Garminom do Powershota, ili - Trijumf volje riloudid
|
Zbilja nisam tražio ništa specijalno. Ali nisam se htio niti zaletiti, pa sam u potrazi za novim fotoaparatom danima i tjednima brstio Internet, konzultirao znalce i ljude sa velikim foto-torbama; puštao da stvar odleži i ohladi, fermentira i dozrije. Kad sam napokon pronašao dobar omjer viška i traženog, kvalitete i cijene, jednostavnosti i raspoloživih opcija, krenule su muke. Dojezdim u Zagreb. Zovem prvu trgovinu iz web – datoteke. Imate li… ; nemamo. Druga trgovina – imate li...; imamo. Dokad radite danas? Do pet. Gledam na sat; pet. Prebrstim par dana kasnije Posavinu i Slavoniju; ništa. Opet u Zagrebu drugim poslom; na više adresa – na žalost, nema. Ali bilo je. Opet nešto kasnije, u Splitu; pet adresa, pet ćoraka. Posljednja šansa – Banja Luka; Prvozakonita - moj Disolvo i moj zlatni sponzor – očekivano ima vezu. I zbilja, veza javlja, bit će. Desetak dana kasnije, veza je bez veze; nema i biti neće. Kad živiš ni vrit ni mimo, u muškatnom Orašju, stvar i pilu možeš okrenuti i naopako, pa se kao krme žiru možeš - veli se, vizualizacija, radovati ljepoti logističkog trokuta – živiš na ekvidistanci Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Utoliko, tipk, pretraž, zvrc, zvrc… Bingo! Beograde dobro jutro; bratiću, rezerviraj stol za večeru. Dolazim po aparat! Ali naravno, aj voz born andre vandring star… Ne baš vandring, ali zajebantska neka zvjezdica svakako. Normalnim danima, opuštenom vožnjom se iz muškatnog Orašja do Beograda stigne za sat i pol. Sa čime nisam računao jest poplava sa sjevera; ne dunavska, nego ljudska; Turaka, Grka, svih onih tragikomičnih likova u predimenzioniranim autima zapadnoeuropskih registracija, koji su, eto, krenuli doma. Poučen trajnožarećim optimizmom Prvozakonite, niti nakon nepunih sat vremena stajanja na Bajakovu nisam gubio nadu da će kolona krenuti. Niti posumnjao nisam. Sat i nešto kasnije, ljubazni glas službe „112“ zbilja u povratnom pozivu potvrđuje da se na prelazak granice čeka i preko tri sata. Preporuka – izići iz kolone i ići na Tovarnik i Šid; tridesetak kilometara sjevernije od Lipovca; tamo, veli glas, nema gužve. Pogled na navigaciju… Vrijeme očekivanog dolaska u Beograd počinje se opako sljubljivati sa krajem radnog vremena trgovine, u kojoj me u nadi čeka moj novi fotkać. Po zaustavnom traku unatrag, krećemo na drugi prijelaz. Optimist na Prvozakonitu, nadam se brzom prelasku granice i… spazim kraj kolone. Preko sat vremena kasnije, dolazimo do srpske kućice. Ljubazni policajac pojašnjava – uvode elektronski sustav; moraju unijeti masu podataka o svakoj osobi. Dakle - masu podataka. O svakoj osobi. Dvoprstnom tehnikom. Vrijeme zatvaranja dućana sad je probilo očekivano vrijeme dolaska, bezdušno trepće navigacija. Pozitivan na Prvozakonitu i bez bolje ideje na samog sebe, stišćem gas krivudavim cesticama kroz filmične zaseoke i nonšalantnim manevrom jedva izbjegnem kotač, koji se upravo odvojio sa traktorske prikolice koju pretičemo (Prvozakonita grinta radi manevra; ne da mi se biti zbunjen; to je materijal za Jelu Žužineka i njegove kontemplacije...) Autoput, napokon. Iako je brzina ograničena na 120 na sat i iako znam da su kontrole česte na srbijanskom autoputu, dajem sve od sebe; zvjeram na sve retrovizore, nadvožnjake, podvožnjake i šipražja. Minute kraja radnog vremena i mog procijenjenog dolaska na navigaciji se počinju razdvajati u moju korist; možda još i stignem do objekta žudnje svoje… ... Navigacija proglašava da stojim pred ciljem. Ispod haube krcka. Stigao. Cigančići odskaču čim uhvate pogled. Osim što… Izvinite; lokal broj 40? Ne znate…? Oprostite, lokal 40…? Ovo vam je 34, ovaj pored je 92, ne znam, bre, stalno negde sele… Tu je negde (opisni pokret rukom, uz smješak) … Uglavnom, blijed, znojan, gladan, žedan, suhog grla – ja ga imam. Postao sam vlasnik novog fotkaća. (Naravno, od sinoć bezobrazno poskupjelog – „pa jeste, poslednji nam je, takva ' praksa…“) No, mukama tu kraj ne budi. Najavljujem se bratiću; dogovorili smo izići na večeru. Kako ne bih, kao svaki put, poput tukca lutao bezličnim novobeogradskim blokovima pitoresknih kodova „Sutjeska“, „Kozara“ i „Romanija“, ponovno – arijevskoziheraški - ukucavam ime ulice u navigaciju. Pametno se je, a ima se i sa čime. I iako bi me vlajska orijentacija bez puno filozofije vodila prvo za zapad, pa preko „Gazele“ pa lijevo, moja navigacijska Bitchig Betty uredno crta i zapovijeda nekako prema jugu… Zgrade; kuće; kućerci… parna lokomotiva… Dvadeseta minuta kasnije, enigmu rješava prolaznik – Jeste, dobro ste, osim ako… Pa ima ista ulica i na Novom Beogradu; e onda nikako niste dobro; treba da se vratite… (opisni pokret rukom; smješak) Nešto kasnije tog tragikomičnog dana, Prvozakonita moli da odustanemo od planirane šetnje Zemunom prije večere i da bratiću pošaljem sms da nas čekaju na parkingu. On odgovara „ne zajebavajte, dolazite gore“. Ona opet inzistira da oni siđu. On silazi i inzistira da prvo dođemo gore, u stan. Nešto kasnije tog istog tragikomičnog dana, sjedimo u nespektakularno lociranom restorančiću sa odličnom hranom i smijemo se uz dimljene pastrve, pržene bademe i gusti, crni „Tvrdoš“. Prvozakonita pomalo uskrsava. Pojma nemam o prikazu vremena na navigaciji; nikamo ne kasnim. Ugodan žamor van moje glave i u mojoj glavi. Nevrijeme je prošlo; kraj restorana se lijeno vuku brodovi. U povratku, na granici zaglušujuće trubljenje iz šest kolona na ulazu u Srbiju. Mi, sretni, u kontrapravcu; navigacija mirno sniva, zlato moje. Hanuma također. Zlato moje. Hrče. Ja - imam novi fotkać. |
