23.07.2009., četvrtak
Kako je kažiprst izgubio dio autoriteta
Stisni pa pisni (11) -
Papirni istisak -
#
19.07.2009., nedjelja
Jel i Mali Princ bio Hrvat, i zašto je otišao... Trepttrept...
Mogu se ja boriti protiv toga, koliko hoću. Mogu potiskivati, sebi opovrgavati. Ali dođe ura, kad se prepustiš. Istini. I neću o politici, i neću u opći mol hrvatske zbiljnosti, ponajmanje ću u bložansko preživanje medija nam. Kao, neću. Ali jače je od mene; ja sam jedan od nas. Njurganje je – tako hrvatsko. Trepttrept. Sjedeći ukrug u iniciiranom krugu sebi sličnih, na meni je red ustati, pogledati rundu u oči i reći – Ja sam… Stvar prva. Ja ne mogu vjerovati da jedna bložanska kolegica nekidan isfurava ono, što bi kontraspolno sigurno bilo tumačeno seksističkim šovinizmom balkanske muščadi. Veli cura kako je opća kritika Premijerke uglavnom uvjetovana njezinim – spolom. Pipica ili kuki dakle – mjerilo kompetentnosti, sugerira seksizmom zgrožena blogerica. Trepttrept. Mantrajući o ustavnoj i zdravorazumskoj ravnopravnosti spolova i seksizmu apostrofa m/ž, sad bih tu mogao stati, ali hvatam se kako sa pet i nešto milijuna suputovničara padam u trapulu: Ljudi moji, na Sanadera (pipica ili kuki, chez Blogolegice?) svi smo kolutali očima; kad je osvojio vlast, ja sam se bio rasplakao. Od jada, napominjem & priznajem, temu širiti ne želeći. I sad nas gle. Svi smo zblenuti; kao, ode čovjek, u kojeg smo nade polagali. A dakle - jesmo?!? A on, krmak je'n muški, izradil nas pa prešel... Kaj onaj pingvin u Svijetu, ak ste čitali... Pa mi smo kolektivno zacoprani; u diskreciji vlastitog prostora uglavnom! Pazi, nije, kaj smo u kakama do grla; nije niti, kako dalje, i kaj, kad za gušu ulovimo kak-mahere. Nego ko na kladionici, 20:1 da nas Ova bu il ne bu zvlekla. Kajda je na teve Zimbabveu, ščimbum klincu vrtič platil. Alo!! Trepttrept. Stvar druga, ja ne znam, jel to sa Teletabisa, iz nekog češkog animiranog filma ili otkud, ali kad vidim ove naše državokibernete kako uz retardirani smješak a la Praščić Bejbe podižu palčiće i lupaju fraze van pameti, situacije i ikakvog osjećaja realnosti i vlastite uloge, kako bi uz priučeni bodilengvidž prozombijali koju o dijeljenju tereta i shvaćanju krize – ne znam (otkud im te geste i taj Weltfremdheit). Artikulirati ne želim, kako i zašto tada, sve češće i sa sve manje iznimke, zamišljam superusporeni, tarantinofski snimak lubenice rascopane bejzbolskom palicom. I dok se ja pitam, jesam li opsjednut agresijama i gdje su stvarni uzroci, ti ljudi sa svojim plaćama i implantiranim vibrojajima čvrsto gledaju u kamere i vele kako su se hopla eto opet zahebali, ali kako su se evo i sad upravo opet, ali da će se treći put isto; samo onda bez odgode i radikalno (trepttrept, naravno). Sad ja, Urbi et orbi: Rebalans je 1. korekcija, 2. krive te 3. procjene; ništa drugo nego baš i samo to. Trenslejtid tu Serbokroat (sic!): Ju vil bi maj hor vans mor. Trepttrept. Stvar treća je naravno povezana sa prve dvije, jer spadam u red onih, koji su se oduševljavali otvaranjem medijskog prostora (sjetimo se frke tada oko Stojedinice i pripravnosti nekih vojnih postrojbi da krene na intervenciju na Trg tada… (!!) ...) Dakle, ja sam mislio da je medijski pluralizam dobar, da pomaže istini itd. I to bih i sad rado mislio, bez ali. Ali, hvatam se sve češće u uljepšanoj nostalgiji prema dobu, kad su vijesti bile – vijesti. Kad nismo blejali u Simoninu sisicu pa u ministra koji pola sata narod krsti kako se opet zahebao i kako je to super, pa u bešavno nadovezano kvaziseriozno istraživanje javne lobotomije o Breni u Hrvata, nego kad jesi imao dvadeset minuta o politbirou i ceka, ali u ostatku uglavnom brojke i