To sa poslom
|
Ja sam kontraš. Otpornik, bi se nekad reklo. Još kad po ljeti pocrvenim ko Finac, onda sam Crveni Otpornik. I furt te moje kontre. Kao mali, ja sam u Dalmaciji zimovao. A u DDRu ljetovao. Kod nas doma, mama je radila u tvornici a tata kuhao čušpajz. Kad me stric pozvao u Australiju živjet, ja sam se dao zatočit u DDRu. Od tamo sam pobjegao godinu prije ujedinjenja, da bih došao ovamo, gdje je izbio rat. Dok odavde – izbosne, trenutno mi godinama već – svi bježe, ja se kukičim njemačkim državljanstvom usred ćaršije. Velim; sve kontra kod mene. I sad, to sa poslom. Prvo sumanuto bacam boce sa porukama sa svog otočića Oraščića. Sve se osvrćem, da me Zeleni ne vide (ekolozi, mislim). Onda sumanuto čekam. I uglavnom na čekanje i zaboravim, ali sumanutost se ne da. Čekanje na možebitni poziv na razgovor zaboravim, jer nema odgovora. Sumanutosti zato, afirmativan i proaktivan, dodajem prstohvat tucanog ludila, i na svaku novu mailobocu pritefterim povratnicu, kako bih na svoje oči vidio da je molbopis netko zbilja i pronašao. Zasut povratnicama, i dalje čekam odgovor. Kad ono. Zovu iz jedne firme; vele, sve što sam im naveo je mana, ali zanimljivo je što govorim par jezika. Pa mogu odmah početi - u centru grada. I onda ja, Otpornik Crveni, uvidim kako mi samo za put mjesečno treba taman toliko, koliko bi mi kao mladom pripravniku u četrdesetoj bila plaća. No, trud se isplatio; na jednu molbu me iz firme nazovu isti dan. Da mi vele da „trenutno nemaju slobodnu poziciju koja bi odgovarala mom specifičnom profesionalnom razvoju“. Obzirom da su u Hrvata dva oka i šake dvije, isti tekst mi plingne i u Inbox. Dvaput je dvaput, te mašala, mašala. No, ne lezi vraže nego djevojko, kako bi rekao moj pokojni ćaća. Može to i triput. Par dana kasnije, stiže preporučeno pismo; veliki, raskošni logo; zaglavlje nakićeno podacima za svaku situaciju. Optimist u meni u maniri Tuđmana na kninskoj tvrđavi podiže birokratsku šačicu u znak ekstatične zahvalnosti i ushita; predomislili se, mislim si. Kad, kuki; kuki i po treći put, a ja frigidan… Treći put – isti tekst; ista firma, ista odbijenica. Sad si mislim, samo da me ne tuže za maltretiranje; triput mi moraju reći NE, a kao normalna mlada osoba ja bih trebao shvaćati odprve, da je ne – ne. (Fakat… Dečki – kad usporedimo rasplodne odbijance svojih Prvozakonitih sa ukupnim brojem odbijanaca od svih svojih Bivših en gjoutoure… Eeehm… Pa ispada - mi bi, gdje smo najodbijaniji... Svijete, izvrnut li si!) Kako bi post dobio adekvatan okvir, ja bih sad trebao uvesti twist (off) i iznenađujući epilog. Ali, kao što sam rekao uvodeći, ja sam kontraš. Iznenađenje je - epiloga nema. Ma gdje bio. I da, PeEmEs, idem ja malo na odmor. A jer sam dakle Otporni Kontraš, idem glumit turista. U Zagreb; u svoj stančić sa protočnim bazenokrovom. Probat ću ne kontrirat traku na autoputu. (Te jer sam takav i tako mi pada, mislim da mi tamo ne radi Internet, jerbo dobri ljudi iz Optime tvrde kako unatoč mom plaćanju njihov sustav nije konjpatibilan sa mojim laptopom, koji ođe ubosni fercera samo tako. O tome vam govorim. Sve kontra.) |
