Arhangel
29.05.2008., četvrtak
Oni traže da ih uvažavamo
U prethodnom postu Arhangel se dotaknuo pitanja mladih i problema s kojima se oni suočavaju. Ova je tema u našem društvu od temeljne važnosti i o njoj je potrebno progovoriti, posebno kada se u obzir uzme činjenica o velikom porastu broja mladih koji su si zadnjih dana i mjeseci oduzeli život.U različitim kulturama na mladenaštvo se gleda različito, kao i na probleme toga razdoblja. Svaki govor o mladima je relativan: ovisno o dobi, spolu, mjestu, kulturi, ekonomskom razvoju i raznim drugim čimbenicima. Sve empirijske podatke treba uzeti s rezervom, svakom treba pristupiti na individualnom planu, a takvo što zahtjeva sposobnost uživljavanja u situacije pojedinaca. Mnogi mladenaštvo različito datiraju, već od 12. ili 13. godine, ili od 15. do 24. godin e života, različita je podjela, a i podrazdoblja su različita: raniji pubertet, pubertet, adolescencija. Prijelazi su individualni i ne mogu se odrediti jasne granice. Empirijski podaci ne smiju se uzimati generalno jer kao takvi oni su relativni. Uz sve ovo možemo reći da je postotak mladih koji imaju probleme u odnosu na druge dobne skupine prilično velik. Mladi od odgojitelja posebno očekuju izravnu pomoć šaljući im često prekrivene signale, zato je dobar odgojitelj pravi blagoslov za takve učenike. Jedan od signala je i agresivno ponašanje čime se mladi čovjek često želi osvetiti odraslome zbog pretrpljenog straha i nasilja tijekom vlastitog odrastanja. Drugi tip su zatvoreni, povučeni mladi. U pozadini toga često je nedostatak ljubavi. Njihovo se duševno stanje može pogoršati neprikladnim komentarima okoline, osobito vršnjaka.. Ovi mladi traže utočište u svijetu mašte te ih to sanjarenje dovodi do nestvarnog svijeta. Čest je osjećaj depresije i krivnje. Zatvoreni mladi žele se skriti iza fasade drskosti ili ironije, a iza svega je najčešće strah od poniženja. Odgojitelj to mora prepoznati i reagirati. Povjeriti im zadatke s kojima im iskazujemo povjerenje. Odgojitelj može pronaći nešto vrijedno pohvale. Treći tip su mladi izrazito nesposobni za život, koji nisu naučili vladati životom niti se suočiti s poteškoćama. Nedostaje im izdržljivost u suočavanju s problemima. I često ne izlaze na kraj sa stvarnošću. Posebnu krivnju ovdje imaju hiperproduktivni roditelji, koji su sami rješavali probleme svoje djece. Tome pridonosi osjećaj besmisla ili praznine. Reakcija je često pokušaj samoubojstva. Problemi mladih ukazuju na probleme društva. Suvremeno društvo nameće idealni tip mladih: mladi, lijepi i bogati, bez prikazivanja stvarnog stanja. Stoga je potrebno raskrinkati stvarnost. Svako doba ima svoju vlastitost tematiku i zadatke. U djetinjstvu dijete uči i stvara odnose među ljudima. U mladenaštvu mladi čovjek naučiti postati on sam, odlučiti se na oblikovanje života. Moraju sami donositi odluke i oni su zaokupljeni sami sa sobom i pitanjima velikih odluka svoje egzistencije. Glavna tema mladenaštva pronalazak sebe i to mora uspjeti bez obzira na probleme i ometanja. Individualni identitet uključuje sve prijašnje identifikacije u kojima je dijete željelo postati ili je bilo prisiljeno da bude kao osobe koje ga okružuju, identitet je više od toga zbroja. Mladenaštvo je razdoblje kad se shvaća da se razvija u jedinstvenu osobnost, kad se suočavaju sa stvarnošću koje sve više bivaju svjesni. Mladi čovjek dosiže fiziološki rast, duhovnu zrelost i socijalnu svijest te slobodu kao pretpostavka da izdrži krizu potrage za identitetom. Iako je u adolescenciji je ono na vrhuncu to nije kraj potrage, ono ostaje i dalje makar podsvjesno. Suvremena kriza identiteta se temelji na promatranju sebe kao imati, e ne biti. Uobičajeni način života bi se mogao svesti na ''ja jesam to što imam''. Preživljavanje ljudi ovisi hoće li biti dovoljno ljudi koji imaju dovoljnu snagu za bivovanje protiv imanja. Religiozna motivacija može imati odlučujuće značenje. Kod traganja nije samo riječ o samoostvarenju u individualističkom smislu nego i pripadanje drugome i potrebi ljubavi. To ne znači povlačenje iz stvarnosti, moderne teorije identiteta smatraju sposobnost uspostavljanja ravnoteže između vlastitih potrebe i očekivanja drugih. Što budemo više poticali biti nad imati, veće su šanse da naše društvo postane sredina u kojoj će svaki mladi čovjek imati priliku pronaći sebe. |
28.05.2008., srijeda
U potrazi za izgubljenim smislom
