30.04.2008., srijeda

Tadić, Primorac i strukturne slabosti

Primorac

Ministar Primorac, kad ne polaže kamene – temeljce 'rvackim školama i veleučilištima diljem lijepe naše Dodikom dane Beiherc, uglavnom objavljuje forenzičarske libre, diže tlak mojoj susjedi, profesorici Jadranki i inače odaje dojam elokventnog mladca, kakvim ja imam sve manje vremena postati.

Ministar Primorac uopće nije loše zamislio projekt državne mature – dapače, osobno mislim da niti nema logike da netko maturira na letu bubamare i vrstama pluga, a netko na latinskom i fizici, pa idu na isti prijemni na faks.
Dakle - - - Primorac nije kriv. Jer nije znao. Jer mu nitko nije rekao. Od mase njih.
Pa je morao intervenirati. Bez prethodne i buduće odgovornosti za situaciju, naravno.
Nakon što su se srednjoškolci izdigli iznad puding-mentaliteta našeg vjekovno napaćenog malog naroda i opalili zvučnu šamarčinu i ministru prosvjete i Vladi mu, ali – što me posebno raduje – i svim kafićkim grintavcima, svim tukastim studentima i uopće svima, koji ne trzaju kad ih se je'''be i kad im se dešava stvarnost, tu i sad.

Skidam kapu i podižem palčeve srednjoškolcima, i jako se nadam da se pojavljuje generacija kojoj je stalo. Bez pompe, bez saborskih odbora (poput onih, plural -!!-, o Pukanićima), bez cvjetnoplacovskog špicoštrajkuckanja o urbanizmu, uopće - bez zaje'''ancije i kompromisa.
Klince žuljalo, klinci se okupili i rekli. I uspjeli.
Na vlastito čudo, vjerujem.
A mi? Imamo Hrvatsku, ipak!
hrvatska thumbup

Tadić

Srbijanski Presidente mi je zbog nekih izjava simpatičan na ovim našim tragikomičnim prostorima povijesno napaćenih i ponosnih naroda.
Priznajem i da mi Slovenci Srbe čine simpatičnijima. Sa Srbima smo se makljali; janezi /sic!/ nas baš brukaju.

Uglavnom, nekidan sam dugo diskutirao sa prijateljem, koji je sad višerangirani skretničar tokova i zbivanja u Amnesty Internationalu. Sav euforičan, govorio mi je o univerzalnosti vladavine prava, o pred-unijskom pritisku na Hrvatsku u pogledu rasvjetljavanja i procesuiranja ratnih zločina, Sisak, Lika, svašta.
Pokušavao sam stvoriti paralelu sa Srbijom, svim onim međunarodnim klepetanjima o Karađiću, Mladiću i o tome, kako se sama Europa ponaša kontradiktorno i nevjerodostojno. Rekao sam kako će u slučaju Srbije sama Europa odustati od svojih deklariranih uvjeta pristupa novih balkanskih članica, kako će zapravo Srbija – kao što je „prošla“ etničkim čišćenjem stvorena Republika Srpska u BiH – ovaj put elegantno uspjeti i u miru nametnuti svoju volju i logiku (parafraziram Dobricu Ćosića, koji tuguje, smatrajući kako su Srbi genijalni ratnici a „puše“ u miru).

I eto… Dva – tri tjedna nakon tog mog dijaloga, srbijanski predsjednik Tadić potpisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.
Na stranu, što Sporazum ne znači i primitak u Uniju. Kraju, što je Europska Unija – po meni – bila pojam dok je imala dvanaest članica, dok se znalo tko pije a tko plaća.
Ali, ispod crte i vrlo pojednostavljeno, isprcana /pardon/ Hrvatska stoji u istom redu pred vratima Unije, kao i Srbija.
I ne tješi me konstatacija mog spomenutog prijatelja, kako nema smisla takvo uspoređivanje.
Ne tješi me, što ljubavnik moje žene ima manju pišu. Jer… kužite me.

Veza

Slabost sustava. Slabost sustava je tematska veza.
U Hrvatskoj, na pedesetak tisuća sindikalista, Premijer je ispustio topao zrakić iz onog, na čemu sjedi. Ništa se zapravo nije desilo od sindikalnog štrajka. Osim velebne državne afere Pukanić, zbunjenog Jandrokovića, neoporezivog Modrićevog transfera (!!! za razliku od humanitarnih akcija !!!), nebuloze o prenamjeni brodogradilišta, poskupljenju goriva.

I onda se dese, kako otprilike veli Pero Panonski, prištavi Fejsbukovci. Fino iskoriste trenutak, vjerojatno skroz neopterećeni strategijom i taktikom civilnog neposluha. I, vjerojatno, unezvijereni Premijer zove unezvijerenog ministra. Koji, neodgovoran – kako sam veli – nekriv i nedužan, ali unezvijeren, iskoristi neodgovornu ovlast i nedužno odgodi uvođenje državne mature.

Velim, klincima kapa dolje, ali - - - figu! Iskoristili su, ili im je na ruku išla, slabost sustava. Da je matura zbilja bila pripremljena za provedbu, ne bi se ministar dao „navući“ na odgodu. Ili da nisu sve češće vijesti o štrajku, koji eto zahvaća i hrvatsku mladež, a ne samo one profi – štrajkače, koji su i ekipi Dnevnika već dojadili.
(Predmnijevam da Premijer već promišlja scenarije gušenja štrajkova po staračkim domovima. Sive Pantere - - sad je čas…!)

U Uniji – ne u Srbiji (!) – vlada kaos. Europski Ustav sveden je na amorfne izjave i poludokumente koji zaobilaze jasna rješenja kao što ja zaobilazim pseće kakice po Zrinjevcu.
Europi je dosta novih članica; čak niti sa utjehom ekspanzije tržišta i kapitala ne uspijeva prežaliti lijepa vremena, dok Zapad nije dopro na Istok. Unija glavinja oko vlastitih načela, jerbo valja prihvatit Ankaru, skupa sa njezinim vrijednostima. U tradicionalno kršćansku – ali – oksimoronski – multikulturalnu, ravnopravnu, bezrazličnu i multireligioznu Europu pripustiti feredže, minarete i Islam.

I dok se Hrvatska upetljala u suludost vazelinskog glumatanja uljudbe, izbacila figurativne orijentalne tepihe i pala na spike o kondicioniranoj budućnosti (brodogradilišta, Gotovina, ZERP, liberalizacija tržišta nekretnina, ovoono), Srbi fino vascelo vreme pocupkuju kolo na tim istim orijentalnim tepisima patriotske diplomacije, koje su naravno dalekovidno zadržali.
Sa figom u džepu i ratnim zločincima na sigurnom, eto njih, čekaju da ih zbunjena i dezorijentirana Europa pozove na pridruženje. Što se, valjda Dobrici Ćosiću na radost, i desi.
„Pa, hajde bre, potpisaćemo, stabilizovaćemo ih, neka bre ne kukaju više“, pomisli Tadić i krene u Europu…

I eto, kraj posta.
Zbog slabosti sustava, Primorac se povlači pred pubertetlijama (koji su u pravu, k tome).
Zbog slabosti sustava, Tadić sa smješkom potpisuje EsEsPe i ućeruje usridu Europi, koja se povlači pred vlastitim debaklom…
Stojimo u istom redu.
Tko je zadnji…?

Ma, odoh ja nebu pod oblake, slikajte se...
belj



- 11:49 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

29.04.2008., utorak

Nokijanja

Ka-h-v-f-a za početak...
Image Hosted by ImageShack.us


"Osmjeh - Visoki napon"
Image Hosted by ImageShack.us


Baba i djed
Image Hosted by ImageShack.us


Vječno lijepa
Image Hosted by ImageShack.us


Predsjednica s pratnjom
Image Hosted by ImageShack.us


"Aparat radi"
Image Hosted by ImageShack.us


Mercedes 911
Image Hosted by ImageShack.us


Toranj...
Image Hosted by ImageShack.us


Barkas 1000, Made in GDR
Image Hosted by ImageShack.us


Deutsche Lufthansa, Il - 14, Hugo Junkers - Museum, Dessau
Image Hosted by ImageShack.us


Kah-f-va za kraj...
Image Hosted by ImageShack.us












- 12:50 - Stisni pa pisni (17) - Papirni istisak - #

28.04.2008., ponedjeljak

Profesor Jecić, najbrži cirkus i pokoje čudo

KAD sam od prve položio prijemni na Strojarstvu, mislio sam da je jedina preostala formalnost, diplomirati. Mislio sam i da je lako biti dobar ljubavnik i da život teče, kamo sam odrediš. To su samo neke od mojih misli prošlog stoljeća.

NAKON što sam se nanosio panela za štandove Velesajma (dnevnica 4.800.000, od toga na gablec išlo 4.000.000. Dinara.), zbunio me posebno profesor „Mehanike“, profesor Stjepan Jecić. Meni, koji sam tada bio DDR-ov disident sa krivičnim postupkom, koji sam nedavno sahranio oca, odlučio živjeti sam i koji sam proaktivno izgubio jungfer, on – kao i tristotinjak drugih polučistih polušmokljana u „amfiteatru“ – u uvodnom predavanju nalaže, da na njegov ulazak u predavaonu ustanemo. Mo'š mislit'. E, ku'iš, ono.
Danas profesoru Jeciću bih ustao. Danas sam dvadeset godina stariji, i bolje prepoznajem zbiljske autoritete.

ALI, ispada da me divni, izuzetno strogi profesor krivo učio.
Ima neka stvarka, gravitacija, i s njom povezana sila na tijelo, na glavu konkretno, koja bitno definira preživljavanje udesa. HIC (Head Injury Criterion) za osnovu uzima, koliko negativno ubrzanje (usporenje dakle) ljudska glava može podnijeti bez trajnog oštećenja – iliti, kad ti se mozak u tikvi otkine.
Uglavnom, da sam ja ostao u uvjerenju u naučeno znanje o trenju, o deceleraciji (kočenju), o koeficijentu restitucije i inim alkemičarskim formulacijama i maksimalnoj vrijednosti HIC-a, ne bih se danas radovao, kao što se niti nekog dana lani ne bih bio radovao.

FORMULU 1 pratim dvadesetak i više godina, i prošao sam gotovo sve faze, od stupidnog pamćenja polubeskorisnih statistika, preko snimanja utrka, skupljanja postera, pisanja firmama (! i radovanja odgovorima i literaturi!). Sjećam se i Prosta, i Laude, i De Angelisa, i Bellofa, i Villeneuvea starijeg.
Sjećam se Senne i Ratzenbergera.
I tu je veza do mog profesora.
Jer, profesor Jecić potvrdio se kao autoritet na nekim tužnim primjerima; smrti Ratzenbergera, Senne i, ranije, Villeneuvea jasno sam mogao razložiti na spletove okolnosti povezanih sa kinetičkom energijom i njezinom transformacijom, kojekakvim silama, trajektorijama i koeficijentima.
Ali tu je onda i čudo i zavala.
Jer da je po mome profesoru i nemaloj masi mojih studijskih knjiga, niz bi se nastavio.
Ne bi lani Poljak Kubica neozlijeđen preživio nevjerojatan raspad bolida pri preko 250 km/h – Poljaci i danas govore o čudu, i posve se slažem...
Ne bi jučer mali Kovalainen mahao sa nosila, nakon što je pri preko 200 „na sat“ frontalno, bez mogućnosti upravljanja i gotovo bez kočenja, udario u zid – udes gotovo identičan fatalnom Senninom, prije desetak godina.
Kad bi moj autek, vrlo siguran, približnom brzinom udario u zid, ja više nikome ne bih mahao. Nikad.
Dakle, gravitacija, HIC, moj profesor Jecić, struka moja nesuđena.
Netko laže, a neke su se stvari, prirodnim konstantama unatoč, jako promijenile na dobro.
Ja profesoru jako vjerujem. Ali klinci su živi, i zbilja, ovo su trenuci kad najdublje vjerujem; u Boga, u čudo, u slučaj.
U napredak tehnike i sigurnost Formule 1 definitivno – što je prije deset, dvanaest godina bio smrtni udes, danas završava kontuzijama.
I jako sam sretan zbog toga.

