Možda je ovaj blog jednim dijelom nastao, nakon što mi je majka nedavno sugerirala potrebnu psihološku pomoć. Nakon što sam joj sugerirao potrebnu psihološku pomoć.
Rekla mi je i kako bih možda trebao naći „očinskog prijatelja“, jer očito u mom životu ima dosta „neprežvakanog“.
No, kako sam oca već imao, i kako se nikako ne mogu zamisliti kako & zašto s nekim starčićem preživam vlastitu prošlost…Eto bloga... (uz sve ostale povode i razloge, vidi desnu kućicu).
Definitivno je jedan sitni povod blogu i moja radost, što živim na zapadu. Iako je zapad danas vremenski pojam više nego geografski, politički. Istok i zapad bili su sinonimi poretka u vrijeme, u kome sam živio u Istočnoj Njemačkoj. Točnije, u istočnoj Istočnoj Njemačkoj.
I dakle, sad eto sjedim za svojim zapadnim laptopom u zapadnoj sobi zapadno uređenog stana, u jednoj… hm… Srbiji zapadnoj... zemlji.
Preko "zapadnog" interneta evo baš slušam radio-stanicu, koja bi tada bila istočnonjemačka. Sad je i ona zapadna, a, kao, nikom ništa, normalno. Hm.
Oktud mi sad na placebo-psihološkom blogu to trabunjanje istok-zapad? Zbog predstojećih praznika.
Neću niti ovaj put uspjeti, pisati unaprijed, o predstojećem, o iščekivanjima. Svi mi blokci pišemo s retrovizora. Manjeg ili većeg. Ja ih imam k'o američki šleper, brale…
Praznici, dakle. Istok i zapad, dakle.
U toj Istočnoj Njemačkoj proveo sam pet godina puberteta. Osim urastanja u vlastitu tijesnu kožu, urastao sam u nekakav pojam familije, zajedništva, druženja tokom praznika. Božić, koliko se sjećam, nije nikad bio zvanično zabranjen; uvijek smo ga slavili – možda je to nebranjenje i zvanično imalo veze s nekom perspektivom nacionalne tradicije nasuprot moguće-kratkoročnijoj političkoj prolaznosti…
Obično bi se za Badnjak okupili kod moje tetke i tetka; njihovo dvoje odrasle djece, moja baka, majka i ja. Tetka je uvijek bila izuzetni estet s ljubavlju prema detaljima, i stan im je uvijek, posebno za Božić, izgledao kao katalog. Zapadni.
/Oni od vas, koji su možda u kinu gledali „Good Bye, Lenin“, imaju bolju šansu, slijediti me u cijeloj ovoj priči…/
Uz večerku, miris kave i kolača, pio bi se šampanjac „Rotkaeppchen“ – unatoč aluziji na luksuz trulog kapitalizma, to je ujedno bio samosvjesni istočnonjemački odgovor dedeerove enologije na artefakte poput „Bakarske vodice“ i "Mumm"-a. (Trenutno se ta "Crvenkapica" opet prodaje k'o lud; moje sjeveroistočne zemljake hvata i drži nostalgija pomalo… a i pazi mene... )
Većinu Badnje večeri provodili smo po prilično ustaljenom rasporedu – pri dolasku, prvo bi se gledalo i komentiralo, tko je što obukao. To je bilo bitno – davno prije Shpitze i Dottorea Ciganovića - jer bi mi sa svakim komadom odjeće pokušavali blagdanski trijumfirati nad stegom i nestašicom u državi dedeerovskoj.
Postojala su dva dućana, koji su čak državno poticali takvu subverziju. U „Intershopu“, pandanu Duty Free-a, mogao si kupiti zapadnu robu. Po tečaju od nekakvih deset maraka DDR-a za jednu zapadnu. Ako si htio, mogao i imao gdje kupiti zapadne marke.