slova -informaciju. Bez slika krvi, stakla, tampona, ... I hvatam se kako zapravo počinjem sve više bježati od informativnog programa nedržavne televizije (!!). Počinjem paranoično vjerovati kako su oni, privatni mediji, zapravo u (plaćeničkoj?) službi vlasti; u službi odvlačenja pažnje od zbilje, koja bi prosječnog Rumunja davno natjerala da svoje onomadno (!) predsjebništvo objesi za noge o prvu banderu. Počinjem primjećivati kad HRT zločesto zumne na Premijerkine Swarovske, dok ova prtlja o štednji. Počinjem uživati u državnomedijskoj mužnji nekih vlastotukaca u vlastitom pacu besparakternog bezobrazluka. A, kontra, počinjem bjesniti, kad iz prstenastog mišića nekog ministra vire samo još uvlakačke cipele nekog uštekanog privatnomedijskog Senkrechtstarter - novinaroida, nakon čega uglavnom slijedi, koliko je Ante jurio ili zašto Modni Mačak nikad ne govori o herpesu. ŠTO tu ne valja? (Zovite na... Još samo tri minute...) Trepttrept... Počinjem se pitati, jesam li ja naopak, ili je sve oko mene. Imamo li to u medijima unutardržavni otpor protiv - vlasti? /Naravno, govorim o rasponu informativno - PsyOp -ovskog programa. One pravosudno – pirotehničko medicinske zavrzlame za popunu moždane kaverne neću sad secirati./ Trepttrept... Pod stvar četvrtu mogu ugrubo podvesti, kako me fino nasmijao Čehok. Koji na svom blogu uredno veli da je u protestu na novi Zakon o oplodnji prije izglasavanja izišao. Kao da je trebao prdnut, a ne glasat o sudbinama ljudi. Ja fino na to, na njegovom namjenskom blogu dakle, komentiram kako je to kao u protestu okrenuti glavu, dok ti netko tuče majku. Na to se pojavi blogoseris (sic!) i veli da se nemre anonimno ili nickovski komentirat. Pazi, ne na referendumu, ne u peticiji. Na blogu. Trepttrept. Pod istu četvrtu stvar bih mogao spomenuti i kako blago zapravo svima nama, jer je Hrvatska fakat end nesporno zemlja stabilne Pozicije. Opozicije, mili moji, neeeema. HaEsEs je na prošlim izborima fino rekao, sa bilo kime i sebi dosljedno, ali - ne u opoziciji. Penzići su se mefistovski naguzili, dok… eto, do sad ( a sad se nemreju ispravit; godine išijasa...) Ezdepe bi se raspao, da nema mrvica preživožbuke, koju im Hadeze dobaci za alibi postojanju. Haeselesa se ne sjećam, sori. Za Haespe se sjećam da je nestao sa Paragom, još nekad prije neg' sam ja prešel 70 kila i dobil srebrnu auru oko glave. DakleM, blago nama. Mi imamo izbor. Hadeze ili ništa. Trepttrept. I mogao bih ja sad tu pokazivati testise, samo da nisam dio naroda... A da stara poslovica veli – svaki narod ima vlast, kakvu zaslužuje… Ogledalo, ogledalce, dođi da te razbijem uz zvuke pjesme "Neeeesreeetan saaam odrooođeeenjaaaa..." Trepttrept... |
17.07.2009., petak
To sa poslom
Ja sam kontraš. Otpornik, bi se nekad reklo. Još kad po ljeti pocrvenim ko Finac, onda sam Crveni Otpornik. I furt te moje kontre. Kao mali, ja sam u Dalmaciji zimovao. A u DDRu ljetovao. Kod nas doma, mama je radila u tvornici a tata kuhao čušpajz. Kad me stric pozvao u Australiju živjet, ja sam se dao zatočit u DDRu. Od tamo sam pobjegao godinu prije ujedinjenja, da bih došao ovamo, gdje je izbio rat. Dok odavde – izbosne, trenutno mi godinama već – svi bježe, ja se kukičim njemačkim državljanstvom usred ćaršije. Velim; sve kontra kod mene. I sad, to sa poslom. Prvo sumanuto bacam boce sa porukama sa svog otočića Oraščića. Sve se osvrćem, da me Zeleni ne vide (ekolozi, mislim). Onda sumanuto čekam. I uglavnom na čekanje i zaboravim, ali sumanutost se ne da. Čekanje na možebitni poziv na razgovor zaboravim, jer nema odgovora. Sumanutosti zato, afirmativan i proaktivan, dodajem prstohvat tucanog ludila, i na svaku novu mailobocu pritefterim