.
(Mosquito)
(Mad Max)
(Medusa)
(... Je li na radioničkom stolu ikad neka plava drugarica Ingeborg spuštenog plavog kombinezona, čvrsto stišćući isto tako plavi plavi paketić čarobno zapadne "Vegete", uzdisala pod nekim "Jugomontažinim" zemljakom u oblačku "Pino Silvestrea" i Schliwowitz-a... Vrlo vjerojatno... 
)
Post je objavljen 01.11.2009. u 21:37 sati.