I DA…
Nedavno sam ostao šokiran, kad sam na internetu vidio snimku pogibije Gillesa Villeneuvea 1982. Tijelo, koje vezano za sjedište u visokom luku leti zrakom i završava na ogradi. U civilnom životu, neetičniju, gadljiviju snimku teško mogu zamisliti; apsolutno ne shvaćam, čemu je i dalje na dotičnom portalu.
Drago mi je što se – „Farmi“ i „Big Brotheru“ i gledateljima – reporterima unatoč, makar unutar struke kriteriji mijenjaju – kao i sa Kubicom lani, tako i sad, nakon samog udesa, nepredvidivog i vrlo brzog, nije bilo snimki i close-up-a nepomične kacige u kokpitu, liječničke intervencije, elektro-šokova i krvi u pijesku.
Raduje me; jako me raduje, kao i što je u prijenosu gotovo svaki komentar sudionika utrke i timova prvo isticao život mladog Finca.
U svijetu ogromnih, surovih financijskih iznosa, špijunskih i seksualnih skandala, kratkotrajne slave i nadristručnog populističkog senzacionalizma – lijepo… Gotovo nevjerojatno.

VELIM, kad sam položio prijemni na faksu, mislio sam samo još diplomirati. Pa konstruirati avione. Ili makar „Formule“.
Dosta godina kasnije, mislim da je i ovaj, sudbinom drukčiji put, u redu… Dosta sam toga popamtio s faksa, neke me stvari i dalje zanimaju… Ali posebno me raduje ona granica, gdje se moje skromno znanje nađe zasjenjeno čudom nemogućim, baš kao njime potvrđeno …
Profesoru Jeciću danas bih i bez upozorenja ustao.
O Senni ću ovih dana još jednom…







- 11:59 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

26.04.2008., subota

Moje žene, moji snovi

U posljednje vrijeme, opet petljam s tim ženama.
Posljednja, koju sam nekidan spomenuo, Jenifer Lopez. Ma, koja guza, s kojim očima! Kako li bi ju Piccasso prikazao…
I eto, dok nastaje ovaj postić, moja Prvozakonita – a koje oči, koja guza! – gleda, ponovno, fascinirana, reprizu nekog filma sa tetom Lopez.
A meni se ostaje povući… i premišljati…

Maria de Buenos Aires, tango – operita. Spominjao sam prije par mjeseci ovdje. I ma koliko odlučio, ne ići majci u Njemačku više uopće kroz sloveniju /!sic/, moram priznati… Od svih izvođača u glavnoj ulozi, baš mi se Slovenka najviše sviđa, o kletvo mila… Vesna Zornik
Tango. Španjolski. Meni na stubištu ispadnu knjige, dok prezgodnoj Argentinki na stepeništu ispadaju knjige... Ay, Fer...
cool
I krenem tako dalje, od tanga ka fadu.
Kad sam prije par godina, nakon ranijeg upoznavanja sa grupom „Madredeus“, tokom koncerta (iz sigurnog polumraka) gledao u oči Teresu Salgueiro, znao sam – ako Zemljom hoda anđeo, mora joj ličiti.
Tada sam počeo shvaćati, da ona neobjašnjiva kurva u meni, zbog koje ponekad osjetim saudade i pola infarkta, nikad neće postati stvarna, ispustiti knjige na stepeništu. Uvijek će biti silueta dodira, mirisa i šutnji svih nekih Bivših, Žuđenih, Nedosanjanih...
/Dobra spoznaja, pomisli German u meni i pristupi katarzičnom katalogiziranju i pospremanju. Emotivna inteligencija, rekla bi I./

I onda mi, nešto kasnije nakon Fernande, profesorice Španjolskog, vrag preko puta pošalje jednu Majdu, koja ni sa Španjolskim niti sa fadom veze nema, i … koju sam …uglavnom… u drugom liku prepoznao oko Božića, lani, u HaEnKa – Misia.
A Misiju bi, da mi nije ova punica i ovaj usud, rad bio ženiti. Po njezinim uvjetima.

Ali opet meni šejtan mira ne da. Opet se meni uspoređuje, jesu li, poput nas muških navodno, i one sve iste (ma, niti smo niti su, ali hajde…)
Idem ja tako kopkati, što razlikuje Misiu i Marizu. Jer i Marizu bih kući vodio. Te oči, taj vrat… Glas…
/Iako, ok, Misia mi je bliža. Mariza je mlađa, još se traži, možda, smokin…/

I tako, uplićem i zavrćem po fadu, po perfekciji Misije i razigranoj, vulkanskoj neobuzdanosti Marize; grizem se zbog oduševljenja Zornikovom.
Dok Prvozakonita gleda J. Lo. Na te.ve.

I onda mi se opet desi. Odmak od.
U nekom sam se, opet, postu, dotakao Ladino – kulture u CD - preporuci.
Ladino – Judeo – Španjolski jezik kojeg su sa sobom u četrnaestom i petnaestom stoljeću „ponijeli“ protjerani španjolski i portugalski Židovi, Sefardi, i koji je otada u dodiru sa drugim kulturama i jezicima poprimio vlastitu formu protkanu Arapskim, Grčkim, Turskim, Armenskim, pa čak i Francuskim. Reklo bi se, globalizacija; World Music – tu se opet sjetim zgođušne grupice s kraja devedesetih, "Alabina" ; mješavina upravo izrelske i španjolske glazbe, koja me tada „pustila“ slčno brzo kako me prethodno i „primila“.
Sad, s odmakom, dakle...
Ladino, dakle...
Yasmin Levy.
„Mano Suave“.
/?Moje asocijacije? Ofra Haza. Tjedan dana u lijepoj Bugarskoj. Fascinacija Bosporom. Rana, fatalna Arapkinjica. Njanjo Kabiljo, naš obiteljski Židov. I da. Prva Zakonita. ?Jel' gotov taj film više…?/




- 22:22 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

25.04.2008., petak

Jelo Žužinek, dva takta i malo plavog dima

Mila moja braćo metroseksualci, mili moji Petri Panovi i vi, koji još uvijek altruistički trpite roditelje u njihovim vlastitim stanovima, dragi moji dakle & uglavnom, Jelo Žužinek odlučio je u ovotjednom pripravku okrenuti suknju naopako, i malo se zapitati iz tako nastale perspektive.
Zašto je to tako, kako je uopće i koje mjere mogu dati kakve rezultate.
Stipe će mi oprostiti na kopiranom pristupu, nadam se.

Dakle, mili moji, kaj se ONE bune kad dobiju kaj očeju, tema je ovotjednog osvrta.
Listam tako mislima svog kompića…:

… evo, recimo čovjek kao Ti i ja. Ono, dečko iz kvarta, normalan, ne bu susjedi vrata od lifta baš pred nosom zalupil, ne bu cijanofiksom petljal po bravi susjedovog Jugića. Zna se kak se bu glasal posle pive a kak tokom tekme. I zna se da ne bu crnca napal ak se ovaj fino makne sto metri. Se razme, ne?!
Pokaral bu naš dečko kaj se da i kaj se umjereno ne da. Na đemtido si bude kupil neku pilu, kajjaznam, sedamstopedeset kubika, Akrapovićev auspuh, dvestopetica otraga.
Naravno, kaciga je obavezna, ak niš, onda da polubalavi komadi i one kaj se tak osećaju snime kak se pomalja neobrijana kockasta brada, tirkizne okice iznad markantnih jagodica i dugi, romantični pramen kose kaj padne prek čela kakti slučajno. Ruka šatro nesvjesno prieđe prek nabildane šije tetovirane.
Ono, lik iz kvarta. Naš dečko. Komad. Lik ko ja.

I onda se nađe neka mala pametna. Da ga bu ona zmotala. Da bu ga zdresirala za doma.
Mislim, mi frajeri, hajde, mjerimo debljine auspuha i tak to. Da se zna ko je kaj i ko je di. Ali, kaj rade ONE, pitam ja vas?! Pa nismo mi salvete za skupljat i smotat, jebote!
Naravno da bumo stali u red kad neka mala misli da je neodoljiva i da svi padaju na nju. Naravno da bumo i mi pali na nju na tri minute i da bu mala dobila točno kaj oće. I od mojih kompića, ak treba. Ajde, mala, di si sad, ha…?
Ali ONE??? One bi dresirale. Doma bi nas vodile, kužiš spiku?! Eeej!
Ono, ja sam ti pametna, studirala sam ekonomiju, tata mi je kupil stan, mama mi je dala karticu, ja sam ti ćeće, idem si s frendicama u solarij i na skvoš, buraz mi je u Ameeerici. I sad bum te zmotala i budeš moj jer imam jako posebnu pipicu i bude ti čast za navek. Misli si takva. Za tebe, frajera iz kvarta.
Pa dobro…?!?

I hajde.
Mislim, okejje mala, nisi niš čul od frendova da su je imali u kvartu. I super da ima gajbu, tko se bu po Bundeku više potucal, pa nismo deca. I dobro; mala se pali na Tvoju mrcinu. Kawasakija, mislim. A inače se baš i ne kuži, al to ti odgovara, sam da ne skuži da joj se kuži da ne kuži, kužiš.
Ubedil si ju da si faca i da joj buš zvezde skinul frst ting tumorou. U abštekanoj šori z dečkima pokazal si tko je gazda i poslije ti je sama dala, a ti si bil fin i nisi štel odbit i povredit joj filinge.
... Ona si je ulovila mužjaka, guska jedna…Šaaatroooo….!
I ku'iš, ovoono, Crikva, viksa, zumzum, i sad te zove, guska, e, mo'š mislit, da trudna. Pa kaj, kaj ja s tim imam, e…?
Pa kaj si ti normalna, pi'''datima'''rina, danas ostat trudna, pa iz koje si ti šume došla, je'''ote??? Mislim, kaj, trudna?! Pa nisi zmenom, materti… Kaj, jesi, a?
… Ha gle, mislim. Nisi trebala. Kaj da sad velim. Kužiš.Kaj ti to treba, kužiš? Mislim, mlada si cura, ono, imaš ambicije, kajjaznam. Kaj buš sad s tim?
Molim??? Svi isti? Pa kaj si baš mene ganjala, pi'''tima'''na, ak smo svi isti, ha? Ha? Ha? Svi isti, a? Pa odi onda tati doma cmizdrit ak smo svi isti… Marš, daj, živciraš me, e, ono, fakat…!
Ku'iš, mene našla na foru lovit…


Eto, misli mog kompića.
I sad, mili moji metroseksualci, pitam ja sebe i vas… Zašto je to tako? Zažto pametne mlade curke traže predatore za doma vodit, pa se čude kad na...kopuliraju...?
Kako to da mi, navodne sirovine muške, kadozmasci, nepouzdanci, emotivni amputirci, ne tražimo za ženit fatalne, solarijski polukremirane fukse skupih noktića, nego onak, realnoživeće, dresirabilne mišeke s potencijalom nadogradnje, solidne modele, kaj znaju i shuhat, i odšutit i poslušat. Kužiš. Jer da tražimo predatorice, kojekakve nabrijane jebežlivke prekaljene, znamo da bi si vraga doma doveli. Mami. I da to ne bi dobro završilo.
I dakle, zakaj onda ONE idu kontra, kužiš ti mene? Zakaj love baš frajere, baš ono, kužiš, neukrotivog Branda, Pitta, kajjaznam. Ono, ni jedna ga nije na lajnu stavila, pa buš baš ti. I onda, pukne lajna, pukne gumica, pukne usna, kajjaznam, pa se cvili, svi su isti, rekla je meni mama, ranoliz, ranobal. Ha, mislim.
Je li to naša muška inferiornost, da si lukavije biramo modele za ženit? Jer ak je vjerovat Žuži Jelinek, pametniji nismo, pa dakle mora da se samo bolje štitimo.
Ili, kaj vi mislite…?