povratnicu, kako bih na svoje oči vidio da je molbopis netko zbilja i pronašao. Zasut povratnicama, i dalje čekam odgovor. Kad ono. Zovu iz jedne firme; vele, sve što sam im naveo je mana, ali zanimljivo je što govorim par jezika. Pa mogu odmah početi - u centru grada. I onda ja, Otpornik Crveni, uvidim kako mi samo za put mjesečno treba taman toliko, koliko bi mi kao mladom pripravniku u četrdesetoj bila plaća. No, trud se isplatio; na jednu molbu me iz firme nazovu isti dan. Da mi vele da „trenutno nemaju slobodnu poziciju koja bi odgovarala mom specifičnom profesionalnom razvoju“. Obzirom da su u Hrvata dva oka i šake dvije, isti tekst mi plingne i u Inbox. Dvaput je dvaput, te mašala, mašala. No, ne lezi vraže nego djevojko, kako bi rekao moj pokojni ćaća. Može to i triput. Par dana kasnije, stiže preporučeno pismo; veliki, raskošni logo; zaglavlje nakićeno podacima za svaku situaciju. Optimist u meni u maniri Tuđmana na kninskoj tvrđavi podiže birokratsku šačicu u znak ekstatične zahvalnosti i ushita; predomislili se, mislim si. Kad, kuki; kuki i po treći put, a ja frigidan… Treći put – isti tekst; ista firma, ista odbijenica. Sad si mislim, samo da me ne tuže za maltretiranje; triput mi moraju reći NE, a kao normalna mlada osoba ja bih trebao shvaćati odprve, da je ne – ne. (Fakat… Dečki – kad usporedimo rasplodne odbijance svojih Prvozakonitih sa ukupnim brojem odbijanaca od svih svojih Bivših en gjoutoure… Eeehm… Pa ispada - mi bi, gdje smo najodbijaniji... Svijete, izvrnut li si!) Kako bi post dobio adekvatan okvir, ja bih sad trebao uvesti twist (off) i iznenađujući epilog. Ali, kao što sam rekao uvodeći, ja sam kontraš. Iznenađenje je - epiloga nema. Ma gdje bio. I da, PeEmEs, idem ja malo na odmor. A jer sam dakle Otporni Kontraš, idem glumit turista. U Zagreb; u svoj stančić sa protočnim bazenokrovom. Probat ću ne kontrirat traku na autoputu. (Te jer sam takav i tako mi pada, mislim da mi tamo ne radi Internet, jerbo dobri ljudi iz Optime tvrde kako unatoč mom plaćanju njihov sustav nije konjpatibilan sa mojim laptopom, koji ođe ubosni fercera samo tako. O tome vam govorim. Sve kontra.) |
15.07.2009., srijeda
Začudna molba: najte me '''ebat!
Inače stvarno ne bih o tome. Ali zbilja! Taman dok sam grintao na očajničkosumračni program tankoekranske dalekovidnice, veli neka govornomanata spikotepalica, kako je u Iranu pao zrakoplov Tu 154 M, bla, trkelj, kakav – i dalje smije slijetati u Hrvatskoj. Pazi, vijest! Rekao televizor! Posuo naciju urotom, beskrupuloznošću, senzacijom, hrabrim otkrivanjem istine po cijenu obraza i obrazine. Ne bih o tome; ne bih o izgubljenim životima. Ne bih o djeci, koja su ispratila majke; ne o očevima, koji su na nekom aerodromu čekali djecu. Ne bih niti o nebulozi početnih špekulacija o uzrocima niti o genijalnosti struke, koja se time bavi. Ali. Obožavam letenje. Divno izgledajućim, elegantnim ruskim tromotorcem letio sam nekoliko puta, poodavno. Tu počinje sentiment. Moja pokojna bakica još nekad ranije slala mi je iz DDR-a setove maketa zrakoplova; među njima, uz raritete poput britanskog Tridenta, francuskog Mercurea i pandana Concordeu - Tupoljeva 144, bakica je svog balkanskog unučića opskrbila čak dvama vitkotrupnim Stopedesetčetvorkama naglašeno strelastog krila širokog korijena sa raketoidnim kućištima masivnih sklopova kotača … Pastelama sam iscrtao tepison sobe samo radi toga u piste, stajanke... Uglavnom, kao balonja, dobi analogne današnjem Playstationu, počeo sam gledajući oblik srebrnaste ptičurine maglovito slutiti vezu dizajna i erotike, kasnije pokupljene izreke „Dobro izgleda, dobro leti!