Primoštenski ćevap, via Oklaj i ostali fragmenti spoznaje trenutka
|
Jurnjava, žurnjava. Rate, kamate. I uvijek nešto u grču, sa sekundama koje otkucavaju u pogledu, sa čirom želuca koji izbija na mjesto smješka. I onda te možda jednom – na sreću – „lupi“ među oči, da vlastito vrijeme i vlastiti gušt nećeš najesen naći na sniženju i da preko E-Baya nitko nije našao mir u svojoj koži, a kontencu ponajmanje…Hitrojur od A do B ima smisla, ali ljepota je u prebiranju po tipkama, a ne u guranju klavira... Je li dakle stvar godina, prvi susret sa spoznajom jedinstvenosti vlastite prolaznosti ili neka mističnija bio&kemija – ne znam. Ali odlučio sam se suprotstaviti samom sebi i svojem, Bosanci sa smješkom vele, švapskom pristupu putovanju kao translacijskom gibanju najkraćim ili/i najbržim putem od spomenute točke A do točke B. Tako, nakon povratka sa Visa, "starog" mene put bi vodio drito na autoput kući, jer se ima puno robe za oprati, jer se taman stigne prije ponoći doma, jer je sutra radni dan itd. Ja Novog Tipa, iako ne bez unutarnje borbe na rate i sa odgodom plaćanja, odlučio sam dakle nakon pohoda na Issu prošli tjedan još malo uživati u oblacima nad morem, u mirisu kišom okupanog krša, u zelenilu Cetine i Krke… (Kontrarevolucionarna polovica mene samoga sa zahvalnošću će konstatirati, kako je otklon-ol-inkluziv stao u jedno bolje popodne.) Primošten. Prvozakonita ga je viđala na jumbo – plakatima, čini mi se da se vrtio i na teveu. Primošten mora da je prelijep, sinkrono kimamo i krećući iz 3Lja ukucavamo ime mjesta u našu Bitching Betty. Nije da nam navigacija zbilja treba, ali štosno je; valja ići sa vremenom... Iako znamo i kako do autoputa, pa i kako dalje, noktima i zubima se opiremo arhaičnom razumu i slijedimo metalni glas koji nas idućih dva sata neumoljivo, audiovizualno petlja do Splita pa magistralom ka Šibeniku… Put je cilj, mantram, i razvijam teoriju kako je navigacija u dosluhu sa hrvatskom turističkom zajednicom, nekako, i kako nas želi što šire i duže voditi uokolo... Primošten dakle. Hm. Bez uvrede Primoštencima i primoštenoljupcima, priznajem da su reklame i plakati odradili svoje - da jesam došao u reklamirano mjestašce koje se atraktivno izvilo na poluotočić. Ali ... nisam prepoznao ništa … onako… posebno. Ponuda klasična; cimerfraji; potomci lokalnog galebovlja sa pivom u ruci pred kladionicama, kredom ispisani meniji Wienerschnitzel i Pommes, ćevapi…  Tek groblje na vrhu brežuljka nad uvalom sugerira dimenziju povijesti, a vraćajući se podignute obrve ka autu primjećujem vrlo konceptualan pristup sljubljivanju tradicionalne gradnje i moderne…  Niti sad, dok ogromne kapi bubnjaju po krovu pregrijanog auta, Švabo u meni nema šanse (ovo sam dugo vježbao!); niti sad sa uzdahom olakšanja ne izbijam na autoput. Idemo dalje... - Nacionalni park Krka… Na žalost, gotovo dvjesto kuna za dvije ulaznice bilo nam je preskupo platiti obzirom da smo stigli kasno popodne. Umjesto obilaska Skradinskog Buka, okrećemo se ka Dinari pa lijevo, ka Visovcu. Posljednji put bio sam ovdje prije desetak, dvanaest godina tokom nekakvog snimanja filma o ljepotama Hrvatske. I opet, tišina; takva divna tišina, i tako se osjetiš ugodno minoran između beskraja neba i beskraja vode u obraslom kršu…    Na sjeverozapadu munje paraju olovno nebo, nad jugoistokom plavetnilo; vjetar donosi miris kiše, dok me stariji par iz Njemačke pita za put. Kao da odgovor i nisu zapravo slušali, komplimentiraju moj materinji jezik; uzvraćam kako i njihov nije loš. Zbunjeni smijeh. Cestica vijuga ka dnu klisure do prelaska preko Čikole pa se penje na goluždravu pustopoljinu; nastavljamo ka Roškom slapu. Švabo in mir neprimjetno se smješka faktumu, kako je ovo posljednja devijacija prije katarzičnog izlaska na Autobahn, i sam sebi, maltene autoerotičnom nasladom, uljepšava kasno popodne logikom, kako naziv „Slap“ ukazuje na singular te kako dakle dođeš, vidiš i možeš dalje. Unutarnja je borba vječna…  Parkiramo na proširenju uz široki splet rukavčića, zagrljeni hukom krošnji drveća koje kao da češljaju sveprisutni, žuboravi šum vode i struju svježeg zraka među uzvisinama, kojima se rijeka probija. Roški slap. Švabo in mir u blagonaklonoj rezignaciji uviđa kako singular, slap, očito odgovara prizoru, koliko i primoštenska reklama za sarajevske ćevape ambijentu Dalmacije. Sve je ovdje voda, sve su slapići, kaskadice, vilinkonjici, duge vlati podvodne trave poput vilovite ženske kose; sve su mirisi kamena, mokre kore, vode; sve su ljeskanja i sjene, mostići, žubor, čaplje, patke i mjehurići. Sve je divota. Jedino taj singular…. Ta vražja jednina, Taj Slap. Etikettenschwindel? Putokaz napokon upućuje prema vidikovcu Roški slap. Što je lokalna birtija, pomalo neiznenađeno konstatira Švabo in mir. Od koje se vidi cijela širina toka skakutavožuborne rijeke, sve do zelenog paravana drveća uz kaskadu stare hidroelektrane. Tu negdje, tu unutra, sakriven lišćem i granama, mora da je taj, Taj, el, Roški slap. Singularni; glavni.   Vlaj u meni pomalo posprdno (kako to Vlaji znaju) otvara vrata auta Švabi in mir. Švabo benevalentno ne prepoznaje zafrkanciju sa vremenom, sadržajem i ambalažom, i ushićeno – dobronamjernom superiornošću ultimativnog pobjednika se smješka, ukucavajući u navigaciju – Zagreb. Bitching Betty inzistira da vozimo sve bliže Dinari, čiju siluetu prepoznajem od preklanjskog uspona na vrh. Kompromitirane pameti i orijentacije, pomalo sumnjičavo ju mjerkam, dok Prvozakonita inzistira da pitamo pomalo kosooku šiparicu mačjeg lica za pravi put. „Ne znan ja, di je za Zagreb, ali tamo van je Oklaj!“ Par sati kasnije, Vlaj u meni i Švabo in mir otuširani sjedaju u jednu, tu isključivu, fotelju doma svoga. Dok Prvozakonita snom pravednice hrče u škripu guma kraj Avenue Malla, sa zvukom otvaranja pive kao da mi zrnca snopijeska ulijeću u oči… I opet, vridilo je... |