Za luzere koji to nisu mogli, ali su podizali žablje kopito da i njih potkuju, u drugoj su butigi prodavali delicije i odjeću iz dedeerove proizvodnje namijenjene zapadu. Papreno skupo, naravno. Limit jednakosti…
E, i onda dakle poput maratonca uđeš u tetkin stan, pa se pokažeš. Pa Te primijete u toj robici, "Ah, Intershop! Oh, Exquisit!". To je bio naš mali otpor berlinskom zidu; naš mali godišnji uspjeh u nečem, što smo smatrali normalnošću, našim kućnim zapadom. I bio je ujedno lagani uvod u drugi dio večeri…
Pričali bi o rodbini "na zapadu" (u Zapadnoj Njemačkoj). Uvijek bi se, kao privlačeni nekom centripetalnom silom, uhvatili režima, maštali, kako bi bilo otići u Zapadni Berlin, voziti „Golfa“. Spominjali bi, tko je uspio dobiti turističku vizu, tko je otišao pa se još i vratio… ili i ne…
Ja bih se obično uplitao u paučinu vlastitog očaja – nije tadašnja Juga bila neki Zapad, znam. Ali meni DDR nije dao kući. Juga je bila kući. A za DDR – to je bio Zapad.
Zbog trećeg dijela tih večeri ovo pišem; zbog vremena darivanja.
U svom tom mirisu sladunjavog parfema, pjenušca, kave, bora i kolača – pokloni. Onako, baš pod borom, baš umotani, baš darivanje, i baš familija.
I uglavnom su uvijek najspektakularniji bili pokloni „sa zapada“, od tete iz Ženeve, od mamine prijateljice iz Luebecka. Od mog oca iz Zagreba…
„Adidasice“. „After Eight“. „Milka“.
Mene su posebno oduševljavale kazete, zapadne, prave (već snimljene "padale" bi na carini). S njima sam mogao na „srednjem valu“ snimati glazbu sa zapadnoberlinskog radija. Ponekad sam snimao i s televizije, prislanjajući kazetofon uz zvučnik tevea i podmećući krpicu između, da se ne čuje vibracija (!). Kablovi su došli tek kasnije... 
Jedne takve večeri, desno od bora, na teve ekranu spazim ljiguckavo izgledajućeg, podbuhlog Zapadnjaka. Usred opake ruske zimetine, on u kabrioletu; meni idilično. Daje putovnicu ( !!! Mi to nismo imali…!!! ) prelijepoj ruskoj, pardon, sovjetskoj graničarki. On se smješka, ona bi a ne smije. A pjesmica, sve curi i cijedi se, med i mlijeko… Topli miris kave i parfema.
...Elton John, Nikita...
Pjesmu sam nedugo poslije i snimio – s televizora, na opisani način (!ne zaboravite staviti krpicu!) – i uvijek se u meni, slušajući "Nikitu" komešala mutna izvjesnost mene-jednog-dana, s putovnicom, s autom, kako gledam neku zgodnu uniformirankušicu… Ne, čarolijom selektivnog uma nisam se zamišljao podbuhlim i ljuguckavo izgledajućim. 
Daleki veliki svijet odrastranja, zapada…
I eto me. Skoro svaki dan, u svom autu, sa dvije putovnice po izboru (moli'ću!) prelazim granicu. Kao da je nema.
Iako mi se neke uniformice sviđaju, ljubim svoju civilnu suprugu. Nisam razočaran, što ne liči na Nikitu iz spota.
Na sovjetsku milicionarku tek ponekad asocira.
Za Božić ću svojima u Njemačku – na istok istoka, dakle na zapad – poslati po „Milku“. Ne znam, hoće li shvatiti zajebanciju.
Na radiju maloprije – Elton John. Nikita…
P.S.
Onaj nedavno spomenuti školski atlas s Vesninim "Volim Te" još imam negdje. Za nek se najde, ako stvari sa zemljopisom opet odu po zlu... 
|
). 
/
/. 
)
)