“ i mutno se upustio u tragigenijalnost sovjetske tehnologije i nesalomljivosti duha, kojoj ću više puta svjedočiti tokom dva boravka u tadašnjem Sovjetskom Savezu. I zato ovo pišem, ma kako neatraktivna tema bila. Moram, jer nije do aviona kao takvog. Nije. Zato moram! Radi spikerice ili autora teksta vijesti dakle & prvo: Kvaka sa modernijom varijantom Tupoljeva 154 – to je dakle oznaka „M“, istovjetna onoj nastradalog zrakoplova – nije tehnička neadekvatnost. U usporedbi sa nasjličnijim zapadnim Boeingom, serijom 727, ovaj Tupoljev nema ništa lošiji „safety record“ – statistike radi, proizvedeno je 919 zrakoplova Tu 154, slijedom udesa otpisano je 36; vrlo pozitivna i solidna brojka, posebno za model u komercijalnoj eksploataciji četrdesetak godina. K tome, ovo je prvi zrakoplov čija je avionika sukladna relevantnim standardima SAD-a, uz doppler-navigaciju, trostruki autopilot i masu čudesa, a čak mimo tri motora, što definitivno povećava sigurnost, opet unatoč i kontra zapadno uvedenim regulativama o adekvatnosti dvomotornih komercijalnih mlažnjaka; ETOPS, bla, preser. Radi spikerice ili autora teksta vijesti, naglasak: Tu 154 M ima – osim potrošnje goriva, što nije relevantno za post - jedino (!) paušalni problem sa bukom. Ptica je prestara za isplativ retro-fit (preser 2!) modernijim, ekonomičnijim i tišim motorima, a isti zloopaki Zapad ne dopušta primjenu „prigušivača“, kojim bi ovaj zrakoplov, ukoliko leti u EU - ropu, postao kompatibilan sa aktualnim standardima. Dakle, kao što Hrvatskom i dalje voze idioti sa predimenzioniranim terencima, navlakama i krunicama, kao što i dalje imamo po podrumima skladišta oružja, kao što svako malo netko zbog ekavice ili seksualnog opredjeljenja dobije po piksi; kao što je u Fordovima ili Ladama poginulo xxyy ljudi, pa i dalje voze Lijepom nam Našom i nitko zbog toga niti da prducne, tako nebom iznad Hrvatske svoj bijelo kondenzirani tropotpis ostavlja Tupoljev 154. Draga spikerice ili autore vijesti u televizoru! Ni manje, ni više. Iako sam po euro - bodulizmu uskotračni avio-lokalpatriot, ostajem fasciniran Baćuškama, koji su razvijali aute koji se popravljaju gotovo isključivo čekićem. Oduševljavaju me i rastužuju genijalni projekti Buran i Tupoljev 144. I sad, Tu 154. Trostruka zakrilca za maksimalno usporavanje nad kratkim pistama, tisuću kilometara od prve ceste. Ogroman hod amortizera stajnog trapa za slijetanje na travnjacima, snijegu i ledu. Ma na koncu, u ime moje vodenjačke perverznosti, stravična buka, koja je nagovještavala dešavanje putovanja i dešavanje sretnog slijetanja; a ne kao danas ove šaptalice anemično - androgene leteće; kao nijemi film; kao vino bez boje… I dakle, draga spikerice ili autore teksta vijesti sa nebuloznim koliko i točnim zaključkom kako Stopedes'četvorke lete i nad Er nam Ha … : Tip zrakoplova, kakav je danas pao u Iranu, vjerojatno će posve sukladno projektnim zahtejvima letjeti još gotovo deset godina, baš radi strukturne čvrstoće i pouzdanosti konstrukcije. Naravno, avion sa par milijuna dijelova (Boeing 747: 7 milijuna), sa oscilirajućim dinamičkim, termičkim i tlačnim opterećenjima spada u osjetljive tehničke sustave, vrlo ovisne o održavanju. Utoliko, uz spomen sankcija Iranu, koje naravno utječu kako direktno na uvoz rezervnih dijelova za zrakoplove tako i na pristup ekonomskoj računici održavanja, posve je besmisleno banalizirati stvar, i jedan od sigurnijih i robusnijih (!) tipova putničkih zrakoplova ocrniti nerazjašnjenim udesom i babogatno-zlogukim „leti i nad Hrvatskom“. Last but not least, leti nad Hrvatskom i An 2, nepoderivi sovjetski dvokrilac. Godina prvog leta: 1947. … I time… Dok se sredovječno grintavo i bijesno - drhtousno prisjećam noćnog ljuljkosleta na snijegom zavijeno Sheremetjewo i odbljeska krila u zaokretu nad finskim zaljevom, ne da mi se niti početi o Sanaderima; o rebalansu kao potpisu nekompetentne procjene (!uz najavu ponavljanja i smješak bez naznake javnog linča; da im milu majku…!) Ne da mi se… Radije se povlačim; radije vrtim sjećanja, jebat se ne dajuć'. A Ti, mila spikerice ili autore vijesti nebuloznog zaključka… Ma, blago Ti se; znam, svi radimo za plaću... |
