Marketing
Mostovi, šišmiši i potreba za svježim zrakom
/Dresden, slika skinuta sa www.welterbe-erhalten.de /
Za šišmiše je lakše.
Dresden, grad UNESCO-ve svjetske baštine, muku muči.
Kako bi prometna povezanost grada postala kvalitetnija, dolinom Elbe, blizu centra grada, gradski su oci naumili sagraditi novi most. Međutim, zbog vizure grada, UNESCO u tom slučaju prijeti oduzimanjem statusa. Ali – kako kaže teve reklama – ni to nije sve. Milijunski projekt opasno se zaljuljao zbog – šišmiša. U Njemačkoj, najmanja europska vrsta letećih cijukala po posljednjem popisu šišmiša broji oko 3.500 jedinki. Četvrtina je, dijeleći oduševljenje turista i UNESCO-a, odlučila naseliti se baš oko lokacije planiranog mosta. Gradnjom novog mosta, osim gubitka statusa kulturne baštine, gradski oci pristupaju nečem, što bi u slučaju druge vrste komotno završilo u Hagu. Kao zločinački pothvat.
Ali velim, za šišmiše je ipak lakše. Jer evo, točno znamo gdje ih je tri i nešto tisuće, gdje oko osamsto pedeset.
A ja se pitam – gdje žive stari ljudi?
Ozbiljno!
Gdje oni žive?
Znam, na selu dijelom žive sa djecom. Iliti djeca s njima. Obzirom da su Novozagrepčani mahom ruralnog porijekla, običaj se, uokviren stambeno-ekonomskim problemima, prenio i tamo. U našoj zgradi, recimo, žive i po četiri generacije u jednom stanu. Utoliko mi je stvar jasna za dio starih ljudi. Žive doma, sa svojima.
Neke druge pak vidiš polužive po umirovljeničkim domovima. Dok oni s liste, van doma, čekaju da ovi unutra umru i bude mjesta, ovi unutra samo čekaju.
Ali što i kako sa onom sivom masom, koja više ne može živjeti sama, a za dom nije, ili ga ne može dobiti?
Recimo, Frau Ruth…
Frau Ruth imala je podosta peha u životu.
Nakon što je duhom i tijelom nevina naletila na visprenog Vlaja – predatora, gotovo cijeli radni vijek prokrampala je radeći kao prevodilica u nekoj zagrebačkoj firmi. Od plaće joj je „išao“ porez, narez, prirez, zarez. I zajam za ceste. Što je strana državljanka, postalo je tek problem, kad je nedavno priupitala, ima li i Hrvatskoj pravo na državni umirovljenički dom. Da nema, jerbo nema državljanstvo. Takorekuć, porez 'oćemo, dom ne damo.
No, Frau Ruth ima širi problem. Jer je posljednjih par godina radnog staža nakrampala u isto tako posljednjim godinama postojanja DDR-a, mukotrpno stvarajući ušteđevinicu nakon brakoraspada i sinoodlaska u bijeli svijet sa crvenim kockicama. Vatromet sretnog ujedinjenja Njemačke za nju je značio i prelazak na zapadnu valutu. Da je imala više love, tečaj bi bio 1:1. Ovako, jer je imala malo, tečaj je bio 2:1. Odjednom – pola.
Frau Ruth postala je socijalni slučaj, uokviren anegdotom Njemice koja u Njemačkoj živi od hrvatske mirovine (umjesto, kao sav pošten svijet gastarbajterski, obratno).
Ipak, Frau Ruth nije prihvaćala ideju ponovnog povratka u Zagreb, bliže sineku, jeftinije, komotnije i uz češće zajedničke kavoručkiće. Jer to je Balkan, potresi, ratovi, bučni susjedi, neuredni haustori.
Pa je odlučila potražiti umirovljenički dom u Njemačkoj. Pa se obeshrabrila astronomskim cijenama. Pa je pogledala domove po Zagrebu. Pa se obeshrabrila. Pa ju je psihijatar ubijedio da ona još nije za dom. Što je Frau Ruth onda svadljivo priopćila sineku na Balkanu. Koji joj je to svo vrijeme govorio.
/Međugranični most preko Save; Orašje - Županja. Most kao simbol./
Nakon inzistiranja na (ipak) stavljanju na listu za privatni umirovljenički dom po sistemu par – nepar, 'oću – neću, konačno je Frau Ruth odlučila. Kobnog parnog tjedna, priopćila je svom sineku, kako ona definitivno napušta Njemačku i dolazi. Iako naravno ne u Orašje.
/Orašje, Sava. Pogled u pravcu Bundeka. 
/
Frau Ruth osvaja Zagreb (za razliku od Debbie i Dallasa), ali pod uvjetom da već sad zna koja soba će biti njezina. Naravno, niti jedan od dva raspoloživa stana ne dolazi u obzir. Taj neki treći, dakle & naravno, mora biti prilagođen za invalidska kolica, jer je, veli, za očekivati kako će za desetak godina biti na kotačima. Naravno također, treći stan sa njezinom sobom, prilagođen invalidima, ne smije biti blizu centru, ali niti daleko. Najbolje negdje u zelenilu, ali blizu centru. Naravno, Frau Ruth pristaje na ove uvjete jedino pod uslovom da sinek i njegova Prvozakonita točno znaju, gdje će točno u njezinoj blizini trajno živjeti.
Osim što, uz Frau Ruth, i njezin sinek eto ima ponešto peha u životu, sinek, ne svojom krivnjom, ovim putem traži rješenje. Recimo, zelenocentrični invalidski stan. U paragvajskom Asuncionu. Koji ničim ne djeluje manje vjerojatno kao buduće mjesto boravka od - Orašja. Ili Dresdena.
U kojem dakle znaju, di su im šišmiši, i koji su problemi s tim povezani.
Zato velim, za šišmiše je lakše.
Post je objavljen 16.04.2008. u 14:01 sati.