Ovo će biti vrlo improviziran post.
Ljudi moji, pazite kako vozite…
Ovo pišem u petak navečer. Upravo sam se vratio iz Tuzle u Orašje; godinama tuda vozim, zimi, ljeti, noću... Inače Prva Zakonita i ja provodimo puno vremena na cesti; nekakve tri – četiri prosječne kilometraže godišnje … Dosad, Bogu hvala, bez udesa, s par spašenih ljudi, pokojom zviri i dosta beštimja...
Uglavnom… Sve je divno, sve je krasno, znaš cestu, di je koja rupa, di stoji policija. Izmijeniš pokoju riječ s Prvom Zakonitom, konji predu, Gibonni pjevuši. Razmišljaš o Božiću, o banalnostima. Lijepo Ti, lijepo vam. Iziđeš na duge posavske pravce. Ubrzaš. Uživaš. Poput noćnog leta…
…
…
…
Pred ulazom u Orašje, vraćaš film u glavi – ovo maločas ...
Neosvijetljenog biciklista vidio si nasred svoje trake na desetak metara. Niotkud. Dok ti je žena vrisnula, već si opet „smirio“ auto; udarca nije bilo. Krajem te sekunde vidiš lelujavog kretena na retrovizor.
Nastaviš pjevušiti. Par minuta kasnije, gasiš auto. Tajac.
Sjetiš se svog pokojnog oca i njegove fobije od auta, sjetiš se pokojnog Proeskog i prijatelja, čije tijelo nisu uspjeli niti izvući iz auta – u otvorenom lijesu samo glava i torzo…
Supruga spomene neki svoj kancelarijski predmet, otac troje djece u zatvoru zbog smrti u prometu.
Izlaziš iz auta. Niti prepadnut. Samo jako zahvalan, jako sretan. Jako svjestan.
Hladan sjeverac brije preko Save, pokoja pahulja snijega.
Pazite kako vozite, dobri moji…
Post je objavljen 15.12.2007. u 10:26 sati.