PS
Da ne mislite da ja, Jelo, njamke. Nisam ja ko moj kompa. Nemam Kawasakija. Nit sam decu napravil usput. Evo na čem sam ja polagal. Za motor... ali tada je sve bilo malo drugačejše... :

Image Hosted by ImageShack.us

/MZ ES 150. Ak ti feder startera odma nogu ne odvali, prešel si prvi prag.../









- 08:38 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

24.04.2008., četvrtak

Svjetlosna drenaža, stealth projekt, oraški zid i tko je s koje strane stvarke

RBIHFBIHPKOPRESS - Republika Bosna i Hervegovina Federacija Bosna i Hercegovina Posavski Kanton Orašje PRESS.
(Iako svaka seriozna bosanska, i herc, firma ima i onaj bijelosvjetski sufiks -EX, neću bit' zloban, op.a.)
Dakle, vijesti. Bectu.
...

RBIHFBIHPKOPRESS. Dok ono troje radnih ljudi i građana i ovog prokišovitog jutra u Bosni i Hercegovini hita u tvornice graditi bolju budućnost, situacija se zaoštrava u malom, pitoresknom gradiću na sjeveroistoku lijepe naše BeiHerc, točnije ne u Domaljevcu, nego u Orašju, iz kojega, javlja dalje RBIHFBIHPKOPRESS, rode još nisu niti otišle, pa bi špekulacije o njihovom povratku u trenutku ovog javljanja bile preuranjene, iako ozbiljan izvor blizu državnoj vladi blizu federalnoj blizu kantonalnoj a ništa dalje od općinske sugerira upravo takvu mogućnost.
Situacija dakle posavskih Hrvata i onog jednog autohtonog (koji je, za razliku od ovih bosanskih, sa poklonjenim putovnicama, dužan godišnje dostaviti AIDS-test radi produženja dozvole boravka za stranca u zemlji-domaćinu, RBIHFBIHPKO) sve je gora. Kako dakle javlja lokalni dopisnik RBIHFBIHPKOPRESS-a, paralelno sa Južnom magistralom, duž 37. Ulice, slijedeći meandar rijeke Save ka Zapadu (!!!!) niče - zid.
Nakon DDR-a i Izraela, Beiherc neimari odlučili su se na ovaj radikalni proboj na svjetsko tržište multietničke, ili pojednostavljeno, etničke Value-Added-Zidogradnje (VAZ), kako bi spremni dočekali Sporazum o Stabilizaciji i Pridruživanju Beiherc sa EU-ropom, ukoliko im te nam ga Dodik uopće u naletu predvaskršnje dobrostivosti pristane potpisati. Majci, te ikad.

Tenzije u pitoresknom Orašju izaziva međutim polemika o svrsi zida. Iako ipede-retorički uveden u dušu i tijelo naših naroda i narodnosti tek kao rinzol buduće asfaltirane ulice, koja će time nepovratno izgubiti status tenkovskog poligona i dosadašnje ime Hundertwasserallee, bistrooko pučanstvo i naši nekatolički sugrađani, poučeni poviješću ovih napaćenih prostora bez kojih svaku zemlju je'''at jest', uočili su retoričku anomaliju. (Loukl lengviđ: Zajeb. Dont konfjuz vid ladr oukl kepitl - Zagreb)

Velik je. Mašala velik. VAZ - rinzol.
I opstruira slobodu kretanja uzduž, a posebno poprijeko.
U razgovoru sa gorespomenutim, AIDS-om certificirano nezaraženim stranim Rvatom među domaćim življem, lokalni dopisnik RBIHFBIHPKOPRESS-a (nadalje RBIHFBIHPKOPRESS) čuo je slijedeću potresnu priču, a molimo za roditeljsku pažnju zbog šokantnih opisa:

Prvo nije bilo ničega. Dugo. Pa se jarak nasred neasfaltirane ceste počeo širiti.
Na sreću, brzo se napunio vodom.
Na sreću, rijetko bi poneki neupućeni auto zapeo, a molećive vozače hranilo se dobacivanjem konzervi s balkona.
Na sreću, špricanje vode iz lokve po fasadi odvijalo se po relativno pouzdanom rasporedu. Jedno vozilo, jedan vodoskok.
Onda je došao bager 1. Koji je danima kopao kanalić širine četvrt Rabijinog lijevog guza (RLG).
Na moje sjajnooko pitanje, hoće li to biti drenažni cjevovod, pa rubno kamenje, pa asfalt, pa asfaltnom cestom pravac Europa, Nadležni (čačkalica uglavljena među preostali jedan zub, ali zato bez kokainskog nokta otkako roba češće pada na granici) upro je prstom usred zraka i na satelitima i neukom oku posve nevidljivom projektu pokazao u specifikaciju. Neće. Biti. Drenažni cjevovod.
Ali da se zna kako otkopaj-pa-zakopaj -adekvatan-volumen zraka isto pomaže.
A za rinzole je rekao da će biti. Pa je kasnije rekao da ne. Pa da da. Da ne. Špijunskoj mašineriji pocrkali su anlaseri na to da-ne-da-nekanje.
Došlo je i do zastare, navodno.

Teoriji ukopa zraka u zemlju radi drenaže za pravo daje praksa. Jer Lago Minore
na Hundertwassersallee doista je nestao. Iako ni kiše nije bilo. Utoliko, eto opet je Bosna pronašla jeftin za'''eb za prešišati bjelosvjetske pi''darije sa cijevima i kanalima. Te će, za očekivati je, i Beiherc autoputogradnja strelovito ubrzati. Poput beha-bumeranga. Što će Brisel tek nekad skužiti. Kad bude kasno i mrak.

Nakon bagera 1, prošao je valjak 1,
nastavlja s potresnom pričom naš sugrađanin.
Međutim, parlamentarne stranke sa hrvatskim predznakom u RBIHFBIHetc. sa zabrinutošću su ukazale na ukazanje bagera 2, koji je zahvatom širine tri petine lijevog Rabijinog guza (LRG, vidi gore) otkopao nevidljivu drenažu, dosljedno se pridržavajući eteričnog stealth-projekta.
Onda su došli Meho1 do 4, Fudo 3 i 7, Tunjica 2 do 5 i Mata 1. I počeli Ga podizati.
Zid. Oraški. Proporcija berlinskog Antifaschistischer Verteidigungs-Schutzwalla
. Zida, kao što piše.
Ja, naspomenuti, i dalje AIDS-om nezarazivi (ergo donekle več isfrustriran i prištav) Rvat iz prekosavskog Vaterlanda, kojem te u istom Rvati poreze plaćaju, kako bi se Primorac prešetavao Orašjem a Kosorica (Kocopica) Mostarom, dakle naspomenuti Ja-Hrvatić smjelo je uvrćući kukovima i spotičući se o bagerske lopate i kante od Fante domarširao do Nadzora. Koji mu je pojasnio kako:

1. Rinzol je po projektu viši od onog uz zgradu.
2. Rinzol nije predviđen, da se autom i dalje može prići do vlastitog parkinga. Po projektu. Te da "jebeš kola koja nemeru prejahat otu ri'zolU."
3. Pad terena prema zgradi, time i slijevanje oborinske vode u podrum, odgovaraju projektu. Te kako "jebeš kuću ako neće 'idroiz'lac'ja izdržat'". "Care".
4. Problem je rješiv tako da zabrinuti šengajst - stanar sa ulične strane rinzola podmetne gredu, prag željeznički recimo, kako bi ublažio stepenicu, a sa strane parkinga dovoljno je navesti oko dvadeset kubika šljunka, "da se izravna".
Te, napose, 5. Kako će se na dvosmjernoj ulici, koja sad ima širinu manju od tri metra, mimoilaziti vozila, nije stvar ovog projekta - reče Nadzor, vitlajući u nevidljivom zraku nevidljivim projektom.


Zazidan i zagrađen, zbunjen, je li sloboda unutar okoziđa ili van tora rinzolskog, a radi manjih od kojeg danas Haški sud radi; sumnjičav, radi li se o još jednoj Dodikovoj manipulaciji parlamentarne demokracije RBIHetc, prestravljen povijesnom nužnošću nabavke HumVee-ja za savladavanje rinzola po ionako ravnoj Posavini, iz koje rode nisu niti otišle, AIDS-om certificirano nezaraženi strani sugrađanin tupim je pogledom ispratio lokalnog dopisnika RBIHFBIHPKOPRESS-a, koliko je ovaj to mogao vidjeti, dok se Zid podizao sve više...

- 07:45 - Stisni pa pisni (19) - Papirni istisak - #

21.04.2008., ponedjeljak

Bez komentara - "Crveni Barun" Manfred von Richthofen

... devedeseta obljetnica nastanka jednog mita ...


- 21:11 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

Pušite li Goebbelsa?

Kako Prva Zakonita i ja ne bismo slijedili subotnji poziv teve – najavljivačice („Uživajte u „Zakonu braće“, „Dobrodošli u mračni svijet CSI Miami“, „Ugodne trenutke uz Valdecovu „Istragu“ …) i kako ne bismo krenuli tragom finskih samoubojica slušajući mazohističko baljenje usputnih prolaznika u komentiranju aktualnog Jack-Pota Hrvatske Lutrije /kak' to nitko od presretnutih ne komentira iz svog kromiranog SUV-a, di je tu Vlatka Pe, te ima li u odabiru Hrvatske Šljuke manipulativne sustavnosti??/, dakle kako bismo izbjegli traktate tevea, odlučili smo se umjesto seksa za peting. Umjesto za vrit, za mimo.
Umjesto za teve, za devede.

Po lokalnom pržitelju devedeof, dobar film je američki film. A dobar američki film još je bolji ako ima krvi i pravosuđa. A obzirom da pišem u-i-iz Bosne, nema tu nijansi. Nema slatko – kiselog. Il' je baklava il' je burek. Nema češkog filma, argentinskog, poljskog. Ima samo američkog. Alternativne videoteke isto nema.
Obzirom da se danas, nakon 24 sata, više niti ne sjećam prvog filma, moja je frustracija na sreću limitirana. No, ostaje drugi film.
"Bordertown"

Prvozakonita me očito htjela odobrovoljiti komentarom kako u filmu glumi Tonči Zastavić. Alias Antonio Banderas. Nakon što nisam niti trepnuo, čak se niti namrštio, promućurnošću iskusne žene i supruge ispalila je bitno bolji argument. Jenifer Lopez.
I sad, dok bi meni normalnom ova dva imena bila definitivni povod, u lokalnopržiteljevoj devedeteci ovaj uradak definitivno ostaviti na polici i pošteno optirati za intelektualniji uradak, ne znam, „Debbie does Dallas“ ili za šetnju nasipom, eto - ja ovakav, nenormalan, dao sam se smantat' ženinim okicama i pawlowskim refleksom… Fundamentalno uvjeren kako je guza J Lo jedini zbiljski objekt mogućeg muškog štovanja i kako ću se tog hrama sad uz odobravanje Prvozakonite nagledati do mile volje, dao sam se nagovoriti, otvorio sam pivicu i zavalio se pred ekran.

I sad bih mogao o kadriranju leđa taman do-i-ni-milimetar-niže-od nadguzja ĐejLo, o filmu u kojem dvoje Ljepuškastih svojim estetiziranim prešetavanjem po ekranu nepovratno uništava fabulu.
Ali nisam tim putem krenuo. Pisati.
Danas želim svehrvatskom grintanju dati obol kratkim premišljanjem o – licemjerju javne informacije i o nama pušačima.

