Inače stvarno ne bih o tome.
Ali zbilja! Taman dok sam grintao na očajničkosumračni program tankoekranske dalekovidnice, veli neka govornomanata spikotepalica, kako je u Iranu pao zrakoplov Tu 154 M, bla, trkelj, kakav – i dalje smije slijetati u Hrvatskoj.
Pazi, vijest! Rekao televizor! Posuo naciju urotom, beskrupuloznošću, senzacijom, hrabrim otkrivanjem istine po cijenu obraza i obrazine.
Ne bih o tome; ne bih o izgubljenim životima. Ne bih o djeci, koja su ispratila majke; ne o očevima, koji su na nekom aerodromu čekali djecu.
Ne bih niti o nebulozi početnih špekulacija o uzrocima niti o genijalnosti struke, koja se time bavi.
Ali.
Obožavam letenje.
Divno izgledajućim, elegantnim ruskim tromotorcem letio sam nekoliko puta, poodavno.
Tu počinje sentiment.
Moja pokojna bakica još nekad ranije slala mi je iz DDR-a setove maketa zrakoplova; među njima, uz raritete poput britanskog Tridenta, francuskog Mercurea i pandana Concordeu - Tupoljeva 144, bakica je svog balkanskog unučića opskrbila čak dvama vitkotrupnim Stopedesetčetvorkama naglašeno strelastog krila širokog korijena sa raketoidnim kućištima masivnih sklopova kotača … Pastelama sam iscrtao tepison sobe samo radi toga u piste, stajanke...
Uglavnom, kao balonja, dobi analogne današnjem Playstationu, počeo sam gledajući oblik srebrnaste ptičurine maglovito slutiti vezu dizajna i erotike, kasnije pokupljene izreke „Dobro izgleda, dobro leti!“ i mutno se upustio u tragigenijalnost sovjetske tehnologije i nesalomljivosti duha, kojoj ću više puta svjedočiti tokom dva boravka u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
I zato ovo pišem, ma kako neatraktivna tema bila. Moram, jer nije do aviona kao takvog. Nije. Zato moram!
Radi spikerice ili autora teksta vijesti dakle & prvo:
Kvaka sa modernijom varijantom Tupoljeva 154 – to je dakle oznaka „M“, istovjetna onoj nastradalog zrakoplova – nije tehnička neadekvatnost.
U usporedbi sa nasjličnijim zapadnim Boeingom, serijom 727, ovaj Tupoljev nema ništa lošiji „safety record“ – statistike radi, proizvedeno je 919 zrakoplova Tu 154, slijedom udesa otpisano je 36; vrlo pozitivna i solidna brojka, posebno za model u komercijalnoj eksploataciji četrdesetak godina.
K tome, ovo je prvi zrakoplov čija je avionika sukladna relevantnim standardima SAD-a, uz doppler-navigaciju, trostruki autopilot i masu čudesa, a čak mimo tri motora, što definitivno povećava sigurnost, opet unatoč i kontra zapadno uvedenim regulativama o adekvatnosti dvomotornih komercijalnih mlažnjaka; ETOPS, bla, preser.
Radi spikerice ili autora teksta vijesti, naglasak:
Tu 154 M ima – osim potrošnje goriva, što nije relevantno za post - jedino (!) paušalni problem sa bukom. Ptica je prestara za isplativ retro-fit (preser 2!) modernijim, ekonomičnijim i tišim motorima, a isti zloopaki Zapad ne dopušta primjenu „prigušivača“, kojim bi ovaj zrakoplov, ukoliko leti u EU - ropu, postao kompatibilan sa aktualnim standardima.
Dakle, kao što Hrvatskom i dalje voze idioti sa predimenzioniranim terencima, navlakama i krunicama, kao što i dalje imamo po podrumima skladišta oružja, kao što svako malo netko zbog ekavice ili seksualnog opredjeljenja dobije po piksi; kao što je u Fordovima ili Ladama poginulo xxyy ljudi, pa i dalje voze Lijepom nam Našom i nitko zbog toga niti da prducne, tako nebom iznad Hrvatske svoj bijelo kondenzirani tropotpis ostavlja Tupoljev 154. Draga spikerice ili autore vijesti u televizoru!
Ni manje, ni više.
Iako sam po euro - bodulizmu uskotračni avio-lokalpatriot, ostajem fasciniran Baćuškama, koji su razvijali aute koji se popravljaju gotovo isključivo čekićem. Oduševljavaju me i rastužuju genijalni projekti Buran i Tupoljev 144.
I sad, Tu 154. Trostruka zakrilca za maksimalno usporavanje nad kratkim pistama, tisuću kilometara od prve ceste. Ogroman hod amortizera stajnog trapa za slijetanje na travnjacima, snijegu i ledu. Ma na koncu, u ime moje vodenjačke perverznosti, stravična buka, koja je nagovještavala dešavanje putovanja i dešavanje sretnog slijetanja; a ne kao danas ove šaptalice anemično - androgene leteće; kao nijemi film; kao vino bez boje…
I dakle, draga spikerice ili autore teksta vijesti sa nebuloznim koliko i točnim zaključkom kako Stopedes'četvorke lete i nad Er nam Ha … :
Tip zrakoplova, kakav je danas pao u Iranu, vjerojatno će posve sukladno projektnim zahtejvima letjeti još gotovo deset godina, baš radi strukturne čvrstoće i pouzdanosti konstrukcije. Naravno, avion sa par milijuna dijelova (Boeing 747: 7 milijuna), sa oscilirajućim dinamičkim, termičkim i tlačnim opterećenjima spada u osjetljive tehničke sustave, vrlo ovisne o održavanju.
Utoliko, uz spomen sankcija Iranu, koje naravno utječu kako direktno na uvoz rezervnih dijelova za zrakoplove tako i na pristup ekonomskoj računici održavanja, posve je besmisleno banalizirati stvar, i jedan od sigurnijih i robusnijih (!) tipova putničkih zrakoplova ocrniti nerazjašnjenim udesom i babogatno-zlogukim „leti i nad Hrvatskom“.
Last but not least, leti nad Hrvatskom i An 2, nepoderivi sovjetski dvokrilac. Godina prvog leta: 1947. …
I time…
Dok se sredovječno grintavo i bijesno - drhtousno prisjećam noćnog ljuljkosleta na snijegom zavijeno Sheremetjewo i odbljeska krila u zaokretu nad finskim zaljevom, ne da mi se niti početi o Sanaderima; o rebalansu kao potpisu nekompetentne procjene (!uz najavu ponavljanja i smješak bez naznake javnog linča; da im milu majku…!) Ne da mi se…
Radije se povlačim; radije vrtim sjećanja, jebat se ne dajuć'.
A Ti, mila spikerice ili autore vijesti nebuloznog zaključka… Ma, blago Ti se; znam, svi radimo za plaću...
Post je objavljen 15.07.2009. u 21:38 sati.