Pregled posta

Slaven i Slavenka, Guenther i ja

Sredinom mračnih devedesetih u Hrvatskoj, Slaven Letica javno je Slavenku Drakulić nazvao vješticom, prigovarajući joj manjak distinkcije u propitivanju odgovornosti i krivnje nacije, spola i pojedinca u ratu. Otprilike.
Slavenu-intelektualčini nije dlaka pala s glave – a nije ni mogla… - a njegova imenjakinja Slavenka kratko poslije pod prijetnjama i nacional-mobingom napustila je Hrvatsku. Još jedan Brain-Drain, pet maraka kila.
Kratko je trajalo, a Drakulićka je zapravo postala naš prešutni „izvozni hit“ - jedan od rijetkih onovremenih sinonima hrvatskog disidentstva u Europi; doma tabuizirana, vani faca.
Letica tu krunu nikad nije ponio; bio je i ostao je patetični šteker opće prakse.

Tada, devedesetih, hrvatski studenti nisu izišli na ulice kako bi osudili sveprisutne, konkretne manire diktature u društvu. Eventualno su sotto voce, uz pivu, mrljucnuli koju o skupim bonovima za menzu.
Kako ne bismo bili upitni, svi smo manje-više hajkali na pravoslavlje, na ličkog Srbina koji nam vodi Kućni savjet, na Bregu i Bajagu. Bilo je oportuno; znalo se.
U priču o Bosni se nismo šteli mešat; bumo prvo vidli, ko bu pobedil - ziher je ziher... Jedino smo „Musliće“ uglavnom prezirali i pljuvali, jer su uglavnom bili šaka krezubog izbjegličkoj jada - preplavili su nas likovi iz viceva o Muji i Fati, a mi ni da se nasmiješimo. Dapače…
Bilo je to vrijeme, kad se naš Faust Šeparović i sam od viktimologa premetnuo u famoznu žrtvu koja ljubi ...Mephista... (bio sam u njegovoj kancelariji baš kad je dobio haber da ga Tuđman uskrsava).
Čičak je tada već lebduckao iznad vlastite veličine; Drago Pilsel sam se sve češće razmontiravao, na žalost. Carl-Gustaf Stroehm postao je pitur u ružičasto svega što je vuklo na smeđe i crno. Radio je to „upravo zato“, kako mi je jednom rekao.

Danas, desetak - dvanaest godina kasnije, ne znam u kojoj je fazi Letica; je li trenutno potonuo, ili već opet po navici izranja. Nije mi ni bitno, osim…
Letica mi je šlagvort za nadpostovsko, vlastito očekivanje prema javno djelujućem intelektualcu. I za proiptivanje kolektivnog licemjerja.

Kako veli i Raos jučer u „Latinici“, kod nas je malo uočljivih, moralno jakih autora, koji bi uspjeli javno i van samog ceha postavljati etički standard i korektiv općeg razmišljanja.
Digresija o primjeru Guenthera Grassa daleko bi me odvela, ali mislim da nedavni „outing“ pripadnika SS-a čak daje dodatnu pozitivnu dimenziju njegovom mjestu u europskoj kulturi. Grass je uvijek zagovarao iste vrijednosti, a sad je ponudio i jedan od motiva - onaj o suprotnosti trenutka iz kojeg trajna vrijednost nastaje. Možda ne baš s tom namjerom, ali upravo je time pojasnio moralni kontinuitet.
E baš tu mi dakle Letica i Letice „padaju“ – niti te ima, niti rasteš, po svome se tragu orijentirajući.

Drago mi je - Slavenka Drakulić se vratila. Hrvatska danas mirnije spava i diše punijim plućima. Duh „Stojedinice“, „Ferala“, Dežulovića i ono malo svjetionika naše nacijice ipak su nas trajno i nepovratno, nadam se, „zarazili“ slobodom propitivanja i kritikom vlastitog uma. To me raduje, i osobno me se tiče…
Naravno, znam i da svijest nacije – posebno mladodržavne – ne sazrijeva preko noći; stvar je vremena, kvasca u masi (!), temperature. Stvar je kuhinje (… gastro-fusion, tradicija, euro-integracija…)
Ali baš tu mi se nameće pitanje licemjerja mase.

Ajmo sad pogledati oko sebe malo.
Šeparovići i Letice to su, što su.
Mi pak skoro pa kolektivno slušamo Edu Maajku, smijemo se Enesu-Šemsi, navijamo lani za Hamdiju u „Big Brotheru“. Mi smo si okej s „Muslićima“. „Radio 101“ podrazumijevamo; što Galbraith i Jarnjak imaju s tim, klincima ne bi niti bilo jasno, a i sami se tek moramo prisjetit' …

Puno smo toga zaboravili, dosta toga poisključivali i potisnuli; furamo se malo na zaborav i bedastoću. Ziheraški cupkamo u trendu, tada i sada.
E zato, velim, licemjerje.
Jer sad smo sretni što imamo autore poput Slavenke Drakulić; sad ćemo je preko dalekovidnice tapšat po ramenu jaranski i u „Pola ure kulture“ rastezat.
/Kuži to; pola ure kulture. A „Big Brothera“ - kol'ko, desetak sati tjedno? /
Zadovoljni smo - Slavenka je naša, mi smo Slavenkini.
No… ?Jesmo li makar 'što naučili…?

P.S.
Motivom Grassovog rada spominje se „pisanje protiv zaborava“. Motiv ovog mog posta je naklon njemu i Slavenki Drakulić - tada i sad. Kulike, tulike.

Post je objavljen 18.12.2007. u 11:07 sati.