Kako je kažiprst izgubio dio autoriteta
|
Neki otrovi djeluju trajno. Nesretno djetinjstvo. Činjenica kasnog rođenja kao dijete jedinac. Krah braka roditelja. Smrt roditelja. Trodekadnost selidbi; počeci iznova. (Bolest namjerno ne spominjem.) Vremenom, filtriramo sjećanja; povezujemo fragmente sa vlastitim spoznajama i taj prah tlakom emocija prešamo u krhkotvrda uvjerenja sjećanja i stavova o tuđim odlukama i o vlastitoj prošlosti. Obzirom da ne možemo protiv univerzalnog poretka, a da ne stvorimo kaos podsustava, identificiramo se sa spolom jednog roditelja; po tom aršinu procjenjujemo i premjeravamo katastar sjećanja i gruntovnicu stavova, ponovno. Trajno. Nesvjesno.  Onda, jednog bezličnog popodneva uz prosječan ručak i još manje artikulirano vino, neobavezni razgovor po tko zna koji put krene u taj arhiv uzaludnosti, i slušaš se kako govoriš, i unutarnja glava kima unutrašnjem tebi; suzu bi pustio u solidarnom slaganju sa samim sobom, i hvataš se, kako je ova rečenica već rečena i onaj izraz lica ponovljen… i odjednom… kao da iz sebe iskoračiš… Kažiprst, kojim si naučio upirati u stereotip građen godinama (kako bi pravdao vlastite ožiljke i upitnike) polako se spusti… Je li to baš zaista sve tako… Da; majku si volio iz dužnosti i radi manipulacije vlastitom izdajničkom savješću kupljene bezrezervnosti prema ocu. Da, otac te bezgranično volio i trudio se biti i roditelj i prijatelj, i kupac i prodavač. Uzorom u bitnome nije se trudio biti; da je to postao, shvaćat ćeš u masi stvari ionako, svakog dana svojih dana Zemaljskih nakon njegove smrti; ali – svakog, bez iznimke. Da; majka se uvijek baš trudila, bila pedagog, bila strpljiva; do ponoći tipkala honorarne prijevode; pekla one neponovljive kolače, koje si ipak gotovo zaboravio kraj sjećanja na oca, koji bi te niz one ogromne i stme stepenice „Mimica“ na Jurišićevoj vodio na srdelice… I majka je ta, koju zapravo kriviš. Kriva je, što te odvela. Kriva je što nije rekla. Kriva je što te lagala. Kriva je što je lagala oca. Kasnije je, misliš godinama i tvrdiš pričama, sve došlo na svoje; nad očevim grobom odlučio si ispraviti povijest; počeo si svoj život, svoj pokušaj iskupljenja. U tvom čistilištu, nečija zafrkancija o tebi kao posljednjoj inkarnaciji tek je dobrodošla utjeha nejasno privlačne plavuše… Majku respektiraš; prstom ne upireš, ali … Ali. Bocneš. Podsjetiš. Ne izgovaraš… Ritual – beskrajan.  I onda, jednog bezličnog popodneva, uz prosječan ručak i otužno vino, ponovljena priča odjednom spusti kažiprst tvrdnje… Tamna strana Mjeseca; svi kutevi gledanja polufakenpunoprazne čaše… Je li se trudila? Jest. Je li vjerovala? Jest. Nisi li i „tada“ imao i svoju sobu i novi regal i bicikl i džeparac i kazetofon? Imao si. Nije li danima, tjednima, mjesecima djelovala shrvano, odsutno, pokošeno? Nije li ti u spavaćici trčala za tobom, snijegom zametenom ulicom, jer si zaboravio ponijeti užinu u noćnu smjenu … Da. Nije li ipak ispoštovala tvoju volju i došla tvom ocu na sprovod? Nije li - tada si to smatrao pravdom van diskusije - ribala tragove njegove smrti u zajedničkom stanu ……….. Ista ona, koju olako optužuješ za laž, za izdaju, za manjak koncepta i volje; ista ona, koja nikad ne bi znala ušutjeti kad bi ju otac molio da prekine… Ista ona, koja ti je naprečac rekla o njegovom prethodnom braku i tvojoj mrtvoj polusestri, omogućila ti je i Baltik, i Moskvu, i Lenjingrad, i ugošćavala tvoje prijateljice „preglasnog smijeha“, i prolazila torture tvog kasnijeg bijega pred režimom… i voljela Te je, kako je jedino znala. I ista ona nadživjela je tvog oca; ostala je, tu je; imaš ju kao roditelja, sa svim greškama i bezobrazlucima, suzama i ožiljcima (da su uzajamni, niti sad ne prihvaćaš)... Popodne je ugodno; relativno bezlično. Ručak rutinski, vino popijeno, priča donekle slučajna… Ali po prvi put, artikulirano, poput sjene, koja te baš te ure bez pitanja odlučila posvojiti zauvijek, pitaš se… Je li baš sve tako…  |