14.07.2009., utorak
Spojene posude, stara krila i osedlani usisavači
Posude su spojene, rekli bi stari Kinezi. Možda bi rekli. Tako, jedvapojmljivu kozmičku isprepletenost shvaćam i dok ujutro hvatam Onaj Trenutak da koincidentno (!) erigiram iz posteljice. Obzirom na moju galopirajuću dob, Onaj Trenutak je sve kraći i neprepoznatljiviji oku laika, pa moj ustanak iz kreveta – ustajanje, podizanje - erekcija, dakle – mora stati u sve kraći vremenski interval. Posljedično, od naglog ustanka (oliti erekcije) em mi se zavrti – jedna od obrva tada se podigne, provjeravajući rezignirano sinoćnju listu pića – em se sav uštaknem i pretrgne me u leđima i u kuku a i šire, ma gdje bilo. Tako da, velim, posude su spojene; da prigodno uganjam jutarnju erekciju u Hrvata u punom trajanju, moram poput munje i sam erigirati iz krevetca, pa me dakle sve boli; bježi; bježi...! Pa dakle sad shvaćam zašto stariji ljudi rade gimnastiku. Jer je trenutak sve kraći. Posude su dakle zbilja spojene. Tako je bilo i jutros. Spojenih posuda, lansiram Prvozakonitu na posao (Pre- Take – Off -Check-list completed… Requesting Take – Off… Autrorized… V1 … V2… Rotate! …Pling, pling..!) i stavim lavor kave onkraj Žice Koja u Orašju Život Znači. Tri klika kasnije, utkanu u širu diskusiju sa australskom sestričnom o svrsi Wagnera u psihoterapiji i o moguće isključivim glazbenouredničkim motivima napada na radio – postaju Gleiwitz, spazim slijedeću ljepotu od rečenice: I CAN'T MATE IN CAPTIVITY. Srknem iz lavora. Trepnem repetitivno, i – po navici – bacim pogled, jesu li žaluzine dovoljno zarotirane za ovakav trenutak intime i karnalnosti. „I can't mate in captivity“. Citira moja seka američku feministicu Gloriu Steinem, kako bi mi sugerirala notornost da za seks trebaju krila, a za krila sloboda. (O spojenim posudama sam prozborio u predigri, gore.) Srknem soc sa dna lavora. Trepnem još jednom. Rečenica kao za epitaf. Antologijska! I tukac da tukac – riječima moje obljubljivane Prvozakonite, „besposlen pop i jariće krsti“ – krenem rečenicu iskoristiti na nekom drugom virtualnom alatu za egzibicioniste i voajere bez stvarnog života, na Fejsbuku. Pod ono STASI – GESTAPOvsko i orwellovsko „What's on your mind“, gdje te love na foru da refleksno na pitanje odgovoriš, kako ne bi ispao nekulturan. No, oj moderno (vokativ), kopuliram te… Nije se još slina na mom tipkoprstu osušila od „Voconjor majnd? Ajkentmejt inkeptiviti!“, kad Ga eto. Komentara. Od emancipirane prijateljičke američke, da kako to sredovječni muži moraju ispisati da im je brakolom i preljub na umu. (Nije napisala kako mi je, okamenjenom i uvjerljivo nesposobnom da se branim, onomad pred Hanumom rođenom na uho latinoameričku poeziju šaputala; naravno.) I gotovo je, sad, tu. Možemo mi muški u najboljoj namjeri klečat na kuruzi, svaki dan sedlati usisavač i kupovati dnevne uloške uz stoički smješak. I čak možemo udivljeno, čistoćom djetinjom, afirmativno i bez primisli citirati potvrđene umnosti eminetnijeh svjetskijeh feministica. Tuptap, capcarap; čim smo makar samo ponovili priznatu umotvorinu velepredstavnice voljenih nam rebara biblijskih, odma' Ga eto, da muške misli, da svi isti, da varaju nas, hala i buka i halabuka. Niti spomena kršćanske ljubavi za bližnje, koju mi, Nesavršena Mužad, u ufanju slijediti nastojimo. Niti kapi sumnje u vrču gorke osude. Opet mi muški 'vaki, muški 'naki. Koji tvist of majnd, čovječe... I tu mi se sad dođe vratit na početak. Na predigru. I na tome, zlobno i osvetoljubivo, stati. Jerbo, našim milim Rebricama se udovoljiti ne može olako. Odoh dakle, u ime svih spojenih posuda sa početka posta, osedlati usisavač… |
