Potpisi i parafi
|
Dvije jučerašnje vijesti. Prva: Split dobio spomenik Orsona Wellsa. Fakinskim manevrom, uz fakinski smješak, postavio ga Željkec Kerum. Uz opasku kako nije bio svjestan da mu treba potpis grada, ali da je stvarka ionako na njegovom vlastitom gruntu. Dođe mi se u to ime kulturnog doprinosa Gradu pod Marjanom odreći dijela vlastitog honorara, kojeg mi Željkec "visi" (za nekaj drugo). Tip je fakin, ali Split ima zgodan spomenik, još malo kulture. Nitko zapravo ne gubi. Evala! Vijest druga, u BeiHerc napokon potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. (Obzirom da je moja bolja polovica za ove stvari, Grazville, na zasluženom porodiljskom, eto ja ću malo o tome, onak' preko šporeta ...  )Slučajno sam dakle i privremeno u BeiHerc od 1998.; osam godina radio sam za tu famoznu "međunarodnu zajednicu". Prihvaćam da su neke vrlo elementarne stvari u ovoj zemlji polako krenule na bolje. Elementarne & polako. Ali sad, nakon dvije godine apstinencije od tadašnjeg posla, malo vidim od međunarodnih rezultata ovdje, od vlastitog rada gotovo ništa. I u meni sve neugodnije čuči pogano vjerovanje, kako je BeiHerc zapravo reparirana koliko se dalo, i da je ovo sad njezin vjekovni "idle speed", a svako veće očekivanje iznad toga nerealno. (Isključujem posve izdvojenu tematiku procesuiranja ratnog zločina, progone i raseljavanja.) Zemlja ima trinaest ustava, predsjedništvo i Dom naroda redovita su farsa. O nižim nivoima lokalne samouprave, zakonodavne i izvršne vlasti da ne govorim. Privreda mrljava, reinvestiranja malo, investicija još manje. Tko ima putovnicu, na pola je otišao. BeiHerc, dakle. Dok sam radio što sam radio, svaki potpisani ugovor o lokalnom razvoju, šalter-sali, kapitalnom ulaganju ili etičkom kodeksu skupštinara bio je uglavnom uspjeh organizacije, koja me plaćala i donekle argument za produžetak mog vlastitog ugovora. Od "follow-up-a" na terenu do godišnje donatorske konferencije, rezultati i napredak bili su gotovo nebitni. Glavno je bilo toliko i onoliko potpisa, seminara, ručkova i podrigivanja. Ušminkanih brojki bez poštenog pogleda u oči ili makar u zrcalo. Zato se sad dakle pitam - tko je kome parafirao, što i zašto? Europa zna da je BeiHerc, daprostimo, ukurcu. Proboj u aktualnim Lajčakovim reformama zapravo je pobjeda na nivou djetinjeg uma, a samo prije mjesec dana analitičari su ovoj zemlji i novi rat predviđali. Progres je dakle jako relativan, i mjeren proizvoljnošću, od koje dah zastaje. S druge strane, moji mili Behasanci nisu glupi. Jesu svakakvi, ali kuže oni i što je Europa i što je Bosna. I Herc. I koliko je jahanja od njih do njih. Ne padaju moji mili Behasanci onako pokondireno na Glanz-und-Gloria sliku uljudbe nordijske i miteleuropejske, kao neki njihovi susjedi; davno su popušili stranjske fore, i sad su svoji. Dakle, tko je kome parafirao, što i zašto. Vjerujem intimno kako je BeiHerc zapravo sa potisnutim smješkom i figodžepnim jajočešom, u maniri orijentalnog trgovca, šarnula Uniji. A ne obratno. Jer bi inače - da do parafa nije došlo - Unija morala pojašnjavati vlastiti debakl, logistički podržan milijardama eura, tisućama dokumenata i stotinama eksperata tokom posljednjih dvanaestak godina. Svatko i svi ispali bi luzeri i pušači - loša varijanta, dok Putin izmarškava OESS i sugerira im zatvaranje butige. Loša varijanta za Europu justo pred američke predsjedničke izbore i uz istu tu Rusiju na putu ka staroj (ne nužno i vedroj) slavi. I tu se onda, velim, intimno vjerujem, nađu dobri Behasanci... Hajde, de, ba, ajmo im potpisat, de, jebli ih mi, pa ajmo zamezit. Jebeš ba folove. Vuk sit, ovce na broju. Idemo dalje, ili tako nekako. Split dobio spomenik, Kerum ostao fakin. Europa dobila prošenu ruku Bosnice-Hercegovinice. BeiHerc... Hm... Po običaju. Kroz stoljeća... |