„Bordertown“, dakle. Angloamerički filmić o neokončanoj seriji seksualno motiviranih ubojstava u meksičkom gradiću uz granicu sa SAD, gdje sjeverni veliki brat koristi povlastice slobodne trgovine i, zapravo, u tuđem "dvorištu" eksploatira jeftinu radnu snagu radi veće margine profita i lakšeg kršenja radničkih prava.
Po podacima Amnesty Internationala, preko četiri stotine djevojaka i žena silovane su i ubijene u gradićima Cuidad Juarez i Chihuahua, uglavnom u povratku s posla u obližnjoj „maquiladora“ – tvornici za sklapanje tehničke robe za američko tržište. Policija i lokalne vlasti evidentno sustavna ubojstva zataškavaju; lokalni mediji i udruženja za zaštitu ljudskih prava tek se uspijevaju simbolično pojaviti.
Uglavnom, film je inspiriran stvarnom situacijom i financiran američkom lovom; stvarna rajskoguza J Lo za ulogu je odlikovana od stvarnog američkog Amnesty-ja; film, iako dočekan negativnim kritikama i mlakom reakcijom publike, bio je kandidiran na lanjskom berlinskom „Zlatnom medvjedu“.
Sou far, sou gud.

No, frustriran neispunjenim voajerskim očekivanjem, kako ću zapravo gledati ljuljuckanje rajske pozadine preko povelikog ekrana, krenulo me hvatati grintanje...

Prvo sam pomislio, pa hajde, makar dični Američani kritički obrađuju temu vlastite suodgovornosti; sedma sila itijevski upire u problem... A onda sam se, još nesvjesno, počeo ne manje itijevski češkati po sijedo oivičenom čelu … Je li to baš sve tak'? Nekaj tu meni ne štima. Tom su filmu, i meni s njim, vraćeni kilometri, mutno sam naslutio.

Krenuo sam od očitog.
Zamislio sam se prvo nad sljepilom nas, konzumenata masmedija. Dok nam ne spucaju među krmelje Darfur, Afganistan, desetke afričkih utopljenika pred španjolskom obalom dnevno (!) ili stotine ubijenih Meksikanki, mi - sretni u neznanju!
Pola sata kasnije, ionako kreću „Istrage“ i „CSI“-jevi, „Farme“ i „Ratkapajevi“, pa smo već zaboravili i sprešaltali tugu svijeta. Te, ujedno & olako, i vlastitu privilegiranost. Trenutnu.

Ali velim, nije me to zasmetalo. … toliko. Jer Prvozakonita i ja pomalo donirucnemo negdje, ponešto potpišemo, trudimo se biti svjesni, pomagati.
Planinarimo, uživamo u zdravlju, vinu i malim stvarima. Radi distance.
Dakle, s tim svijetom oko nas živim; pretjerane ideale i iluzije nemam, savjest čistim po bontonu i pred svjedocima.

I onda skužim:
Amerikanci, SAD, vlastitom lovom (!!!) snime film o vlastitoj zoni utjecaja i – doduše s njima indirektno povezanim – zločinima bez kazne, i kako nikom niš', to bu tak.
I svi zaplješću.
K'o honorarne babe-pljeskalice u nekom studiju HaerTeja, je'''te !!
Zamišljam da su Nizozemci snimili igrani film o srebreničkom debaklu, i da uredno zarađju na njemu i dobijaju humanističke nagrade za uradak. I da je film hit i u Bosni. Da Majke Srebrenice zadovoljno plješću, i svi mi s njima.
Ili da recimo mi sami, mi Rvati, snimimo igrani film o neprocesuiranim ratnim zločinima i kako, eto, kajsemože, nikomniš.
Pa umjesto pljuski i packi Kosorici & Co. /također „Amnesty“, nekidan u Zagrebu/ Hrvatska pobere Oscara i „standing ovations“, jer fino govori o svojim problemima, pa - okica širom zatvorenih - nitko ne stigne skužit da bi se moglo prafzapraf poradit i na rješavanju...

Dakle, evo kaj me zasmetalo u pomanjkanju kadrova barokne ženske guze:
Amerikanci uredno štancaju – da licemjerje bude gore, svojom lovom, ponavljam! - tone i tone filmova o pogrešnim (!) smrtnim kaznama (!), o izveženim pučevima, o waspovskim hajkama na crnce, o potpunom i bezrezervnom nepostojanju sustava vrijednosti i njihove zaštite. Ekraniziraju, uplatnjuju, prodaju i zapravo kultom i uspjehom predstavljaju – vlastito kršenje načela i zakona, nefunkcioniranje, kaos plaćen krvlju i dušama; snuff!
A mi blejimo, porezima plaćamo prava prikazivanja i infantilno plješćemo šatro-kritičnoj šatro-otvorenosti.
Pa, ljudi - … ??!!??
Pa... je'''ote... !?!

Ali ni to nije sve.
Kuži nas, bagru…:
Bi li bilo isto & isto okej, da gledamo narcisoidno-lustrativni filmski hit o onomadnom tehnološkom procesuiranju nearijevskih sirovina u lampe i sapune? Ne bi, naravno.
Dapače, i pustit' ciklus filmova tete Leni Riefenstahl bilo bi, vjerojatno, vrlo polemično. Jer, mi smo kulturni, senzibilizirani, razlikujemo dobro i zlo. Uljudbeni smo i uljuđeni, ne damo se farbat'. Dakle, kuhanje ljudi u sapun, ne, ne.
A jeftini televizori preko meksičkih leševa? Kajsad; iicokej.
'ajde...?!
Jedno ne ide, a drugo „prolazi“. Što je razlika?
Apsolucija vremenskog odmaka. Starejše je komotnije osudit'.

Normalno je, recimo, grlato osuđivati prošlostoljetni nacizam. Sa sigurne vremenske distance.
Ali ako su stvari bliže, ako nam još toplo dihaju za ovratnik, očito je, posebno ako si Amerika, dovoljno bez ikakvog zaključka ili konzekvence progovoriti o vlastitoj nesposobnosti i posrednom ili neposrednom zločinu.
Čak se na tome može zaraditi i pinka i filmske nagrade. Čak ti „Amnesty“ zaplješće.
Da, poluroblje nama slaže tevee, pa ih pokokaju na povratku doma tamo neki njihovi.
Chorus: Bravo, Es-a-de!
/U imaginarnom rvackom pandanu, recimo - "... da, Fantomas je koknuo Levara...", suznijeh okica prosopta u kontralihtu Jadranka K. i shrvana bolom pogleda u kameru …
Chorus: Bravo, mi!/

Znam; grintam bez veze. Jer je Amerika faca. Znam. Davno sam čitao Philipa Agee-ja.
Dapače, čitao sam i Ugrešićkinu „Kulturu laži“, gdje mi sam naslov dovoljno veli, ak' sam pametan.

I kaj, ha, kaj se ja sad tu pjenim?
...
Fakat.
Piva popijena.
Savjest čista.
Abesinija daleko.
A ni ritica moje Prvozakonite ni' za potcenit.
...
/Ipak, aber erlauben Sie doch... Dok mi misli i cirkulacija miluju zamišljene obline tete Jenifer u prezahtjevnom duetu sa mojom Prvozakonitom, dok se pitam jesu li dakle sve iste ili definitivno nisu i kajje 'opće preveć, dok razmišljam o nijansama i aspektima različitog, zaključno tipkam… - Pušite li Goebbelsa... ?/

PeEmEs
Jel na koncu Buš imal radnu dozvolu za ErHa, il’ to tražimo samo Balaševiću, tesaru Sulji i onoj dvojici slovenskih poduzetnika,? Napose, što točno razlikuje sjekiru od pile…?


- 14:00 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

18.04.2008., petak

Koreja - još malo slikovnice...

I eto, ljudi moji.
Dva tjedna točno, da smo se vratili iz Koreje. Još u nevjerici, još nasmiješeni. Još oduševljeni.
Kome nije bilo dosta slika, danas nudim repete i onda vas više neću gnjaviti našim budućim odredištem dužeg putovanja. sretan

Brumbrum...
Image Hosted by ImageShack.us


Mokpo, lučki grad na jugu... panorama...
Image Hosted by ImageShack.us


...i večer na šetnici:
Image Hosted by ImageShack.us


Svaka ima svoj faktor... (Moja ima mene. Koreanci su mi rekli da je bolja od njihovih žemskih. Kak znaju, vrag si ih...?! Hajde, barem mi nisu za nju deve nudili, kao u Tunisu... zubo )
Image Hosted by ImageShack.us


Javorova rakija, iako blaga, ipak na koncu nije za podcijenit'... Fakat... glekomma...a...da... hik... party dead
Image Hosted by ImageShack.us


Mislim da sam vidio buduću Benetton - manekenku...
Image Hosted by ImageShack.us


I Koreja ima Ramu i Đulu... Romea i Juliju. Ona sirota, on velmoža, amotamo, sretan kraj... (Chunghyang Theme Park; oko fabule mladog para, prikazano kompletno tadašnje selo, alati, vladareva kuća...)
Image Hosted by ImageShack.us


Trešnjih. Kaj vam Koreanci imaju trešnjih, nemreš bilivit. E ne znam, kak ih sade tol'ko uz cestu, mort rafalno pljuckaju koštice iz svojih Hyundajef... cool
Image Hosted by ImageShack.us


Mount Jiri, hram Ssangye, 13. stoljeće...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Ptičji rezervat Suncheon Bay...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Naganeupseong Folk Village...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Mrtva priroda. Iliti četiri školjke. Iliti sto eura.
/Počasna delikatesa.../
Image Hosted by ImageShack.us


Jeong Dor Beach - obluci veličine rukometne lopte... Devet terasa nanešenih valovima.
Image Hosted by ImageShack.us


Koliki su valovi ponekad, nisam se pitao zapravo, dok nisam malo kasnije vidio...

... drveno sidro ribarskog broda od prije sto pedeset godina. Ribe su im sasvim prosječne. Kol'ki je bio brod, nisam siguran zamislit'... smijeh
/Mokpo, Muzej pomorske arheologije/
Image Hosted by ImageShack.us


Koreja, dakle. O nastanku naše, zapadne imena pisao sam u prethodna dva posta o našem putovanju... Zbog veličine sidra, gostoprimstva, dojmova - priklanjam se njihovom vlastitom nazivu - Velika Zemlja....
Po treći put na blogu, zaključno - - - KAMSAMIDA, KOREJA!
mah thumbup

- 19:13 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

16.04.2008., srijeda

Mostovi, šišmiši i potreba za svježim zrakom

Image Hosted by ImageShack.us

/Dresden, slika skinuta sa www.welterbe-erhalten.de /

Za šišmiše je lakše.
Dresden, grad UNESCO-ve svjetske baštine, muku muči.
Kako bi prometna povezanost grada postala kvalitetnija, dolinom Elbe, blizu centra grada, gradski su oci naumili sagraditi novi most. Međutim, zbog vizure grada, UNESCO u tom slučaju prijeti oduzimanjem statusa. Ali – kako kaže teve reklama – ni to nije sve. Milijunski projekt opasno se zaljuljao zbog – šišmiša. U Njemačkoj, najmanja europska vrsta letećih cijukala po posljednjem popisu šišmiša broji oko 3.500 jedinki. Četvrtina je, dijeleći oduševljenje turista i UNESCO-a, odlučila naseliti se baš oko lokacije planiranog mosta. Gradnjom novog mosta, osim gubitka statusa kulturne baštine, gradski oci pristupaju nečem, što bi u slučaju druge vrste komotno završilo u Hagu. Kao zločinački pothvat.
Ali velim, za šišmiše je ipak lakše. Jer evo, točno znamo gdje ih je tri i nešto tisuće, gdje oko osamsto pedeset.
A ja se pitam – gdje žive stari ljudi?

