Marketing
Spojene posude, stara krila i osedlani usisavači
Posude su spojene, rekli bi stari Kinezi.
Možda bi rekli.
Tako, jedvapojmljivu kozmičku isprepletenost shvaćam i dok ujutro hvatam Onaj Trenutak da koincidentno (!) erigiram iz posteljice.
Obzirom na moju galopirajuću dob, Onaj Trenutak je sve kraći i neprepoznatljiviji oku laika, pa moj ustanak iz kreveta – ustajanje, podizanje - erekcija, dakle – mora stati u sve kraći vremenski interval. Posljedično, od naglog ustanka (oliti erekcije) em mi se zavrti – jedna od obrva tada se podigne, provjeravajući rezignirano sinoćnju listu pića – em se sav uštaknem i pretrgne me u leđima i u kuku a i šire, ma gdje bilo.
Tako da, velim, posude su spojene; da prigodno uganjam jutarnju erekciju u Hrvata u punom trajanju, moram poput munje i sam erigirati iz krevetca, pa me dakle sve boli; bježi; bježi...!
Pa dakle sad shvaćam zašto stariji ljudi rade gimnastiku. Jer je trenutak sve kraći.
Posude su dakle zbilja spojene.
Tako je bilo i jutros.
Spojenih posuda, lansiram Prvozakonitu na posao (Pre- Take – Off -Check-list completed… Requesting Take – Off… Autrorized… V1 … V2… Rotate! …Pling, pling..!) i stavim lavor kave onkraj Žice Koja u Orašju Život Znači.
Tri klika kasnije, utkanu u širu diskusiju sa australskom sestričnom o svrsi Wagnera u psihoterapiji i o moguće isključivim glazbenouredničkim motivima napada na radio – postaju Gleiwitz, spazim slijedeću ljepotu od rečenice:
I CAN'T MATE IN CAPTIVITY.
Srknem iz lavora. Trepnem repetitivno, i – po navici – bacim pogled, jesu li žaluzine dovoljno zarotirane za ovakav trenutak intime i karnalnosti.
„I can't mate in captivity“.
Citira moja seka američku feministicu Gloriu Steinem, kako bi mi sugerirala notornost da za seks trebaju krila, a za krila sloboda. (O spojenim posudama sam prozborio u predigri, gore.)
Srknem soc sa dna lavora.
Trepnem još jednom.
Rečenica kao za epitaf.
Antologijska!
I tukac da tukac – riječima moje obljubljivane Prvozakonite, „besposlen pop i jariće krsti“ – krenem rečenicu iskoristiti na nekom drugom virtualnom alatu za egzibicioniste i voajere bez stvarnog života, na Fejsbuku. Pod ono STASI – GESTAPOvsko i orwellovsko „What's on your mind“, gdje te love na foru da refleksno na pitanje odgovoriš, kako ne bi ispao nekulturan.
No, oj moderno (vokativ), kopuliram te…
Nije se još slina na mom tipkoprstu osušila od „Voconjor majnd? Ajkentmejt inkeptiviti!“, kad Ga eto.
Komentara.
Od emancipirane prijateljičke američke, da kako to sredovječni muži moraju ispisati da im je brakolom i preljub na umu.
(Nije napisala kako mi je, okamenjenom i uvjerljivo nesposobnom da se branim, onomad pred Hanumom rođenom na uho latinoameričku poeziju šaputala; naravno.)
I gotovo je, sad, tu.
Možemo mi muški u najboljoj namjeri klečat na kuruzi, svaki dan sedlati usisavač i kupovati dnevne uloške uz stoički smješak.
I čak možemo udivljeno, čistoćom djetinjom, afirmativno i bez primisli citirati potvrđene umnosti eminetnijeh svjetskijeh feministica.
Tuptap, capcarap; čim smo makar samo ponovili priznatu umotvorinu velepredstavnice voljenih nam rebara biblijskih, odma' Ga eto, da muške misli, da svi isti, da varaju nas, hala i buka i halabuka.
Niti spomena kršćanske ljubavi za bližnje, koju mi, Nesavršena Mužad, u ufanju slijediti nastojimo. Niti kapi sumnje u vrču gorke osude. Opet mi muški 'vaki, muški 'naki.
Koji tvist of majnd, čovječe...
I tu mi se sad dođe vratit na početak. Na predigru. I na tome, zlobno i osvetoljubivo, stati.
Jerbo, našim milim Rebricama se udovoljiti ne može olako.
Odoh dakle, u ime svih spojenih posuda sa početka posta, osedlati usisavač…
Post je objavljen 14.07.2009. u 11:13 sati.