10.07.2009., petak
Zašto plaćati pričuvu GSKG
... i tako, nespektakularne jedne večeri, o Inbox, od ranije pun besmislica o nemogućnosti sanacije ravnog krova naše male zgrade u Sigetu, tikvom oplete golub mailonoša, i kolutajući očima uz psovku majke pernate uruči mi mail od premile komšinice - stanopazilice, slijedećeg sadržaja...: Pozdrav komšije.Danima su bile provale oblaka i u haustoru cirkus. Provjerila sam danas jer sam čula da im curi u stanove ---- vama curi u kuhinji pokraj elementa uz sudoper. Ne puno - obrisala sam -- tj ocjedila krpu koja je točno tamo stajala i postavila novu. Danas je bilo opsadno stanje.Otvorili su odvod s krova pa su XXX i YYY poplavljeni. WWW i ZZZZ curi u sobama pa drže kante. Pozdrav Idem isprintat mailove drugova iz GSKG, poput ovoga... : From: ... [mailto: ... @gskg.hr] Sent: Tuesday, May 12, 2009 12:00 PM To: Shelly Kelly Cc: ... Subject: RE: Proslijedi: upit - GSKG, pričuva Poštovani, Odgovorom naše pravne službe od 9. siječnja 2009 godine, smatramo da smo u potpunosti dali odgovore i objašnjenja na Vaš upit sa napomenom da je svaki vlasnik stana dužan po zakonu redovito plaćati pričuvu jer u protivnom slijede opomena, tužba i namirenja troškova sa kamatama. Kontakt osoba za sve informacije za Vašu stambenu zgradu je tehnički referent gospodin ... tel. ... S poštovanjem, Voditelj PS ... , ... ing građ. ... Morti njima mogu rupe ić štopat, dok plaćanje pričuve ne dobije artikuliraniji smisao. Dabogda im prokapao, te uz pozdrav. EPILOG Ovaj sam post izbrisao pouzdanošću brucoša tokom interuptusa, pa mi sad valja stajat uz djelo, kako bi se loše preveo sa materinjeg mi - zur Tat stehen. Ergo: Izbrisao sam post, nakon što mi je Jutro Nakon voditelj Područne Službe, ničim izazvan, priopćio kako... "Poštovani, iskreno se nadam odluci suvlasnika Vaše zgrade da se HITNO sanira krov, tim prije što na pričuvi imadete skoro 100.000 kuna." DakleM, GSKG, na koje ja drvljem i kamenjem i puničinom slikom, nas, suvlasnike, MOLE da dopustimo sanaciju krova. A naši ćaće prvoborci se boriše onomad za tekuću vodu u gradskim stanovima. Ispada da grintam uludo, jer je naša Manda (susjeda koja skrbi o poplavama u našem stanu) poduzela sve nužne mjere, a Gracko Stanbeno kleči na kuruzi da mi odustanemo od tekuće vode iz utičnica. No, bumo vidli. Nismo ni mi laka roba. Disklejmer Da nisam vidio objavu posta na naslovnici, ne bih ga ekshumiral iz otpada. Ni pisal epidurolog. Posebno ne nakon auzmiša lozovače i Žuje. Ali, obraza su četri, pa eto. |
08.07.2009., srijeda
Garminom do Powershota, ili - Trijumf volje riloudid
Zbilja nisam tražio ništa specijalno. Ali nisam se htio niti zaletiti, pa sam u potrazi za novim fotoaparatom danima i tjednima brstio Internet, konzultirao znalce i ljude sa velikim foto-torbama; puštao da stvar odleži i ohladi, fermentira i dozrije. Kad sam napokon pronašao dobar omjer viška i traženog, kvalitete i cijene, jednostavnosti i raspoloživih opcija, krenule su muke. Dojezdim u Zagreb. Zovem prvu trgovinu iz web – datoteke. Imate li… ; nemamo. Druga trgovina – imate li...; imamo. Dokad radite danas? Do pet. Gledam na sat; pet. Prebrstim par dana kasnije Posavinu i Slavoniju; ništa. Opet u Zagrebu drugim poslom; na više adresa – na žalost, nema. Ali bilo je. Opet nešto