Pregled posta

Kako je posavski kulin stigao do Koreje i natrag, Prvi Dio

INTRO HRVATSKA

I tako. Uzmem novine u rukice, dok me jutronuždje napušta po protokolu… I kaj…
Bush je, također, napustio Hrvatsku. Zagreb. Hrvatski su političari euforični što će sad i klinci njihovih birača (makar bili i listićoprekriživači) smjeti sa hrvatskim grbom na odori bjelosvjetski ginuti za sjevernoatlanske ideale. North Atlantic. Postali smo eto atlantska zemlja, a da mak'li nismo.?Oćemo sad neki atlanski ZERP oplest', te čija je uvala kraj Farskog otočja? Kužim jal Makedonaca. I kužim Busha. Koji veli da je ponosan. Ne kužim jedino, što će tek s prvim lijesovima puk progunđati artikuliranije i početi s prenemaganjem.
Rudanica pak povodom promocije svoje knjige u Rusiji veli kako bi zgodno bilo da pokori „zemlju, kojoj Hitler nije mogao ništa“. Kol'ko se ja mutno sjećam, u SSSR-u je zbog Hitlera poginulo preko dvadeset milijuna ljudi. Ak si Rudanica, to je niš'. Mhm. Go, Vedrana!
Prekonoćni rvacki đeneral konjrade pomakljao par Hrvata. Makar za razliku od Miše K. nije zeznuo samoodstrel u epilogu. Šteta, što nije doživio selekciju u prvi rvacki NATO – konJtingent obrambenih hajkača na Bin Ladena u gudurama Nedođistana. Ovak'… Ni Rudanica me ne tješi kaj nam ode izvoznopotencijalni talent đeneralski.
/Ideju neostvarenog počasnog hajkolova Busha i Sanadera na konjradeta po zagorskim bregima ne razrađujem… Nekad je bilo in./
Niš ne piše u analizi zvjezdanog Big Brothera, zašto Ciganović nije zatrudnio. Jel frka sa silikonskim jajnicima, ili bude objava u „Zvijezdama na Farmi“, uz visokodotiranu nagradu sretnom dalekovidniku, koji pogodi ime oca-u-neznanju?
Fala, tko mi zna javit'; evo rano se budim u neznanju.
Ehhh… Hrvatska, mala, junačka, lucidna, montipajtonovska zemlja sa atlanskog ruba Balkana…
/Ne, sine, nemoj to u školi reć'. I nisi to od mene čuo!/
I eto mene natrag njojzi. Te u.

EXTRO KOREJA

Kad dugogodišnji stanovnik Orašja, pitoreskne sjevernobosanske uspavanke veličine prizemlja seoulskog aerodromskog terminala, proputuje dvadeset i sedam sati u jednom potezu, uz devet sati vremenske razlike, donekle mu je teško sažeti dojmove o zemlji, kojom je putovao, slikao, jeo i pio osam prethodnih dana. Još kad je putovao sa dotad mu posve nepoznatom Katicom iz ToLIse kraj Orašja /ovako napisano zbog autohtonosti naglaska/, čiji se braco Marko u njemačkom Freiburgu zatelebao u (kajjeje, zgodničku) Joo Young Kim – alias Reginu -teR se ide njima na tradicionalnu svadbu na jug Južne Koreje – e, tu postaje zamršeno.
Zbog dakle zamršenosti vremenske razlike, mojih iznutrica te mišljadi i dojmčadi koje sam rad i nakanjen izložiti u slijedećem postovlju, u ovom ću intro-ekstro-uratku stoga biti načelan i ofrljan. Samo ću dati okvir i naznake. Razrade slijede, ali – nema straha! – ovo neće postati blog samo o Koreji. Iako bi komotno mogao, jer zemlja to bezrezervno zaslužuje.
Dakle, uz napomenu da smo Prva Zakonita i ja kao najbitnije suvenire donijeli široke smješke na licima (Katica nije, ali ona je ipak tradicionalna ToLIšanka, kojoj je sve to preveć te oprošteno), krećemo…