Image Hosted by ImageShack.us


Ozbiljno!
Gdje oni žive?
Znam, na selu dijelom žive sa djecom. Iliti djeca s njima. Obzirom da su Novozagrepčani mahom ruralnog porijekla, običaj se, uokviren stambeno-ekonomskim problemima, prenio i tamo. U našoj zgradi, recimo, žive i po četiri generacije u jednom stanu. Utoliko mi je stvar jasna za dio starih ljudi. Žive doma, sa svojima.
Neke druge pak vidiš polužive po umirovljeničkim domovima. Dok oni s liste, van doma, čekaju da ovi unutra umru i bude mjesta, ovi unutra samo čekaju.
Ali što i kako sa onom sivom masom, koja više ne može živjeti sama, a za dom nije, ili ga ne može dobiti?
Recimo, Frau Ruth…

Frau Ruth imala je podosta peha u životu.
Nakon što je duhom i tijelom nevina naletila na visprenog Vlaja – predatora, gotovo cijeli radni vijek prokrampala je radeći kao prevodilica u nekoj zagrebačkoj firmi. Od plaće joj je „išao“ porez, narez, prirez, zarez. I zajam za ceste. Što je strana državljanka, postalo je tek problem, kad je nedavno priupitala, ima li i Hrvatskoj pravo na državni umirovljenički dom. Da nema, jerbo nema državljanstvo. Takorekuć, porez 'oćemo, dom ne damo.
No, Frau Ruth ima širi problem. Jer je posljednjih par godina radnog staža nakrampala u isto tako posljednjim godinama postojanja DDR-a, mukotrpno stvarajući ušteđevinicu nakon brakoraspada i sinoodlaska u bijeli svijet sa crvenim kockicama. Vatromet sretnog ujedinjenja Njemačke za nju je značio i prelazak na zapadnu valutu. Da je imala više love, tečaj bi bio 1:1. Ovako, jer je imala malo, tečaj je bio 2:1. Odjednom – pola.
Frau Ruth postala je socijalni slučaj, uokviren anegdotom Njemice koja u Njemačkoj živi od hrvatske mirovine (umjesto, kao sav pošten svijet gastarbajterski, obratno).
Ipak, Frau Ruth nije prihvaćala ideju ponovnog povratka u Zagreb, bliže sineku, jeftinije, komotnije i uz češće zajedničke kavoručkiće. Jer to je Balkan, potresi, ratovi, bučni susjedi, neuredni haustori.
Pa je odlučila potražiti umirovljenički dom u Njemačkoj. Pa se obeshrabrila astronomskim cijenama. Pa je pogledala domove po Zagrebu. Pa se obeshrabrila. Pa ju je psihijatar ubijedio da ona još nije za dom. Što je Frau Ruth onda svadljivo priopćila sineku na Balkanu. Koji joj je to svo vrijeme govorio.

Image Hosted by ImageShack.us

/Međugranični most preko Save; Orašje - Županja. Most kao simbol./

Nakon inzistiranja na (ipak) stavljanju na listu za privatni umirovljenički dom po sistemu par – nepar, 'oću – neću, konačno je Frau Ruth odlučila. Kobnog parnog tjedna, priopćila je svom sineku, kako ona definitivno napušta Njemačku i dolazi. Iako naravno ne u Orašje.

Image Hosted by ImageShack.us

/Orašje, Sava. Pogled u pravcu Bundeka. zubo /

Frau Ruth osvaja Zagreb (za razliku od Debbie i Dallasa), ali pod uvjetom da već sad zna koja soba će biti njezina. Naravno, niti jedan od dva raspoloživa stana ne dolazi u obzir. Taj neki treći, dakle & naravno, mora biti prilagođen za invalidska kolica, jer je, veli, za očekivati kako će za desetak godina biti na kotačima. Naravno također, treći stan sa njezinom sobom, prilagođen invalidima, ne smije biti blizu centru, ali niti daleko. Najbolje negdje u zelenilu, ali blizu centru. Naravno, Frau Ruth pristaje na ove uvjete jedino pod uslovom da sinek i njegova Prvozakonita točno znaju, gdje će točno u njezinoj blizini trajno živjeti.

Osim što, uz Frau Ruth, i njezin sinek eto ima ponešto peha u životu, sinek, ne svojom krivnjom, ovim putem traži rješenje. Recimo, zelenocentrični invalidski stan. U paragvajskom Asuncionu. Koji ničim ne djeluje manje vjerojatno kao buduće mjesto boravka od - Orašja. Ili Dresdena.
U kojem dakle znaju, di su im šišmiši, i koji su problemi s tim povezani.
Zato velim, za šišmiše je lakše.



- 14:01 - Stisni pa pisni (22) - Papirni istisak - #

14.04.2008., ponedjeljak

Udrob

Kad se je gastarbajter sa deset godina staža, kad se petkom ide u kontrasmjeru SuLJi iz CeLJa autoputem bivšeg bratstva i ne manje bivšeg jedinstva ka svojoj zagrebačkoj gajbici, sretno se je. Iako s godinama staža, sa svim tim odlascima i dolascima, planovima povratka, panonskim maglama i frustracijom nedostatka vremena za sve drage ljude i reklamirane predstave nekako vikend postaje i sinonim za umor... - sretno se je.
Sretno se prisjetit' nekih kasnopubertetskih napotezanja po trosjedu u dnevnoj sobi; sretno se vidjet popodnevni kut svjetla u haustoru, ujutro u pola pet slušati gromoglasni prosvjed sindikata kosova i ine raspjevane peradi u parku Brodarskog instituta. Svjetla i zvukovi ishodišta svih odlazaka u posljednjih tridesetak godina...
Sretno se je iskemijati nekakvu škampobuzaru u kuhinji dva - sa - dva, odslušati Vrbančev One-Man-Show.
Vikend, dakle.

David, moj prvi pravi šef, ne mijenja se. Mladoliki Španjolac štektavog engleskog, nepopravljivog godinama života u Londonu, stavova, koje tako logično pojašnjava, da ih poštuješ makar se ne slagao, David nas je dakle čekao pod repom, i uredno se uz smijeh okrenuo, kad ga je moja Prvozakonita zazvala - "Žiiiikoooo..."
Uz ugodnu večericu u punom "Bobanu", pojašnjava nam stavove "Amnesty Internationala" o regiji, o Hrvatskoj, o simpatiji za Bajića i njegov rad i o razočaranju Kosoricom.
Kasnije, uz butelju u Sigetu – poput Španjolaca, ni genetski Vlaji ne priznaju „0.00“ – diskutiramo o srbofiliji, o anacionalnosti ratnog zločina u pravnom smislu i o dvojakim međunarodnim kriterijima prema antipatičnoj Hrvatskoj i šanerskoj Srbiji... Smijemo se anegdotama iz bosanskih dana u OSCE-u (radio emisija uživo – „Što poduzimate vi iz međunarodne zajednice protiv crva, koji uništavaju naše drvene kuće?“)…
Uz stenogramski dogovor o idućem susretu, ispraćam pogledom mog Diaza Jogeixa dok oko ponoći nestaje u gužvi kraj Trga…

Ujutro, uz kavu – krevetnjaču, s Prvom Zakonitom konstatiram kako hitno moramo zamijeniti roletne. Dakle kompletne južne stijene. Dakle izmaknuti radijator. Dakle izbiti onaj zid u predsoblju. Dakle dograditi šank i napokon završiti špajzu. Te onda opet srediti parkete. I promijeniti unutrašnju drvenariju.
Te se šutke pokrijemo preko glave. I puknemo od smijeha.
Sestrična iz pitoresknog Trilja, kojeg hitno valja zbratimiti s ne manje pitoresknim i perspektivnim Orašjem, telefonom se ispričava kako je nekidan zaboravila ključ od našeg stana. Pa je uskakala kroz prozor, kojeg je zaboravila zatvoriti izlazeći. Zaboravila je i u skoku mahati rukicama, pa je skršila krevet pri slijetanju. Ništa, velim. I njačem kao magarac, dok u subotnje podne, umjesto paradiranja Tkalčićevom, razšarafljujem slomljenu daščad.
Dok uzorke nosim u auto radi izrade replika i vizualiziram scenarije kažnjavanja obloguze rodice, zaustavlja me stošezdesettrogodišnja susjeda. Da plaćam li ja vodu, i tko je to uopće u mom stanu.
Dok mi se mrak pred očima izbistrio, nestala je. Skužio sam da mi je ruka visoko u zraku. Sa prelomljenom letvom. K'o staljinistički spomenik.

Baš svakakvih nas ima.
Frendica Prvozakonite zove nas na ručak doma. Da će bit' i njezin ljubavnik, dok je muž na poslu. Ne, s ljubavnikom ne misli živjeti, ali zbog djeteta ostaje s mužem, u dnevnom paklu. Mož zna za ljubavnika. Zna, vidi i kuži. I djeluje kao da su ga nacrtali u Lepoglavi.
Posrnuli kompić davno premašenih Isusovih godinica jada mi se, kako na Iskrici „nemreš nać' normalnog komada“.
Prelijepa, bistra, pametna prijateljica pojašnjava nam, kako nije uspjela zamijeniti ulogu majke svome psihopatskom Petru Pančić - dečku, uspješnom manageru. I da je dakle, nakon ranije propale prekomorsko – dopisne dugoveze, odlučila, nikad se ne udati. Prva Zakonita dijeli moj kategorični prosvjed u ime Svih Muškaraca Svijeta (SMS). Uzalud.
/Četvrti lik u ovoj paraboli mudro šuti i zna za svoju guzu dobro. Ali o tome mi nije pisati. Sukob interesa... /
I dakle, jedni bi, a nemaju s kim. Drugi ne bi, a imaju. Treći mogu, a neće.
Zagrlimo se Prvozakonita i ja. Dok nas sudbina još hoće…

I dok trepneš, opet autoput bivšeg bratstva i jedinstva, opet u kontra – pravcu SuLJi iz CeLJa. SuLJo u Deželu, ja u Orašje. Skrećemo u neasfaltiranu 34. ulicu 17 – živjele menhetnske adrese Orašja!
Prvi dobar znak, brave nisu razbijene (i to smo već imali…). Otvaram ventile za vodu (da, i poplave smo već imali… ), bojler proklokoće. Veš na pranje; vješam ključeve zagrebačke na policu orašku; privezujem svog Travel MATU na bosanski žicovez. Uz punčevu Usminovaču i ugodno hladnu Stellu razvrstavam račune (da, voda je plaćena)…
David. „Boban“. Irena. Bruno. Tomica. Nataša. Jadranka. Darko i Vesna. Bundek. Škampići. Stojedinica. Kvartić…
Vikend, dakle.
Bio.

- 12:21 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

11.04.2008., petak

Monotonija različitosti i ine nijanse - Jelo Žužinek savjetuje

coolMili moji metroseksualci i vi, koji tražite stimulaciju u nadzemnom drmanju tramvaja, u ovotjednom uratku životnom izborani i iskustvom šamarani Jelo Žužinek, stijena u feminističkoj hidroeroziji, muška figa u ženskom džepu i kozmički protuuteg Duracell-mumijici, kolegici Žuži Jelinek, ispod svojih fensi - šmensi zavarivačkih sunčanih naočala decentno će škicnut na istine i zablude o sklapanju braka u i iz Hrvata.
Jelo će to učiniti s posebnim osvrtom na novostečene spoznaje iz korejskog lučnog grada Mokpoa, inače poznatog svima, koji se ponedjeljkom brčkaju u kadi s Lego -brodićem uz "Pomorsku večer" Hrvatskog Radija.
... "Mikula Mali" na putu iz Narvala za Mokpo... Sretnu plovidbu dragom Rogi i mirno more žele Kate i susjed Pero..."
A, dašta...
naughty

Kad ste, mili moji Petri Panovi, u trideset i petoj naslutili kako život s roditeljima više ne pruža sve, do čega vam se diže, možda vam se desi kao, recimo, Marku N.
Marko N. (ime promijenjeno, naravno), ugledao je Nju. Te je odmah shvatio da je Ona - Ta. Model za ženit'. I onda vam, naravno, Ona izgleda vrlo idealno. Ovako...:
(O kriterijima, kojima većina dečkića u svojoj respektivnoj Njoj zapravo traži kombinaciju mame i kurve, već sam pisao. Seriozno napominjem, ovo tvrdim načelno i nipošto nije vezano za pseudonim M.N. niti za konkretno nižeuprizorenu Nju.)

