Gibonni i ja, sinoć u Tuzli
|
Nosi mene ovo moderno doba. Zabacuje me i valja, ponekad potonem i zagrcnem se, ponekad plutam krunama valova. Ovisno o raspoloženju zapravo, borim se da me ne pregazi... Kad čujem kako mi se mame-prijateljice hvale kako njihov desetogodišnjak filozofira o „Da Vincijevom kodu“ ili kako starmladi dvanaestogodišnjak zna sve tekstove „Knjige žalbe“ napamet, isprva se osjetim ugrožen tim stravičnim klincima, koji nezaustavljivo nadiru u ring, u kom se ja nalazim pravom sticanim od desetljeća sedmog. Pa mogu im tata biti! Onda se počnem dvoumiti... Dobro, čitaju oni o simbolici i vjeri, o vagini i kaležu. Dobro, znaju napamet, mutirajućim glasom, otpjevat' „… već je vrime da se pomirin sa sviton…“ Pa se tješim, čitati i pjevati ne znači i zbilja kužiti. Ne znači, u mirisu žene prepoznavati uzvišeno; ne znači, na kasi Mercatora uvijek iznova prezrijeti konzum. Umirujem se. Sam sebi dodjeljujem rundu. Na jedvite jade. Ne mogu reći da sam nečiji fan – glumaca, plevača, sportaša. Ta me faza prošla, otprilike dok sam se još stresao na sam spomen Arsena Dedića. Sad njega odem čuti na koncert. Rado. Senni se i dalje divim. Prevertovu poeziju i dalje ponekad uzmem u ruke. Ali nisam fan. Kao nekakvo zaokruženje kulturne godine, otišao sam sinoć na koncert Gibonnija. Otišao sam se pomalo i prepoznati, jer „Mirakul“ sam tada baš tako doživio. „Unca fibre“ mogla bi biti neki moj podsvjesni dnevnik - svima nama, koji smo napustili tridesete, a još ne priznamo četrdesete; koji očajnički stišćemo neke migoljeće ideale... I što se dakle desi sinoć u multipleks-dvorani sajamsko-koncertno-sportskoj, u Tuzli, na koncertu Gibonnija? Kad su me na ulazu opkolila dvojica mrga u uniformi, odmah mi je bilo jasno. Bit će da sam nekoj punoljetno izgledajućoj maloljetnici prezaneseno blenuo u dupence. Znao sam, kad-tad, kazna će me stići za moje guzoštovanje.  Ali ne, mrge su samo tražile boce i ćakije. Mogu dalje, dobro je.  Smjestio sam se sa svoje dvije pratilje na tribinu. Dva sata koncerta, divna atmosfera, puna dvorana. Nasmiješeni klinci. Ali meni cijelo vrijeme… nešto ne štima… Zlatan se izvija, sklopljenih očiju se ziba u harmoniji vlastitog teksta, kleči kako bi osjetio vlastitu vibraciju pozornice, traži publiku i nalazi ju … Gušta. Guštam i ja. Ali, ne štima mi nešto… Ljudi moji, moje dvije pratilje i ja bili smo najstariji na tom koncertu, čini mi se. Skupa stari kao ostatak reda. Nigdje fircigera. Sve srednjoškolski dekolteići, trbuščići, duge kose a-la-Lavigne, ...Bog neka Ti prosti grijehe..., klinci, koji fokusirano pokušavaju balansirati pivu i cigaretu. I ta masa, tih šest tisuća klinaca, pjeva. Gromoglasno. Sve tekstove. Petnaestogodišnjak u ekstazi urla kako ne može zavoljeti tuđe dijete, anđela u tebi. A ja ne znam, ličim li na tateka, koji pogledom traži kćer; na hvatača maloljetnica ili na ocvalog honorarnog dopisnika tuzlanskog „Fronta slobode“ … … „Šta će meni moja dica reć? Kad sidnem pored njih na rub od posteje? Šta će kad ih staviš među nas Da nam budu taoci od ovog ludila? Šta bi anđeli s nama ljudima?“ … /Z.S.G./ …Moderno doba, turbo-ajnšpric klinci… Hitno si moram napraviti par takvih. Da imam s kime ostati mlad još malo. |
