Profesor Jecić, najbrži cirkus i pokoje čudo
|
KAD sam od prve položio prijemni na Strojarstvu, mislio sam da je jedina preostala formalnost, diplomirati. Mislio sam i da je lako biti dobar ljubavnik i da život teče, kamo sam odrediš. To su samo neke od mojih misli prošlog stoljeća. NAKON što sam se nanosio panela za štandove Velesajma (dnevnica 4.800.000, od toga na gablec išlo 4.000.000. Dinara.), zbunio me posebno profesor „Mehanike“, profesor Stjepan Jecić. Meni, koji sam tada bio DDR-ov disident sa krivičnim postupkom, koji sam nedavno sahranio oca, odlučio živjeti sam i koji sam proaktivno izgubio jungfer, on – kao i tristotinjak drugih polučistih polušmokljana u „amfiteatru“ – u uvodnom predavanju nalaže, da na njegov ulazak u predavaonu ustanemo. Mo'š mislit'. E, ku'iš, ono. Danas profesoru Jeciću bih ustao. Danas sam dvadeset godina stariji, i bolje prepoznajem zbiljske autoritete. ALI, ispada da me divni, izuzetno strogi profesor krivo učio. Ima neka stvarka, gravitacija, i s njom povezana sila na tijelo, na glavu konkretno, koja bitno definira preživljavanje udesa. HIC (Head Injury Criterion) za osnovu uzima, koliko negativno ubrzanje (usporenje dakle) ljudska glava može podnijeti bez trajnog oštećenja – iliti, kad ti se mozak u tikvi otkine. Uglavnom, da sam ja ostao u uvjerenju u naučeno znanje o trenju, o deceleraciji (kočenju), o koeficijentu restitucije i inim alkemičarskim formulacijama i maksimalnoj vrijednosti HIC-a, ne bih se danas radovao, kao što se niti nekog dana lani ne bih bio radovao. FORMULU 1 pratim dvadesetak i više godina, i prošao sam gotovo sve faze, od stupidnog pamćenja polubeskorisnih statistika, preko snimanja utrka, skupljanja postera, pisanja firmama (! i radovanja odgovorima i literaturi!). Sjećam se i Prosta, i Laude, i De Angelisa, i Bellofa, i Villeneuvea starijeg. Sjećam se Senne i Ratzenbergera. I tu je veza do mog profesora. Jer, profesor Jecić potvrdio se kao autoritet na nekim tužnim primjerima; smrti Ratzenbergera, Senne i, ranije, Villeneuvea jasno sam mogao razložiti na spletove okolnosti povezanih sa kinetičkom energijom i njezinom transformacijom, kojekakvim silama, trajektorijama i koeficijentima. Ali tu je onda i čudo i zavala. Jer da je po mome profesoru i nemaloj masi mojih studijskih knjiga, niz bi se nastavio. Ne bi lani Poljak Kubica neozlijeđen preživio nevjerojatan raspad bolida pri preko 250 km/h – Poljaci i danas govore o čudu, i posve se slažem... Ne bi jučer mali Kovalainen mahao sa nosila, nakon što je pri preko 200 „na sat“ frontalno, bez mogućnosti upravljanja i gotovo bez kočenja, udario u zid – udes gotovo identičan fatalnom Senninom, prije desetak godina. Kad bi moj autek, vrlo siguran, približnom brzinom udario u zid, ja više nikome ne bih mahao. Nikad. Dakle, gravitacija, HIC, moj profesor Jecić, struka moja nesuđena. Netko laže, a neke su se stvari, prirodnim konstantama unatoč, jako promijenile na dobro. Ja profesoru jako vjerujem. Ali klinci su živi, i zbilja, ovo su trenuci kad najdublje vjerujem; u Boga, u čudo, u slučaj. U napredak tehnike i sigurnost Formule 1 definitivno – što je prije deset, dvanaest godina bio smrtni udes, danas završava kontuzijama. I jako sam sretan zbog toga. I DA… Nedavno sam ostao šokiran, kad sam na internetu vidio snimku pogibije Gillesa Villeneuvea 1982. Tijelo, koje vezano za sjedište u visokom luku leti zrakom i završava na ogradi. U civilnom životu, neetičniju, gadljiviju snimku teško mogu zamisliti; apsolutno ne shvaćam, čemu je i dalje na dotičnom portalu. Drago mi je što se – „Farmi“ i „Big Brotheru“ i gledateljima – reporterima unatoč, makar unutar struke kriteriji mijenjaju – kao i sa Kubicom lani, tako i sad, nakon samog udesa, nepredvidivog i vrlo brzog, nije bilo snimki i close-up-a nepomične kacige u kokpitu, liječničke intervencije, elektro-šokova i krvi u pijesku. Raduje me; jako me raduje, kao i što je u prijenosu gotovo svaki komentar sudionika utrke i timova prvo isticao život mladog Finca. U svijetu ogromnih, surovih financijskih iznosa, špijunskih i seksualnih skandala, kratkotrajne slave i nadristručnog populističkog senzacionalizma – lijepo… Gotovo nevjerojatno. VELIM, kad sam položio prijemni na faksu, mislio sam samo još diplomirati. Pa konstruirati avione. Ili makar „Formule“. Dosta godina kasnije, mislim da je i ovaj, sudbinom drukčiji put, u redu… Dosta sam toga popamtio s faksa, neke me stvari i dalje zanimaju… Ali posebno me raduje ona granica, gdje se moje skromno znanje nađe zasjenjeno čudom nemogućim, baš kao njime potvrđeno … Profesoru Jeciću danas bih i bez upozorenja ustao. O Senni ću ovih dana još jednom… … |
