Alatke
|
Baš se pitam. Ta muška opsjednutost alatom. (Potakla me Filipinka. Da se pitam.) Dođeš u godine, kad ti dobar „francuz“ djeluje bolje od male pive. O velikoj bi se dalo diskutirat. Uz istu. A kod mene to nije od jučer, to s alatom. Ne bih išao tako daleko da uzrok svoje alatomanije tražim u Kubrickovom početku filma, u kojem majmuni kostima – alatom – ominozno mlate uokolo („Odiseja u svemiru 2001. …) Ali, moj je prvi odabir posla bio – smetlar. Ne onaj infanterist s metlurinom kao vještici otetom, niti onaj na triciklu, kao iz crtića. Htio sam postati onaj frajer, koji je otraga na kamionu, rukuje polugama, uz grozan štropot podiže i spušta kante, i nitko mu ništa ne smije. Poluge, čovječe! Kao petogodišnjak, skužio sam dakle, maglovito doduše, poluge moći! Kad su odrasli počeli smetlare koristiti kao sinonim školskog neuspjeha i inog čemera životopisnog, skužio sam suptilnu kvaku s uniformom. Nisu, dakle, sve iste. (A-ha!!  ) Ne, ni u fratre nitu u vojnike nisam nikad htio, ali – vlakovođa, to da. Putuješ, ogromna lokomotiva ide upravljana silnim polugama. Kojima Ti rukuješ. Pa voziš bljedunjave kontinentalce na more, a odrasle stričeke s demižonima i pršutima u Zagreb. U oba pravca, mašu ti seljančice između Knina i Perkovića, a ti imaš dlakave podlaktice, osjetiš se malo na znoj i naftu i odmahuješ tim rumenim robnim viškovima uz prugu. E, to sam ja htio biti. Onda mi je stari pričao o propuhu u lokomotivi, o udesima, noćnom radu. Sa svakim užasom, moje su se polugice oportunistički smanjivale. Logično, a slijedom ranije spoznaje kako nisu sve iste, kratko me držalo postati pilot. Najljepša uniforma, nasmiješen, važan s onom torbetinom punom planova leta. Nestaneš iznad oblaka, pa se vratiš. U milimetar točno. Nikakve seljančice ne mašu, jer Te niti ne vide na nebu, koja si faca. Samo tete stjuardese te vide. Iako, i one su u mojoj glavi bile tek nekakve amorfne prijateljice nejasne konačne svrhe i ništa jasnije usputne distinkcije. Bez obzira, i u tom filmu, imao sam dlakave podlaktice. I pomicao polugice. Za svaki slučaj. Pravi muški primat. Dosad, moj se career building razvijao „izuzetno specifično“, kako su mi čak u nekim odbijenicama napismeno odgovorili pametni ljudi. Sukladno tome, nije mi skroz uspjelo ovo s polugama i alatima. Nisam postao pilot, pa ni aviomehaničar. Najmoćnija poluga, koju sam ikad pomicao, bio je mjenjač autobusa. Prebacio sam se u trajnom zvanju studenta na, onako, više akademske, bespolužne operacije. Osim proračuna motki i reduktora, baratam jedino hobi-alatima. Avionske komande slažem iznimno, uz pincetu i povećalo. Nisam nešto dlakav, nemam prijateljicu stjuardesu. Čak mi niti seljančice od Perkovića do Konjevrata ne mašu. No, fascinacija je ostala. I znanje da nisu sve iste. Uniforme. Isto ne.  Veli kompić, poklonila mu žena za rođendan set gedora, ma-da-samo-vidiš. A u meni zavist. Jesu li veće od mojih? Ili sam ja ipak urođeno spretniji od njega s njegovim novokupljenim fensi-šmensi alatom? Ili je to skroz druga tema, za dvije male pive ili za dvije velike… ? |
