Tadić, Primorac i strukturne slabosti
|
Primorac Ministar Primorac, kad ne polaže kamene – temeljce 'rvackim školama i veleučilištima diljem lijepe naše Dodikom dane Beiherc, uglavnom objavljuje forenzičarske libre, diže tlak mojoj susjedi, profesorici Jadranki i inače odaje dojam elokventnog mladca, kakvim ja imam sve manje vremena postati. Ministar Primorac uopće nije loše zamislio projekt državne mature – dapače, osobno mislim da niti nema logike da netko maturira na letu bubamare i vrstama pluga, a netko na latinskom i fizici, pa idu na isti prijemni na faks. Dakle - - - Primorac nije kriv. Jer nije znao. Jer mu nitko nije rekao. Od mase njih. Pa je morao intervenirati. Bez prethodne i buduće odgovornosti za situaciju, naravno. Nakon što su se srednjoškolci izdigli iznad puding-mentaliteta našeg vjekovno napaćenog malog naroda i opalili zvučnu šamarčinu i ministru prosvjete i Vladi mu, ali – što me posebno raduje – i svim kafićkim grintavcima, svim tukastim studentima i uopće svima, koji ne trzaju kad ih se je'''be i kad im se dešava stvarnost, tu i sad. Skidam kapu i podižem palčeve srednjoškolcima, i jako se nadam da se pojavljuje generacija kojoj je stalo. Bez pompe, bez saborskih odbora (poput onih, plural -!!-, o Pukanićima), bez cvjetnoplacovskog špicoštrajkuckanja o urbanizmu, uopće - bez zaje'''ancije i kompromisa. Klince žuljalo, klinci se okupili i rekli. I uspjeli. Na vlastito čudo, vjerujem. A mi? Imamo Hrvatsku, ipak!   Tadić Srbijanski Presidente mi je zbog nekih izjava simpatičan na ovim našim tragikomičnim prostorima povijesno napaćenih i ponosnih naroda. Priznajem i da mi Slovenci Srbe čine simpatičnijima. Sa Srbima smo se makljali; janezi /sic!/ nas baš brukaju. Uglavnom, nekidan sam dugo diskutirao sa prijateljem, koji je sad višerangirani skretničar tokova i zbivanja u Amnesty Internationalu. Sav euforičan, govorio mi je o univerzalnosti vladavine prava, o pred-unijskom pritisku na Hrvatsku u pogledu rasvjetljavanja i procesuiranja ratnih zločina, Sisak, Lika, svašta. Pokušavao sam stvoriti paralelu sa Srbijom, svim onim međunarodnim klepetanjima o Karađiću, Mladiću i o tome, kako se sama Europa ponaša kontradiktorno i nevjerodostojno. Rekao sam kako će u slučaju Srbije sama Europa odustati od svojih deklariranih uvjeta pristupa novih balkanskih članica, kako će zapravo Srbija – kao što je „prošla“ etničkim čišćenjem stvorena Republika Srpska u BiH – ovaj put elegantno uspjeti i u miru nametnuti svoju volju i logiku (parafraziram Dobricu Ćosića, koji tuguje, smatrajući kako su Srbi genijalni ratnici a „puše“ u miru). I eto… Dva – tri tjedna nakon tog mog dijaloga, srbijanski predsjednik Tadić potpisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Na stranu, što Sporazum ne znači i primitak u Uniju. Kraju, što je Europska Unija – po meni – bila pojam dok je imala dvanaest članica, dok se znalo tko pije a tko plaća. Ali, ispod crte i vrlo pojednostavljeno, isprcana /pardon/ Hrvatska stoji u istom redu pred vratima Unije, kao i Srbija. I ne tješi me konstatacija mog spomenutog prijatelja, kako nema smisla takvo uspoređivanje. Ne tješi me, što ljubavnik moje žene ima manju pišu. Jer… kužite me. Veza Slabost sustava. Slabost sustava je tematska veza. U Hrvatskoj, na pedesetak tisuća sindikalista, Premijer je ispustio topao zrakić iz onog, na čemu sjedi. Ništa se zapravo nije desilo od sindikalnog štrajka. Osim velebne državne afere Pukanić, zbunjenog Jandrokovića, neoporezivog Modrićevog transfera (!!! za razliku od humanitarnih akcija !!!), nebuloze o prenamjeni brodogradilišta, poskupljenju goriva. I onda se dese, kako otprilike veli Pero Panonski, prištavi Fejsbukovci. Fino iskoriste trenutak, vjerojatno skroz neopterećeni strategijom i taktikom civilnog neposluha. I, vjerojatno, unezvijereni Premijer zove unezvijerenog ministra. Koji, neodgovoran – kako sam veli – nekriv i nedužan, ali unezvijeren, iskoristi neodgovornu ovlast i nedužno odgodi uvođenje državne mature. Velim, klincima kapa dolje, ali - - - figu! Iskoristili su, ili im je na ruku išla, slabost sustava. Da je matura zbilja bila pripremljena za provedbu, ne bi se ministar dao „navući“ na odgodu. Ili da nisu sve češće vijesti o štrajku, koji eto zahvaća i hrvatsku mladež, a ne samo one profi – štrajkače, koji su i ekipi Dnevnika već dojadili. (Predmnijevam da Premijer već promišlja scenarije gušenja štrajkova po staračkim domovima. Sive Pantere - - sad je čas…!) U Uniji – ne u Srbiji (!) – vlada kaos. Europski Ustav sveden je na amorfne izjave i poludokumente koji zaobilaze jasna rješenja kao što ja zaobilazim pseće kakice po Zrinjevcu. Europi je dosta novih članica; čak niti sa utjehom ekspanzije tržišta i kapitala ne uspijeva prežaliti lijepa vremena, dok Zapad nije dopro na Istok. Unija glavinja oko vlastitih načela, jerbo valja prihvatit Ankaru, skupa sa njezinim vrijednostima. U tradicionalno kršćansku – ali – oksimoronski – multikulturalnu, ravnopravnu, bezrazličnu i multireligioznu Europu pripustiti feredže, minarete i Islam. I dok se Hrvatska upetljala u suludost vazelinskog glumatanja uljudbe, izbacila figurativne orijentalne tepihe i pala na spike o kondicioniranoj budućnosti (brodogradilišta, Gotovina, ZERP, liberalizacija tržišta nekretnina, ovoono), Srbi fino vascelo vreme pocupkuju kolo na tim istim orijentalnim tepisima patriotske diplomacije, koje su naravno dalekovidno zadržali. Sa figom u džepu i ratnim zločincima na sigurnom, eto njih, čekaju da ih zbunjena i dezorijentirana Europa pozove na pridruženje. Što se, valjda Dobrici Ćosiću na radost, i desi. „Pa, hajde bre, potpisaćemo, stabilizovaćemo ih, neka bre ne kukaju više“, pomisli Tadić i krene u Europu… I eto, kraj posta. Zbog slabosti sustava, Primorac se povlači pred pubertetlijama (koji su u pravu, k tome). Zbog slabosti sustava, Tadić sa smješkom potpisuje EsEsPe i ućeruje usridu Europi, koja se povlači pred vlastitim debaklom… Stojimo u istom redu. Tko je zadnji…? Ma, odoh ja nebu pod oblake, slikajte se...  |