Dakle, idealna Mlada...

Image Hosted by ImageShack.us


Mladi, nenačitani i idealistični, tek ćete vremenom sa ironičnim smješkom skužiti, što ste u startu previdjeli, ili vam nije bilo bitno, ili ste mislili da bu navek kaj na slikici; pitoreskno, koegzistencijalno, šljokičasto i slatkopufnasto ... Naime, ljepota se množi. ...

Image Hosted by ImageShack.us


... A bitno jest, zbog vozačke. ... :

Image Hosted by ImageShack.us


... jer vi, Mladče, sa Be-kategorijom smijet voziti maksimalno osam ljudi. Kad sa Prvom Zakonitom krenete na intimni vikend udvoje. Sa familijom.
No, naš imaginarni Marko N. iz ove priče lukav je i novodobni tip. Te se niti ne zamara vozačkom. Jelo Ž. pak prekaljivao je znanje, posuđujući u istovjetnj situaciji planiranog hedonističkog vikenda sa svojom suprugom - minibus. Koji je ispao pun. Njezine familije.
A dok se u glavi ima prva slika... eee... dosta je i kabrio iz "Diplomca" ... rolleyes

Kao kulturološki senzibiliziran mladi metroseksualac, vi ćete naravno pred oltar s vašom Bepinom izići načitaniji od Jele Ž. onomad. Te ćete biti svjesni. I uredno ćete se, kako nalažu običaji i tradicija ženinog podneblja vašeg odsad jedinog, nakloniti sudbini, koju ćete smatrati svjesnim odabirom, a što Američani kategoriziraju - "tu bi in dinajl".
naughty

Image Hosted by ImageShack.us


Inače, ako ste nakon uspješno odrađenog rituala crkvenog vjenčanja, recimo u Mokpou, izišli iz crkve, ne očekujte rižu s neba. Iako ste u Aziji. Bacanja riže, jabuke ili krmeta nabodenog na barjak, pocalica i podcijukavanja, Kalašnjikova i inih uljudbenih manifestacija svadbe u Hrvata - u Mokpou nema. Što ujedno potvrđuje smjelodjelujuću tvrdnju prek čijeg ste vi plota prešli i di ste sad. Di vam za navek buju jajca visila.
No, neka vas, mladi prijatelju, to ne poljulja. Ne dopustite si paničnu zlobu.
Nemojte misliti, kako vaša Prvoizabrana, poput brlićkine snahice - gujice, buket iz posprdne samilosti baca baš svojoj glumljenoj frendici, koja k tome ionako pati od strašne peludne hunjavice... Nemojte to misliti. Jer nije točno, i bilo bi ružno.

Image Hosted by ImageShack.us


I da. Svjedokom vjenčanja, Jelo Ž. tek je na prvo gromoglasno kihanje buketom pogođene frendice primijetio njezinu gracioznu ljepotu. Te je, da ga vlastita Prvozakonita ne čuje, gromoglasno uzviknuo - "Mijenjam ženu!" Isprva zatečeni, okupljeni Koreanci počeli su u smijehu i neshvaćanju vapaja oponašati uzvik. Prostorom pred crkvom počelo je odjekivati "hahaha, mieenđamm zzzennhuu..."
Jelo Ž. stajao je, donekle osujećenog nauma, no prsa ispunjenih ponosom. Brendovski stijeg jedne komercijalne rvacke telezvizije dopro je do Mokpoa. Makar naslovom emisije.
Nešto kasnije, tek je jedna Jeli Ž. srodna duša prepoznala veličinu i dirljivost povijesnog nacionalnog momenta. Ganut, ponekad tek jedno oko odvajajući od Lijepe Naše Zastave (gajnc nova, namjenski kupljena na pijaci "Arizona") mladenkin tetak počeo je trusiti javorovu polurakijicu... Na tečnom Koreanskom pentao je nešto o slikama sa svog vjenčanja, kako je na prvoj isto bila samo Ona, "a sad je gle, i nju i njih, ko Kineza ih je, evo ni šahovnici ne smije nazdravit, jarane i burazeru Jelo,.... kimbeeee.... !!!! " /slobodni prijevod, J. Ž./

Image Hosted by ImageShack.us


I da rekapituliramo, dok mladi metroseksualci ispuštaju vodu iz kade uz odjavnu špicu "Pomorske večeri", obogaćeni spoznajom, gdje to plovi naš Rogo na "Mikuli Malom", dok ga pozdravljaju suprugica i susjed...

Mladci moji, mješavinu za ženit' teško je nać. Uvijek nekam pretegne, a takitak je to nestabilna mješavina, osjetljiva na svjetlo, vrijeme, na vas, na svašta. Ne manje, ona vrijedi vašeg truda.
Ne žalite jajca na plotu ostavit', dok se klanjate svjedočanstvenoj masi na kraju rituala. I bez jajcih se može (...pomisli Jelo Ž., davno preskočivši sudboplot....)
Naravno, vodit' računa! Slike čuda čine, te sa one u vašoj glavi - di je samo Odabranica - neki sudbinski Fotošop brzo izčarobira trajnu, okrutnozbiljsku i realnoživotnu vizualizaciju potrebe za minibusom, kojeg ćete o vlastitom tročku vlastitog smješka šofirati kroz život.
Monotonija različitosti?
Pa brak vam je kakti klopa u Koreji. Puno malih zdjelica sa svačim pomalo, pun umačića, iznenađenja ljutih i finih. Ali je tak triput na dan. Stalno. Jel to onda monotono, nije na meni da prosudim... wink
A tko ne bi tak' il mu se ne daje jajca na plot, i dalje može ostat doma, uz mamu i tatu...
Pa vi birajte.

Trubi mi dolje netko. Moram preparkirat minibus. Idem, naime, sa Prvom Zakonitom na intimni vikend. Udvoje. Sa familijom.

Servus...
cerek

SIRIJES DISKLEJMR
Uradak pokušava zafrkantski prenijeti vizualne dojmove sa zbilja lijepe, decentne i vrlo ugodne svadbe prijatelja u Koreji. Isključivo kako bi zadovoljio formu Jele Ž., tekst je izmišljen isključivo kako bi pružio okvir slikama.
Mladenci - sretno!

sretan thumbupmahpartyparty

P.S.
... D trut iz autder, kako bi mođda rekel Jandroković ...








- 12:15 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

08.04.2008., utorak

Od čučavca do sušimlažnjaka - Koreja, Drugi Dio

Image Hosted by ImageShack.us

/"Final Approach" ka Incheonu - Seoul/

NAKON što smo se na seoulskom aerodromu umorni i mlazonožni /Jet – mlaz. Leg – noga. Jet Leg = Mlazonožni. Izgubljeni u vremenskoj razlici, u prijevodu ionako.../ smjestili u autobus za Mokpo, isprva sam tek podsvjesno uživao u prostranosti neletećeg prometala. Na prvi stisak dugmeta na sjedištu, udobni, široki naslon se spustio. Vodenjačkoj znatiželji za funkcijom drugog gumbića udovoljeno je – naslon za noge ugodno je (!) podigao (!) potkoljenice. Poleglo me! Dok sam povezao uobičajenu veličinu regionalnog autobusa sa po samo tri sjedišta u redu, pitanje za ekonomskom računicom u mojoj se glavi počelo miješati sa šhhu-ping-pong-doo-astim glasićem moderatorice na teveu… Zaspao sam.
Image Hosted by ImageShack.us

/Seoul (Incheon) - Mokpo: 350 km, 4 sata s pauzom; 30 eura po osobi/

GRADOVI Južne Koreje povezani su dobrim, protočnim autocestama bez puno gužve, uz tek decentno prisustvo prometne policije (limit 110 km/h). Iako reklame za automobile korejske proizvodnje nisam vidio, Koreanci gotovo isključivo voze „domaće“ aute, često velike, mafijaški djelujuće crne limuzine, i novokomponirane SUV-ove. Na moje bockavo pitanje, zašto nema japanskih vozila /Japan je očito faktor iritacije, dijelom zbog povijesne okupacije Koreje/, kosooka katolkinjica Rosa (MinkYoung) prpošno me pogledala – „Naši su auti dovoljno kvalitetni, da nam japanski ne bi trebali!“ Morao sam joj dati za pravo; unatoč preko tisuću i pol kilometara cestom, vidio sam samo jedan auto s otvorenom haubom kraj ceste. Peugeot.

Image Hosted by ImageShack.us

/Bilo kuda, KORANDO svuda... Naganeupseong Folk Village/

I primijetio sam nešto, što sam tek vremenom prepoznao i u dubinu – za razliku od Europljana, posebno nas Hrvata, koji stalno gestikuliramo, koji smo svi Schumacheri i Gronholmi za volanom i kojima su svi drugi vozači retardirani papci i imbecili, uz posebnu pažnju dotepencima, u pogustom i relativno ležerno reguliranom korejskom prometu nema psovanja, gestikulacije, isčuđavanja, kešenja keramičkog gebisa i volanskog autoerotizma. Sve ide; ide bez treptaja, bez mahanja, recitala o majkama i kopulaciji i gestikuliranja, čak ponekad uz smješak. Stiže se odmorniji, opušteniji, ništa sporije. Preporučujem. I sebi.

PONOSNI na tehnološki i ekonomski razvoj proteklih tridesetak godina, Koreanci mi nisu uspjeli objasniti prilično sveprisutne državne intervencije i potpore brodogradnji, eko-selima i radu u kemijskoj industriji. Niti sam shvatio logiku, kojom najmoprimac stana plaća unaprijed na par godina, ali istekom tog perioda – vraćaju mu se sredstva (!), jer je, kako vele, dotad najmodavac „radio“ s vašim novcem.
No, sudeći po općem dojmu, koreanska varijanta tržišne ekonomije načelno funkcionira.
Marko, naš domaćin – mladoženja, ipak je tokom našeg boravka nekoliko puta čuo od Punca, kako „ne vrijedi čovjek, koji ne radi do ponoći“ – Koreanci, barem krug u kojem smo se kretali, vjeruju kako jedino marljivim, bespoštednim radom mogu nacionalno konkurirati jeftinijoj kineskoj robi i nelojalnoj konkurenciji. Taj specifični nacionalni osjećaj kompetitivnosti, kojeg mi je ranije Rosa naznačila, ponekad poprima forme začudne upravo istim „aršinom“, kojim su geste i riječi izuzetno odmjereni. Tako, sa smiješkom nam pokazujući kako ispravno držati štapiće (iako blefiraju! Svatko ih drži drukčije…), Punac nonšalantno spomene medicinske studije o razvijenosti mozga u vezi sa taktilnom spretnošću i poantira, kako su Koreanci među ostalim jaka informatička, medicinska i tehnološka nacija, jer – oni jedu štapićima. Seljaku balkanskom da vile ispadnu. Objeručke.
Ne manje, pratim pražnjenje njegove čašice sa blagom rakijom od javora (!), lijevom rukom podržavam desnu podlakticu (uvijek s dvije ruke davati i primati!), nasipam mu i pružam bocu za uzvrat. Nikad sam sebi sipati! Neformalno „Kimbe!“ /Živjeli!/ uz odvraćanje pogleda od starijeg u znak poštovanja. Eksaš. Pa bi bocu, da te više pročepi. Al' nije red. Noga je ionako odavno zaspala u trncima.
„Kimbe!“
/Pomisliš i kako je Marko sretan a mlada, Regina, baš zgođušan vražićak, ali to ne izjaviš. Nikad./
Image Hosted by ImageShack.us

/Mlada, Regina alias Joo Young Kim; njezini roditelji, mlađa sestra Rosa i suprug Marko/