CHOO-LIN, iliti NIX KULIN IN KOREJA

Ako si iz okolice Orašja, kulen se zove kulin. Što zvuči pomalo kao choo-lin, te bi moglo proći pod azijsko. Pomisli Katica tog jutra vjerojatno, pakujući kile suhomesine u kofere za Koreju. Moje decentno i sugestivno mantrano mišljenje, kako to može postati par kila problema na carini, potkrijepila je čak i plavooko - plavokosa Lufthansina stjuardesa Helga.
Slijedom, Kaća je skrušeno prijavila mesinu u uvoznoj deklaraciji.
Slijedom, stajali smo u redu sa sitnim, čudnim azijskim seljačićima kojima je štrkljasta teta carinica u Seoulu (Incheon, svjetski aerodrom godine 2007.) kidala vrećice i u kontejner bacala kojekakve koo-linove i ine čudne zamotuljke.
Slijedom, Kaća je uprizorila kratki kulturnoumjetnički program pun pi'''kematerine i ku'''ca i je'''enja poštelja i na krnjem Njemačkom zbunjenoj cariničici u solidnoj ariji odurlala da kako je snaja Luja onda lani prenijela na litre rakije i na kile mesa. Cariničica, naravno, nije razumjela performans, niti govori krnji njemački. Sukladno azijskoj kulturi, ljubazno se smješkala. Tek kad je Kaća počela vikati kako „Kulin nije heroin, je'''mu…“, carinica je čula transparentnu riječ. Heroin.
Slijedom, pogledala je i mene i Kaću, uprla prstićem u umotani ovaloid i uz bitno umanjen smješak zapitala „Dis... – helo'jn?“
Deca draga, ak znate elegantno kršit regule, samo dajte. Bez mene. Ak ne znate, ili/i (potonje posebno) ak ste zmenom, nemojte. Ja još iz DDR-a ionako imam problem s uniformama…
/Kaćin zaključak bio je jednostavniji; Koreanci su se samo htjeli dokopati svjeCki poznate rvaCke delicije, bosanskog kulina. Te smo pohlepnim Koreancima iz dišpeta na koncu još ispunjavali formulare za kasniji - povrat -provremeno - oduzete - a - za - uvoz -nedopuštene - prehrambene - namirnice - uz obvezu - plaćanja - ležarine - u - hladnjači. Na Korejskom.
Slijedom, kulin, pardon, Choo-Lin, sretno se na kraju epopeje vratio u Orašje, no o tome drugi put.

DOS MUJERES

Da se u bijelome svijetu ne piše po Karadžiću, doprlo je do većine nas, koji u ovome stoljeću hvatamo flair letenja iz srednjeprošlostoljetnih komercijalnih spotova, kad je takvo putovanje bilo parfimirano, nedostižno skupo i rezervirano za fine ljude. Apropo, ovo sa flerom, eto i mene je malo zateklo; očekivao sam pri ulasku u onaj Lufthansin - al što mi je ćejf bit Švabo - letigrad osjetiti, ne znam, miris „Opiuma“. Kad ono, dominantna nota - izuvena obuća, blago da velim. Putnici vole komociju. Kao u vlaku Jot-Žea nekad. No da. ...