kasnije, u Splitu; pet adresa, pet ćoraka. Posljednja šansa – Banja Luka; Prvozakonita - moj Disolvo i moj zlatni sponzor – očekivano ima vezu. I zbilja, veza javlja, bit će. Desetak dana kasnije, veza je bez veze; nema i biti neće. Kad živiš ni vrit ni mimo, u muškatnom Orašju, stvar i pilu možeš okrenuti i naopako, pa se kao krme žiru možeš - veli se, vizualizacija, radovati ljepoti logističkog trokuta – živiš na ekvidistanci Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Utoliko, tipk, pretraž, zvrc, zvrc… Bingo! Beograde dobro jutro; bratiću, rezerviraj stol za večeru. Dolazim po aparat! Ali naravno, aj voz born andre vandring star… Ne baš vandring, ali zajebantska neka zvjezdica svakako. Normalnim danima, opuštenom vožnjom se iz muškatnog Orašja do Beograda stigne za sat i pol. Sa čime nisam računao jest poplava sa sjevera; ne dunavska, nego ljudska; Turaka, Grka, svih onih tragikomičnih likova u predimenzioniranim autima zapadnoeuropskih registracija, koji su, eto, krenuli doma. Poučen trajnožarećim optimizmom Prvozakonite, niti nakon nepunih sat vremena stajanja na Bajakovu nisam gubio nadu da će kolona krenuti. Niti posumnjao nisam. Sat i nešto kasnije, ljubazni glas službe „112“ zbilja u povratnom pozivu potvrđuje da se na prelazak granice čeka i preko tri sata. Preporuka – izići iz kolone i ići na Tovarnik i Šid; tridesetak kilometara sjevernije od Lipovca; tamo, veli glas, nema gužve. Pogled na navigaciju… Vrijeme očekivanog dolaska u Beograd počinje se opako sljubljivati sa krajem radnog vremena trgovine, u kojoj me u nadi čeka moj novi fotkać. Po zaustavnom traku unatrag, krećemo na drugi prijelaz. Optimist na Prvozakonitu, nadam se brzom prelasku granice i… spazim kraj kolone. Preko sat vremena kasnije, dolazimo do srpske kućice. Ljubazni policajac pojašnjava – uvode elektronski sustav; moraju unijeti masu podataka o svakoj osobi. Dakle - masu podataka. O svakoj osobi. Dvoprstnom tehnikom. Vrijeme zatvaranja dućana sad je probilo očekivano vrijeme dolaska, bezdušno trepće navigacija. Pozitivan na Prvozakonitu i bez bolje ideje na samog sebe, stišćem gas krivudavim cesticama kroz filmične zaseoke i nonšalantnim manevrom jedva izbjegnem kotač, koji se upravo odvojio sa traktorske prikolice koju pretičemo (Prvozakonita grinta radi manevra; ne da mi se biti zbunjen; to je materijal za Jelu Žužineka i njegove kontemplacije...) Autoput, napokon. Iako je brzina ograničena na 120 na sat i iako znam da su kontrole česte na srbijanskom autoputu, dajem sve od sebe; zvjeram na sve retrovizore, nadvožnjake, podvožnjake i šipražja. Minute kraja radnog vremena i mog procijenjenog dolaska na navigaciji se počinju razdvajati u moju korist; možda još i stignem do objekta žudnje svoje… ... Navigacija proglašava da stojim pred ciljem. Ispod haube krcka. Stigao. Cigančići odskaču čim uhvate pogled. Osim što… Izvinite; lokal broj 40? Ne znate…? Oprostite, lokal 40…? Ovo vam je 34, ovaj pored je 92, ne znam, bre, stalno negde sele… Tu je negde (opisni pokret rukom, uz smješak) … Uglavnom, blijed, znojan, gladan, žedan, suhog grla – ja ga imam. Postao sam vlasnik novog fotkaća. (Naravno, od sinoć bezobrazno poskupjelog – „pa jeste, poslednji nam je, takva ' praksa…“) No, mukama tu kraj ne budi. Najavljujem se bratiću; dogovorili smo izići na večeru. Kako ne bih, kao svaki put, poput tukca lutao bezličnim novobeogradskim blokovima pitoresknih kodova „Sutjeska“, „Kozara“ i „Romanija“, ponovno – arijevskoziheraški - ukucavam ime ulice u navigaciju. Pametno se je, a ima se i sa čime. I iako bi me vlajska orijentacija bez puno filozofije vodila prvo za zapad, pa preko „Gazele“ pa lijevo, moja navigacijska Bitchig