PUNAC je faca. Kim Yong-Il, alias krsno Joseph, pred šezdesetom, ofarban, zlatna „petica“, vrlo uglađen (osim pokojeg, očito ovdje prihvatljivog, svinjskog podrigivanja za stolom - Luther bi ga izljubio za to…Moja mama bez obzira na to. )
Iako… po dolasku, izišavši iz spomenutog busa, preventivno sam ga zamrzio. Da, moramo vidjeti njegovu „Beautiful Hospital“. Sad & odmah. Mislim si, znaš li ti, kosooki, di je Orašje, što sam zbog Choo-Lina prošao i koliko čekam tuš i krevet?? Da divit' se bolnici. I hajde… Uglavnom, solidna peterokatnica sa nasadom hortikulture na terasi, usred grada. Bolnica stvorena u starijoj, prenamijenjenoj zgradi, financirana sa milijunima eura kredita, namijenjena prvenstveno gerijatriji. Na moje pitanje, kako posao, Punac kima glavom. Veli, planira dogradnju mrtvačnice, pa će biti bolje; to konkurencija još ne planira, a prihod siguran. Glavno je u poslu biti brži i stvoriti monopol, dodaje, značajno, desetinku sekunde, gledajući u zeta. Hm, mislim si, te si mislim i „E, Marko moj, lako Tebi nije …“

Image Hosted by ImageShack.us

/pogled s krova "Lijepe bolnice". Mokpo./

Dok se četiri dana vozimo uzduž i poprijeko, dok Punac šofira nas osmero, objašnjava, smješta nas u udobne, čiste motelske sobe (jeftinije a bolje opremljene od naših hotelskih); dok mi sa svakim satom starimo i postajemo sretnoumorni putnici sa mrljom dojmova u glavi, primjećujem da se njemu ne vide niti kilometri, niti godine, niti sati. Smješka se, priča, slika, provjerava svaku slavinu i svaki kusur. Isti, kakav je krenuo.
Na moj kompliment, vadi akupunkturnu kemijsku (!) i redom nas bocka po prstima. Smješka se. „Jesti da ne posve sit. Inače umrijeti 1/3 -.“ Gledam niz škembu. Polusklopljenim okicama vidim Prvozakonitu Koja Spava … … …
Tokom osam dana, Punac Joseph postajao mi je svakom gestom sve draži. Prije vođenja bolnice, dvadeset godina radio je kao novinar; ima očite i dobre kontakte, vrlo informiran; ugodan, iako britak i autoritaran sugovornik, izuzetno pažljiv domaćin.
Pomalo…. ma, ne, ne fali mi zamjenski otac, ne zavidim, niti mijenjam punca Še-Fika. Ali… Hm. Je, osvojio me je Kim, autoritet s mjerom. I moju suprugu Prvozakonitu također.
Image Hosted by ImageShack.us

/Chunghyang Theme Park, Rosa i tatek - Punac ind bekgraund/

Image Hosted by ImageShack.us

/Restoran - pečenjarna; u svakom stolu je udubljenje za posudu sa žarom i roštiljčić te "dimovod"; odlično marinirano meso zapeče se, dopeče sitno rezano i servira pred gostima/

KIMCHI je koreanska delicija. Začinjen, ponekad ljut "križanac" turšije i kiselog zelja, pojavljuje se u dvjestotinjak vrsta, pripravljen od kineskog kupusa ili manje prepoznatljivih vlaknoida, s kojima bi se i CSI pomučio skupa sa Dr. Houseom. Ako se s kimchijem upoznaš onako zapadno (da ne velim bosanski, muški, bezrezervno), osveta stiže namah, u vrlo likvidnom stanju i traje dan – dva, u kojima se svaka klica na stolu, svaka algica i svaki komadić raka ili pačetine sa neizbježnim umakom od soje čini poput ringišpila nakon pola litre tople rakije na slamku. Kimchi – revolucija, kad vam velim.
Iako, da nije brata kimchija, možda se ne bih vlastoguzno uvjerio u sofisticiranost koreanske tehnologije.

Dok se uz orgastično – mučenički izraz lica i orošeno čelo rješavaš potoka nečega, što je još maločas bio kimchi, taman stigneš zakolutati očima nad, da prostite, pederlukom naslona za ruku na vece – školjki. I slučajno stisneš neki gumbić. Te te pogodi. Posred. Ko da te gleda. Vodomlaz. Prvo odskočiš, pa se počneš namještati. Kurve su ljudi, vole gušt i čisteći vodočešk.
Znatiželja… Drugi gumb… hladnije, toplije, jače, slabije… Sad se već smiješ u nevjerici. Treći gumb – zračak. Posred. USRIDU!
Počinješ kužit Punca i superiornu kočopernost razvijenog mozga. Štapići puta kimchi, guzoperosušni vece. Di to još ima?! (Punac veli, to je jer su prije svi bili jako siromašni, nisu imali mokre čvorove pa su odlučili postati Velika Zemlja sa guzoperosuš…i…jem.)
Image Hosted by ImageShack.us

/pero-suši-mlažnjak; tehnološki detalji su tajna, teR sam za foto - termin morao navući hlače i poklopac. /

Onima manje fasciniranim novodobnim varijantama guzopažnje, naravno se obraćam tradicionalnijim uprizorenjem čajane...
Image Hosted by ImageShack.us


Za spokoj duši poslije kimchi - revolucije i mlazočešja, naravno, ne baš mala zemlja za definitivno veliki odmor turistima nudi mnogobrojne hramove na razgledavanje, poput hrama Ssangye iz 13. stoljeća, na planini Mt. Juri...
Image Hosted by ImageShack.us


...ili nacionalni park Jeongdor Beach, plažu sa devet terasa koje su valovi oformili nanoseći oblutke veličine rukometne lopte... (Jedan smo pokušali iznijeti. Onda se ukazala neumoljiva mravčica-renĐerica. ... S pravom, kad bolje promislim.)
Image Hosted by ImageShack.us



OSTAJEM dužan najavljeni dio o vjenčanjima. Taj sam uradak prepustio kolegi Žužineku za petak.
U idućem nastavku – sori, masno sam platil, pa se moram pre'''ravat još malo – o Koreji kao (ne) podijeljenoj zemlji, o srazu svjetova i još pokoja o uzduž-te-poprijeko.
I da.
Choo-Lin je dakle ostao u bespućima seoulskog aerodroma Incheon, kad smo sjedali u troredni bus sa nogonaslonima, na nesvjesnom putu ka guzosushiju. Dvije sitno tiskane stranice korejskih znakova trebale su nam valjda pojasniti sudbinu komada posavske krmetine, dok mi tu putujemo nit' Kinom nit' Japanom. Korejom.
Kojoj posebna zvjezdica Udruženja Oraškijeh Choo-Linara... :
Image Hosted by ImageShack.us


Kamsamida, Koreja...



- 22:44 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

06.04.2008., nedjelja

Kako je posavski kulin stigao do Koreje i natrag, Prvi Dio

INTRO HRVATSKA

I tako. Uzmem novine u rukice, dok me jutronuždje napušta po protokolu… I kaj…
Bush je, također, napustio Hrvatsku. Zagreb. Hrvatski su političari euforični što će sad i klinci njihovih birača (makar bili i listićoprekriživači) smjeti sa hrvatskim grbom na odori bjelosvjetski ginuti za sjevernoatlanske ideale. North Atlantic. Postali smo eto atlantska zemlja, a da mak'li nismo.?Oćemo sad neki atlanski ZERP oplest', te čija je uvala kraj Farskog otočja? Kužim jal Makedonaca. I kužim Busha. Koji veli da je ponosan. Ne kužim jedino, što će tek s prvim lijesovima puk progunđati artikuliranije i početi s prenemaganjem.
Rudanica pak povodom promocije svoje knjige u Rusiji veli kako bi zgodno bilo da pokori „zemlju, kojoj Hitler nije mogao ništa“. Kol'ko se ja mutno sjećam, u SSSR-u je zbog Hitlera poginulo preko dvadeset milijuna ljudi. Ak si Rudanica, to je niš'. Mhm. Go, Vedrana!
Prekonoćni rvacki đeneral konjrade pomakljao par Hrvata. Makar za razliku od Miše K. nije zeznuo samoodstrel u epilogu. Šteta, što nije doživio selekciju u prvi rvacki NATO – konJtingent obrambenih hajkača na Bin Ladena u gudurama Nedođistana. Ovak'… Ni Rudanica me ne tješi kaj nam ode izvoznopotencijalni talent đeneralski.
/Ideju neostvarenog počasnog hajkolova Busha i Sanadera na konjradeta po zagorskim bregima ne razrađujem… Nekad je bilo in./
Niš ne piše u analizi zvjezdanog Big Brothera, zašto Ciganović nije zatrudnio. Jel frka sa silikonskim jajnicima, ili bude objava u „Zvijezdama na Farmi“, uz visokodotiranu nagradu sretnom dalekovidniku, koji pogodi ime oca-u-neznanju?
Fala, tko mi zna javit'; evo rano se budim u neznanju.
Ehhh… Hrvatska, mala, junačka, lucidna, montipajtonovska zemlja sa atlanskog ruba Balkana…
/Ne, sine, nemoj to u školi reć'. I nisi to od mene čuo!/
I eto mene natrag njojzi. Te u.

EXTRO KOREJA

Kad dugogodišnji stanovnik Orašja, pitoreskne sjevernobosanske uspavanke veličine prizemlja seoulskog aerodromskog terminala, proputuje dvadeset i sedam sati u jednom potezu, uz devet sati vremenske razlike, donekle mu je teško sažeti dojmove o zemlji, kojom je putovao, slikao, jeo i pio osam prethodnih dana. Još kad je putovao sa dotad mu posve nepoznatom Katicom iz ToLIse kraj Orašja /ovako napisano zbog autohtonosti naglaska/, čiji se braco Marko u njemačkom Freiburgu zatelebao u (kajjeje, zgodničku) Joo Young Kim – alias Reginu -teR se ide njima na tradicionalnu svadbu na jug Južne Koreje – e, tu postaje zamršeno.
Zbog dakle zamršenosti vremenske razlike, mojih iznutrica te mišljadi i dojmčadi koje sam rad i nakanjen izložiti u slijedećem postovlju, u ovom ću intro-ekstro-uratku stoga biti načelan i ofrljan. Samo ću dati okvir i naznake. Razrade slijede, ali – nema straha! – ovo neće postati blog samo o Koreji. Iako bi komotno mogao, jer zemlja to bezrezervno zaslužuje.
Dakle, uz napomenu da smo Prva Zakonita i ja kao najbitnije suvenire donijeli široke smješke na licima (Katica nije, ali ona je ipak tradicionalna ToLIšanka, kojoj je sve to preveć te oprošteno), krećemo…

CHOO-LIN, iliti NIX KULIN IN KOREJA

Ako si iz okolice Orašja, kulen se zove kulin. Što zvuči pomalo kao choo-lin, te bi moglo proći pod azijsko. Pomisli Katica tog jutra vjerojatno, pakujući kile suhomesine u kofere za Koreju. Moje decentno i sugestivno mantrano mišljenje, kako to može postati par kila problema na carini, potkrijepila je čak i plavooko - plavokosa Lufthansina stjuardesa Helga.
Slijedom, Kaća je skrušeno prijavila mesinu u uvoznoj deklaraciji.
Slijedom, stajali smo u redu sa sitnim, čudnim azijskim seljačićima kojima je štrkljasta teta carinica u Seoulu (Incheon, svjetski aerodrom godine 2007.) kidala vrećice i u kontejner bacala kojekakve koo-linove i ine čudne zamotuljke.
Slijedom, Kaća je uprizorila kratki kulturnoumjetnički program pun pi'''kematerine i ku'''ca i je'''enja poštelja i na krnjem Njemačkom zbunjenoj cariničici u solidnoj ariji odurlala da kako je snaja Luja onda lani prenijela na litre rakije i na kile mesa. Cariničica, naravno, nije razumjela performans, niti govori krnji njemački. Sukladno azijskoj kulturi, ljubazno se smješkala. Tek kad je Kaća počela vikati kako „Kulin nije heroin, je'''mu…“, carinica je čula transparentnu riječ. Heroin.
Slijedom, pogledala je i mene i Kaću, uprla prstićem u umotani ovaloid i uz bitno umanjen smješak zapitala „Dis... – helo'jn?“
Deca draga, ak znate elegantno kršit regule, samo dajte. Bez mene. Ak ne znate, ili/i (potonje posebno) ak ste zmenom, nemojte. Ja još iz DDR-a ionako imam problem s uniformama…
/Kaćin zaključak bio je jednostavniji; Koreanci su se samo htjeli dokopati svjeCki poznate rvaCke delicije, bosanskog kulina. Te smo pohlepnim Koreancima iz dišpeta na koncu još ispunjavali formulare za kasniji - povrat -provremeno - oduzete - a - za - uvoz -nedopuštene - prehrambene - namirnice - uz obvezu - plaćanja - ležarine - u - hladnjači. Na Korejskom.
Slijedom, kulin, pardon, Choo-Lin, sretno se na kraju epopeje vratio u Orašje, no o tome drugi put.