Dakle Karadžić, lingvist:
Kad sav smandrljan i u nevjerici stojiš na busnom terminalu seoulskog (!!!!!!) aerodroma Incheon, treba se sporazumjeti sa prodavačicom karata i kupiti karte za Mokpo, preko Gwangjua; tri, u jednom smjeru. Engleski i ono malo ine jezičadi otpali su u prvoj rundi. Onda jedna od mojih koka suputnica skuži kako oni Gwangju sigurno ne pišu Gwangju, jer su Korejci pa je sve drukčije (??!!??) Nego, recimo, mmm..., moooždaaa... Gwangyon. Na što koka naruči tri karte za Gwangyon. Za osam eura. Na moj prigovor, kako nam za prave karte (veli internet) valja platiti devedeset eura te da onda ovo nije ono niti je Yon onda Ju, koka ratoborno uspravi perje i skupi obrve. Ja ušutim. Druga koka se pak zapita, je li baš & zbilja moguće da je Gwangyon pravi ispis imena Gwangyu.
Dok sam tiho i vrlo decentno uživao u pobjedi na bodove, do nas je došla tankokrivonoga curka širokog osmjeha u minici (ne tim redoslijedom) i upirala prstićem u nas, pa u korejske znakove na papiru. Koke ni da mijauknu. Mene sad tu gledaju. Ja gledam kosooku krivonogu. TeR joj uzmem papir iz ruke, intuitivno ga okrećući. Na poleđini – europsko pismo. Naša imena. Svojim prstićem upirem u nas. Ekstatično.
Mokpo, via Gwangju. Devedeset eura.
/Kaća ljutito trese glavom i na krnjem Njemačkom pita krivonogu simpačicu, misli li ova da će carinici pojesti „ajne tradicionale suvenir aus Bosnia, naš prezent fir bruder Marko, Choo-lin, de, pitaj ju ti.“ /
...

U idućem nastavku, o ponosnom puncu – bolnicovlasniku, o koreanskoj percepciji Koreje, o četiri dana putovanja uzduž i poprijeko, o brodogradilištima i keramici, o hrani i piću, o Kimchi - revoluciji, o veceu koji pere i suši riticu, o vjenčanjima i, naravno, o nastavku putešestvija toLIŠkog Choo-lina. Uglavnom dakle o našoj zadivljenosti nedovoljno nam poznatom, jakom, toplom, slojevitom, kontradiktornom zemljom između azijske kulture i zapadne industrije…

Slike? Slike... :



/Mokpo, naša "baza", jugozapad Južne Koreje, 230 000 stanovnika/



/tipični scenarij ručka/



/Chunhyang Theme Park/



/Praznik trešnjinog cvata - mnoge ceste oivičene su trešnjevim drvećem/



/LG. Kemija, strojarstvo, turizam; unatoč eko-standardima i državnim stimulacijama na plaću, deficit radne snage zbog steriliteta od toksina; cjevovodi u tvornici ukupne dužine 7,5 x oko Zemlje/



/Suncheon Bay - rezervat na jugoistoku Koreje, na čijem prostoru prezimljuju sibirske ptice; dvjestotinjak vrsta; državnim subvencijama, lokalnim poljoprivrednicima de daje motiv da ne pale šaš radi dobijanja poljoprivredne površine za nasade riže./



/kovačnica u "tradicionalnom selu" - Naganeupseong Folk Village - država subvencionira stalni život u selu radi turizma i očuvanja tradicije/



/Hyundai brodogradilište; dva poludovršena komandna mosta brodova u izgradnji - sori, slikano s autoputa... Od deset vodećih škverova u svjetu, sedam je korejskih, od tih sedam, tri su prva u kategoriji "visokooplemenjujuće" brodogradnje. Pozdrav kolegi Trogiraninu! /



/Tradicionalno sušenje ribe, ovdje u lučici Wan-do na jugu. Iako ne glavna hrana, riba je - uz ljuskare i mekušce, morsku travu i alge - vrlo zastupljena./



/Goryo Celadon. Upitani za porijeklo keramike koju su donijeli iz Azije u 11. stoljeću, arapski su trgovci poistovjetili ime korejske dinastije GORYO
sa pojmom porijekla - time je nastalo "zapadno" ime "Koreja" (Goryo). Korejci svoju zemlju zovu "Velika zemlja". Po njima, tek odlaskom velikog majstora keramike u Japan, počinje japanska keramička proizvodnja. Suvremeni primjerci rađeni tadašnjom tehnologijom - tri mjeseca po komadu - koštaju do milijun dolara. Tipičnost "celadona" u odnosu na keramiku je povećan udio željeza u osnovnom materijalu i glazuri, time povišena čvrstoća i trajnost. /

I eto...
Do idućeg traktata - KAMSAMIDA, Koreja...

Post je objavljen 06.04.2008. u 10:47 sati.