Čitam nedavno, Njemačka izletila na poledicu primijenjene demokracije. Ovaj put ne mislim na polemiku, je li politički korektno (i kako) reći notorne istine o manjinama u kontekstu kulture-vodilje, i koliko su licemjerne sankcije za one, koji javno kažu, što ionako svi vide.
Ne; mislim na Alzheimera.
Jer, čitam dakle, starijim biračima oboljelim od te bolesti nitko ne može načelno osporiti biračko pravo. Tehnički, time se omogućava i rasipanje glasova, ali i manipulacija od strane osobe, koja „pomaže“ oboljeloj osobi na biralištu.
S druge strane, Nijemci žive sve duže. Dapače, slušam kako se osamdesetogodišnjaci počinju organizirati jer smatraju kako ih zdravstveni sustav obespravljuje, umjesto da ih šalje na sve one preglede i terapije, na koje se šalju mlađe osobe.
Moja Frau Mutter recimo, 74, nikako se ne miri da time da ju je ortoped otkantao sa njezinim bolom u šaci. Jer, kako mu je rekla, on ne shvaća da ona sa tim bolom treba živjeti još dvadesetak godina…
I dakle, Alzheimer i izbori.
Ispada dakle, čitam, kako će za dvadesetak godina u Njemačkoj preko pet posto biračkog tijela bolovati od Alzheimera. Čime ta grupacija, teoretski, dolazi u poziciju imati vlastitu stranku u Bundestagu. Ergo može imati ministre i državne tajnike. Sukreirati politiku i javni život.
(„Spriječiti ili liječiti?“ prejaka je figura za zaključak ovog odlomka…)
Kako bi to bilo kod nas, ne znam.
Znam da uglavnom kraće živimo, ponos slavjanski, pa kod nas Alzheimer nije tako polemična tema.
Iako, malo se pitam o istovjetnosti ishoda.
Jer ako imamo sad onu plejadu izpaštetoskakavaca predizbornih, i ako je poanta da se oni natječu u uvjerljivosti kvalitetne kvantitete laganja i maslanja van mandata i ovlasti funkcije predsjednika, onda oni to očito rade, jer se ravnaju prema biračkom tijelu. Prema nama. Daj stoci, što stoka jede.
Dakle, što su fotošopirani paštetoskavaci više van pameti, to je vjerojatnije da ćemo ih mi štrihirati na izborima. A pazi, mi smo zdravi, normalni, istinoljubivi i kužimo se u sve i sva, povijesnom maćehinstvu prema nama unatoč, sve to od stoljeća sedmog, naravno. Pa ćemo kao takvi svoj glas dati najlažljivijem. Da nas predstavlja.
Bojim se dakle da kroz šipražje svojih ispucalih kapilara vidim blisku budućnost…
Dođe mi ju okrenuti leđima, pokriti joj glavu suknjom i… tako...
Na osobnom planu, napredujem iz kruga u krug.
Štokholmski sindrom u ortodonciji je čudna stvar. Tako sam zavolio svoju špangicu, da nemrem zamislit naš rastanak. Mislim da ću ju oko vrata nosit.
Godinu dana se, kao firciger, suživljavaš sa nužnim nošenjem špangica. (Još te doktor pita, jel želiš gumice u bojama… Da takav vani po dijete u vrtić dođeš, murija bi te zatukla ko pedofila…)
Pa ti dobri doktor počne obećavat da ćeš se hanibalolektorovske sprave riješiti do ljeta. Pa koncem ljeta. Pa početkom jeseni, jer da, vilica se ispravila, i dvojke i trojke su se poravnale. Ali sad su jedinice pobjegle. Pa jesen nikako da prođe. Pa su jedinice sad sjele, čak imaš i onaj razmak među njima, za kojeg umni starci tvrde da sreću donosi. Al onda skužiš da sad opet dvojke žive nekim svojim anarhističnim životom i da se opet pretvaraš u Drakulu iz prvog čina. Dobri ortodont veli, sredit će se to.
Predmnijevam da ću špangice skinut, kad odem u starački dom. Ili na pripasavanje gebisa. Vič evr kamz frst.
Barem sa slanjem zamolbi za posao stvari su zanimljive. Lovim sad po bjelosvjetskim web-stranicama.
Inače nisam paranoik (iako to struka povezuje sa ominoznom nesanicom, koja me kvalitetno plete), ali nakon što sam stekao dojam da postoji shema kojom firme ignoriraju moje aplikacije, počeo sam koristiti famozni Outlookov „Read receipt“ – potvrdu da je mail prispio i pročitan.
Kad ono, ništa. Nikakve potvrde. Šaljem onda sebi test – mail; sve super. Pa opet firmi iksipsilon, sa read-receiptom. Opet ništa.
Jučer, najnovija fora. Šaljem si-vi na ponuđenu kontaktnu adresu za aplikacije. Seksi firma, kozmopolitska prezentacija, ovoono.
Ma niti dvije minute kasnije, plingplong – „Your mail has been deleted without being red.“
Inače nisam paranoik.
Ali od dva do četiri sam i noćas gledao u maglu vani, dok je Prvozakonita hrkala hrkom pravednice.
I da zaokružim sa Njemačkom, kako sam i počeo...
Moja Frau Mutter mog je vlajskog ćaću napustila prije dvadeset i šest godina, uz pripadno brdo brakoraspadnog smeća. Prije dvadeset i jedne godine, morao sam ju moliti da mu dođe na sprovod.
I zove tako jučer moja Frau Mutter. Veli, fali joj Mirko. Ćaća moj. Sve više.
Pa je razmišljala, bi li nekoga smetalo da jednom, kad ona umre, bude sahranjena uz njega.
Te da odluku naravno prepušta meni.
Tako smo noćas moj ćaća i ja gledali maglu vani…
Post je objavljen 24.11.2009. u 12:09 sati.