DOS MUJERES

Da se u bijelome svijetu ne piše po Karadžiću, doprlo je do većine nas, koji u ovome stoljeću hvatamo flair letenja iz srednjeprošlostoljetnih komercijalnih spotova, kad je takvo putovanje bilo parfimirano, nedostižno skupo i rezervirano za fine ljude. Apropo, ovo sa flerom, eto i mene je malo zateklo; očekivao sam pri ulasku u onaj Lufthansin - al što mi je ćejf bit Švabo rofl - letigrad osjetiti, ne znam, miris „Opiuma“. Kad ono, dominantna nota - izuvena obuća, blago da velim. Putnici vole komociju. Kao u vlaku Jot-Žea nekad. No da. ...

Dakle Karadžić, lingvist:
Kad sav smandrljan i u nevjerici stojiš na busnom terminalu seoulskog (!!!!!!) aerodroma Incheon, treba se sporazumjeti sa prodavačicom karata i kupiti karte za Mokpo, preko Gwangjua; tri, u jednom smjeru. Engleski i ono malo ine jezičadi otpali su u prvoj rundi. Onda jedna od mojih koka suputnica skuži kako oni Gwangju sigurno ne pišu Gwangju, jer su Korejci pa je sve drukčije (??!!??) Nego, recimo, mmm..., moooždaaa... Gwangyon. Na što koka naruči tri karte za Gwangyon. Za osam eura. Na moj prigovor, kako nam za prave karte (veli internet) valja platiti devedeset eura te da onda ovo nije ono niti je Yon onda Ju, koka ratoborno uspravi perje i skupi obrve. Ja ušutim. Druga koka se pak zapita, je li baš & zbilja moguće da je Gwangyon pravi ispis imena Gwangyu.
Dok sam tiho i vrlo decentno uživao u pobjedi na bodove, do nas je došla tankokrivonoga curka širokog osmjeha u minici (ne tim redoslijedom) i upirala prstićem u nas, pa u korejske znakove na papiru. Koke ni da mijauknu. Mene sad tu gledaju. Ja gledam kosooku krivonogu. TeR joj uzmem papir iz ruke, intuitivno ga okrećući. Na poleđini – europsko pismo. Naša imena. Svojim prstićem upirem u nas. Ekstatično.
Mokpo, via Gwangju. Devedeset eura.
/Kaća ljutito trese glavom i na krnjem Njemačkom pita krivonogu simpačicu, misli li ova da će carinici pojesti „ajne tradicionale suvenir aus Bosnia, naš prezent fir bruder Marko, Choo-lin, de, pitaj ju ti.“ /
...

U idućem nastavku, o ponosnom puncu – bolnicovlasniku, o koreanskoj percepciji Koreje, o četiri dana putovanja uzduž i poprijeko, o brodogradilištima i keramici, o hrani i piću, o Kimchi - revoluciji, o veceu koji pere i suši riticu, o vjenčanjima i, naravno, o nastavku putešestvija toLIŠkog Choo-lina. Uglavnom dakle o našoj zadivljenosti nedovoljno nam poznatom, jakom, toplom, slojevitom, kontradiktornom zemljom između azijske kulture i zapadne industrije…

Slike? Slike... :

Image Hosted by ImageShack.us

/Mokpo, naša "baza", jugozapad Južne Koreje, 230 000 stanovnika/

Image Hosted by ImageShack.us

/tipični scenarij ručka/

Image Hosted by ImageShack.us

/Chunhyang Theme Park/

Image Hosted by ImageShack.us

/Praznik trešnjinog cvata - mnoge ceste oivičene su trešnjevim drvećem/

Image Hosted by ImageShack.us

/LG. Kemija, strojarstvo, turizam; unatoč eko-standardima i državnim stimulacijama na plaću, deficit radne snage zbog steriliteta od toksina; cjevovodi u tvornici ukupne dužine 7,5 x oko Zemlje/

Image Hosted by ImageShack.us

/Suncheon Bay - rezervat na jugoistoku Koreje, na čijem prostoru prezimljuju sibirske ptice; dvjestotinjak vrsta; državnim subvencijama, lokalnim poljoprivrednicima de daje motiv da ne pale šaš radi dobijanja poljoprivredne površine za nasade riže./

Image Hosted by ImageShack.us

/kovačnica u "tradicionalnom selu" - Naganeupseong Folk Village - država subvencionira stalni život u selu radi turizma i očuvanja tradicije/

Image Hosted by ImageShack.us

/Hyundai brodogradilište; dva poludovršena komandna mosta brodova u izgradnji - sori, slikano s autoputa... Od deset vodećih škverova u svjetu, sedam je korejskih, od tih sedam, tri su prva u kategoriji "visokooplemenjujuće" brodogradnje. Pozdrav kolegi Trogiraninu! wink /

Image Hosted by ImageShack.us

/Tradicionalno sušenje ribe, ovdje u lučici Wan-do na jugu. Iako ne glavna hrana, riba je - uz ljuskare i mekušce, morsku travu i alge - vrlo zastupljena./

Image Hosted by ImageShack.us

/Goryo Celadon. Upitani za porijeklo keramike koju su donijeli iz Azije u 11. stoljeću, arapski su trgovci poistovjetili ime korejske dinastije GORYO
sa pojmom porijekla - time je nastalo "zapadno" ime "Koreja" (Goryo). Korejci svoju zemlju zovu "Velika zemlja". Po njima, tek odlaskom velikog majstora keramike u Japan, počinje japanska keramička proizvodnja. Suvremeni primjerci rađeni tadašnjom tehnologijom - tri mjeseca po komadu - koštaju do milijun dolara. Tipičnost "celadona" u odnosu na keramiku je povećan udio željeza u osnovnom materijalu i glazuri, time povišena čvrstoća i trajnost. /

I eto...
Do idućeg traktata wink- KAMSAMIDA, Koreja...
- 10:47 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

03.04.2008., četvrtak

R.I.P., Shelly Kelly

Kao istočnonjemačkom gimnazijalcu, kojem se adolescencija preklapala sa mrskom režimskom ideologijom, moje pubertetsko klatno stavova i sadržaja bilo je vjerojatno još izraženije, nego kod mojih vršnjaka u bloku nesvrstanih. Učio sam o logičkim, retoričkim postavkama u funkciji ideje i vladanja. Ogolivši formu od sadržaja, priklanjao sam se uglavnom suprotnostima svega propovijedanog – neka vrsta testosteronsko-đejmsdinovske negativne selekcije u nesvjesnom formiranju sebe…
Uglavnom, iako sam medije shvatio kao instrument manipulacije masom, gledajući „zapadnu“ televiziju uplitao sam se u vlastitu žeđ za tim istim „zabranjenim“, „dekadentnim“ zapadom – za svojim shvaćanjem zapada barem. Do propitivanja tako vjerovanog zapada i njegovog medijskog samouprizorenja tada još nisam dopro; ono, čemu sam iz vlastitog hendikepa težio, nije moglo biti loše; nije moglo biti isto, mislio sam. Istok je bio mračan, jer je svjetlo na Zapadu, mislio sam. Bilo mi je dovoljno za pravac.

Pa godina kasnije, imao sam pravac.
CNN je bio mali hram moje novozapadne istine. Sa istoka sam otišao, ali do zapada nisam stigao, premda to isprva nisam smatrao toliko bitnim. Vratio sam se kući. Zagreb je postajao moj nedosanjani zapad, prvi, kojeg sam se iz DDR-a dokopao.
Onda se, raspadom istoka, stvarni zapad počeo primicati sam od sebe; tranzicije, učenje individualnosti, učenje zbiljskog propitivanja, antičkog maltene - jedinka i svemir.
I kako se zapad primicao, tako su neke linije, neke perspektive u koje sam tolike godine sa sigurne udaljenosti vjerovao, počele gubiti na oštrini, izmicati iz fokusa…
Slomom istoka, došli smo na zapad. Mogli si dozvoliti domaćinsku kritiku.
CNN se od hrama istine počeo premetati u IPD – isti onaj, od kojeg kojeg sam na istoku glavu ka zapadu okretao, tražeći istinu…
Dapače, počeo sam uviđati - ne, zbilja niti na zapadu ruže ne cvatu mirisnije, dapače, svaka je sloboda em relativna em plaćena, a i neke šarenolažne, nebulozne propovijedi dedeerovske ideologije ispostavile su se nespektakularnim istinama.
I na koncu si opet gazda istine jedino u svojoj koži...
Politike i medije počneš gledati neutralnije, ne bez zanimanja i kritičnosti, ali definitivno bez idolopoklonstva, bez slijepe vjere i slijepog potpisa nečije plaćene priče iz interesa. Uglavnom, kako mi reče neki kanadski oficir nekad kasnije – „Kako bi zbilja imao stav, uvijek se pitaj, ZAŠTO… Jedino tako sebe štitiš… “

… Dakle, slijepi potpis nečije priče – ne više …

Nečija priča, prva:
Prevozeći delegaciju diplomata, vojni zrakoplov kojim se inače služi osoblje Bijele Kuće i obitelj predsjednika SAD-a srušio se kod Dubrovnika. Uzrocima su zvanično proglašeni nedostaci u opremljenosti aerodroma i zrakoplova i navigacijska pogreška neiskusne posade pri lošim meteorološkim uvjetima u sumrak. Jedina isprva preživjela, stjuardesa je ubrzo nakon udesa preminula.
Nečija priča, druga…
Jedan je senator možda ubijen, njegova drukčija smrt možda inscenirana. Jedna je stjuardesa slučajno preživjela, ušla u spasilački helikopter i nedugo zatim navodno iskrvarila od navodno naknadno nanešene ozljede. ... ... ...

U tom okviru, uz mnogobrojne detalje i „threadove“ kreću se mnogobrojni medijski tekstovi, od banalnih i senzacionalističkih teorija urote, do činjeničnih nepoklapanja i začudnih informativnih zidova u priči o padu zrakoplova sa senatorom Ronom Brownom kraj Ćilipa 1996.
Slijedom interesa za zrakoplovstvo, djelomično potaknut načelnom znatiželjom oko raskoraka između javne informacije i moguće alternative ili svrhe, krenuo sam čitati... Slijedom čitanja, krenuo sam pitati… Slijedom nekih odgovora, … … obećao sam sebi da neću dalje. Prepao sam se, vrlo ozbiljno i vrlo dovoljno.

Prihvaćam dakle da su ideologije i interesi krugova moći svugdje isti; da svi mi lutamo u odabiru vlastitih vjerovanja, vrijednosti i senzacija.
Ali prihvaćam i da svoj potpis, grafički ili mentalni, sve rjeđe dajem. Sve ga češće promišljam. Ne kupujem više svašta. Niti vijesti. Čak niti moguće istine. Sve više cijenim svoj mir…

Uglavnom, „Auzmish kod Shelly“. Shelly - ime mrtve stjuardese. Neka ga; nek' se vrti malo.
„auzmish“ – svega pomalo; na volju vam ...

Shelly Kelly umrla je 3.4.
Na današnji dan.
Toliko.













- 08:40 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic