Blogec Bložeku, prigodno
|
Dragi, presvetli Bložek, Ti se javljam iz jednega malega mesta kajje onak kaj da si pripustil Ono malo duše na Svoga tela gospodar. Tu sem, i niš ne razmem. Kak je to, da ja kad očem svojoj Ženi kupiti nekaj za Svetoga Nikolu, nemrem niš najti, več šibe. Kaj da je Krampusovo, a ne Sveti Nikola. Ili to kapital samo zlo prodaje. A nemrem Joj na oči presvetle dojti ovak, praznih ruku, bi se reklo. A ak nečem šibu, kaj bi joj pak zel, a da je onak baš za Nikolu, da se zna, da je feš, da vidiju i susjedi pa da pozeleniju još više? I kaj me još zanima. Vrag ti se jebi, prije si poslal šunkicu il pršuteka, ili si ga dobil, i znal si odma' kajje. Praznik. Sad, pogleč. Merkatori, Merkatoni, ovioni. I hodaš kaj bedak, i nemreš poklone za Božiča kupiti. A da su onak, da su pravi. Jer gle, kaj to ima tu, a nema, kam bi ja poslal. Vu Njemačku, rečimo. Čvarke mi buju z granice vrnuli. Rakiju domaču isto (dobro, se bu popila...) Kaj, ak pošaljem Milka čokoladu, buju mi se smijali moji Švabi. Paprenjake, pa to nam je isto prešlo sim, nije, kak bi rekel, naše, domače. Vrag te jebi, kaj da radim, da imaju za pogledat, pošnjofat, da prejde carinu i da je odavde. Jedino da im sam vu goste pojdem, onak, na deset dana, ne preveč. Morti je to najbolje, ha, Bložek? I da, ak mi buš nekaj donesel za Bložić, ajde nek bu ženski kompjutor. Ovaj kaj ga imam je ziher muški. Nemre dve stvari delati odjednom, da si ga jebeš. A i za to mu treba kaj za štalicu kravih spomusti, ak po putu ne pozaboravi, kaj si mu utipkal da očeš. I tak. Fala. Ti se još javim. Tvoj Blogec |





