Betty uredno crta i zapovijeda nekako prema jugu… Zgrade; kuće; kućerci… parna lokomotiva… Dvadeseta minuta kasnije, enigmu rješava prolaznik – Jeste, dobro ste, osim ako… Pa ima ista ulica i na Novom Beogradu; e onda nikako niste dobro; treba da se vratite… (opisni pokret rukom; smješak) Nešto kasnije tog tragikomičnog dana, Prvozakonita moli da odustanemo od planirane šetnje Zemunom prije večere i da bratiću pošaljem sms da nas čekaju na parkingu. On odgovara „ne zajebavajte, dolazite gore“. Ona opet inzistira da oni siđu. On silazi i inzistira da prvo dođemo gore, u stan. Nešto kasnije tog istog tragikomičnog dana, sjedimo u nespektakularno lociranom restorančiću sa odličnom hranom i smijemo se uz dimljene pastrve, pržene bademe i gusti, crni „Tvrdoš“. Prvozakonita pomalo uskrsava. Pojma nemam o prikazu vremena na navigaciji; nikamo ne kasnim. Ugodan žamor van moje glave i u mojoj glavi. Nevrijeme je prošlo; kraj restorana se lijeno vuku brodovi. U povratku, na granici zaglušujuće trubljenje iz šest kolona na ulazu u Srbiju. Mi, sretni, u kontrapravcu; navigacija mirno sniva, zlato moje. Hanuma također. Zlato moje. Hrče. Ja - imam novi fotkać. |
06.07.2009., ponedjeljak
Primoštenski ćevap, via Oklaj i ostali fragmenti spoznaje trenutka
Stisni pa pisni (13) -
Papirni istisak -
#
01.07.2009., srijeda
Operacija „Freischütz“ – Švabo na Visu
Obzirom na tatu partizana i majku Njemicu, ne mogu post o Visu nazvati drukčije, ma koliko ne slušao opere i mrzio pojam „Švabo“… Ne znam, jesam li dakle dijete prošlostoljetne eks – jugoslavenske (karnalne) reparacije prema Nijemcima, ali činjenica je da su Nijemci planirano iskrcavanje na Vis u Drugom svjetskom ratu zvali kodnim imenom „Freischütz“. Iskrcali se nisu, ali je moj pokojni ćaća zaskočio moju njemačku majčicu… I eto mene dakle, maltene simbolično, na Vis. Kad su dvije dične blogerice sleš planinarke prije par mjeseci pozvale Prvozakonitu i mene da se pridružimo vrlim „Mosorašima“ u pohodu na otok, pristao sam uz retoričko „tko živ, tko mrtav dotad“. Tri treptaja kasnije, oboružano ruksacima, gojzericama, štapovima, lampama i inim rekvizitovljem u Hrvata, bosansko – vlajozagrebačko izaslanstvo oraškog PS "Čičak" duhom i tijelom je uz sve propisane pokliče i parole sudjelovalo u desantu na Issu… Mojim dvjema Bloginjama - ogromno HVALA. Hvala i cijeloj šarenoj ekipi „Mosoraša“, i Željku iz PD Hum na Visu. Mjesta, sa kojih je moja Majka Švabica prije četrdesetak godina slikala Komižu i mog ćaću frajera, nisam uspio prepoznati. Da me vijest o smrti strica zatekla taman dok sam gledao križ na kapelici Svetog Vida na Humu, valjda je tek simbolika kozmičkog humora (mir s Tobom, Jedini Striče Kojeg Ne Upoznah). O novijoj povijesti Visa zanimljivo je pisao samoumirovljeni kolega bloger, pa neću niti početi... - koga zanima, zna gdje piše. Spomenut ću tek svoju osnovnoškolsku drugaricu Maričić i njezine tadašnje priče o zbijegu sa Visa u egipatski El Shatt - … Tek lokalni muzej u Visu podsjeća na povijest, koju olako potiskujemo u korist globalnije bezličnosti, mi, narod od stoljeća sedmog ... Otok – divan… Koliko je Mljet šumovit i kataloški, koliko je Hvar lavandast i pitom, toliko mi Vis najviše dočarava Dalmaciju, kakva nepovratno nestaje pred „cimerfrajima“, skeniranim starim fotografijama, pred ponudom sarajevskih ćevapa, tuniške srdele i svime ostalim, što Srce Kaže Ljeto, Kaže Dalmacija … A sve drugo, svi mirisi, sva svjetla, liker od kadulje, komiška pogača, staze od lučice u Visu do Huma pa dalje na drugu stranu do Komiže - … smješak; riječi suvišne … (Praunuka Nade Dimić, pred Titovom pećinom ) (... "Made in Croatia"... ) (detalj izložbe o El Shattu) |