Niz tragičnih samoubojstava mladih ljudi, teenagera, koji zadnjih mjeseci potresa Hrvatsku nastavio se i ovih dana smrću jednog sedamnaestogodišnjaka u Virovitici. Mladić si je oduzeo život vješanjem u potkrovlju kuće. Svi ovi događaji potiču na žurno premišljanje naše društvene stvarnosti i pokušaj davanja odgovora na pitanje što je to u našoj sredini toliko trulo i bez perspektive da tolike mlade obeshrabruje do te mjere da se odluče na jedan tako strašan potez kao što je oduzimanje vlastitog života. Poznato je da u godinama odrastanja mladi čovjek prolazi burnu krizu identiteta, dok ne pronađe svoje mjesto u društvu. Želi biti zapažen, vrednovan, biti netko i nešto. I pored svega toga, sklon je sanjarenju, emocionalnim oscilacijama i traženjem smisla života, dobra i zla, smisla postojanja ovog i ovakvog svijeta, smisla smrti i umiranja. U hladnom, sterilnom i svijetu lišenom svega mističnog i onostranog, mladi čovjek ne nalazi odgovore na svoja pitanja niti uspjeva riješiti nagomilane emocionalne probleme. Pad totalitarnog komunističkog režima u jednom dijelu svijeta, gospodarski rast, prometna povezanost, razvoj medija, porast stupnja obrazovanja stanovništva, jačanje samosvijesti pojedinca i grupa, razvoj znanosti, nagli skok u mogućnostima komunikacije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, svijet koji postaje «globalno selo» sa dominantnom zapadnoeuropsko-angloameričkom kulturom, kapitalističkim privređivanjem i stilom života, te osebujan razvoj pravaca u likovim i glazbenim umjetnostima, doveli su u našem postmodernističkom društvu do pojave koju nazivamo sekularizacijom. To je proces koja se osjeća u svakodnevnom životu i pojedinca i obitelji kao temeljne društvene zajednice. Sekularizacija je proces posvjetovljenja društva u kojem, među ostalim, nema mjesta za isticanje svetoga; činom, riječju ili simbolom. Proces je to u kojem se čovjeka svodi na sredstvo zarade, a njegov individualizam i slobode proklamiraju se do granica koje njegovu volju određuju kao normu moralne vrijednosti, ukoliko ona na izravan način ne ugrožava slobodu drugoga. Sve je to opet začinjeno velikom dozom potrošnje usmjerene prema korištenju uživanju svega što gotovo neograničena sloboda pruža. U tom kontekstu i niz se društvenih skupina bori protiv svih normi i struktura naslijeđenih iz prošlosti, budući da se tekovine prošlosti, ma koliko one u sebi bile humane i slobodoljubive, etiketiraju kao ostaci zatiranja slobode pojedinca ili skupina. Uzori mladima više nisu veliki likovi prošlosti koje karakterizira borba za pravednost i mir, već likovi kojima je osnovna karakteristika raskid s prošlošću i borba za slobodu od normi koje društvo nameće. To se danas osobito ogleda u ponašanju mladih kako u obiteljskom i opće društvenom životu, tako i u načinu odijevanja, glazbi koju slušaju, njihovom umjetničkom izražavanju, žargonu, odnosu prema starijima i stavovima prema vrednotama koje im se nastoje posredovati. Strukture svih društvenih institucija, na poseban način Crkve, predmet su njihove oštre kritike, osobito u godinama sazrijevanja kada mladi čovjek svijet oko sebe promatra kritičkim okom, ali zbog nedovoljne zrelosti sklonim površnom procjenjivanju i nestalnosti u vlastitim stavovima. Zbog toga se mladima u vremenu puberteta i adolescencije lako može manipulirati. U ovom vremenu u kojem je sloboda pojedinca postala ideal kao mjerilo svih stvari, ni ostale društvene skupine nisu imune na naznačene društvene procese. Na poseban su način djeca, kao i odrasli, pod neprestanim pritiskom medija i načina života koji sve više insistira na zaradi, oni nisu imuni na kreiranje javnog mijenja koje provode oni koji medijima upravljaju. Njima se u procesu sekularizacije više ne nude znakovi svetoga preko kojih Bog progovara čovjeku i priopćava mu se. Postmodernističko je društvo prožeto sterilnim i intelektualiziranim stavom u kojem nema mjesta za transcedentalne vrijednosti, niti mjesta za njihovo promišljanje, što, naravno, implicira promišljanje čovjeka o sebi samom. To je vrijeme i prostor naglih i brzih promjena koje traže neprestano prilagođavanje, koje nude nestalnost na svih poljima življenja, promjena koje traže energičnost i fleksibilnost, ne samo u izvanjskim aspektima življenja, nego i u nutarnjim stavovima. Kako se mijenjaju modni stilovi od godine do godine i od jednog godišnjeg doba do drugog, kako se mijenjaju stilovi u glazbi, umjetnosti, govoru, ponašanju, tako se od čovjeka traži i promjena načina mišljenja, kao i vrednota koje postaju poput odjeće; roba za jednu sezonu. U tom kontekstu društvo čovjeku ne nudi ambijent koji mu omogućuje susret sa samim sobom, sa drugim čovjekom i, u konačnici, sa Bogom. A komunikacije, koja pretpostavlja zajedništvo, nema bez simboličkog govora, osobito u odnosu na komunikaciju s Bogom. Ova je komunikacija dvosmjerna; od Boga prema čovjeku kojemu priopćava jednu zbilju druge, božanske naravi, i od čovjeka prema Bogu koji mu na objavu odgovara povjerenjem, vjerom, koja u susretu s transcedentnim ne može ne uključivati čuđenje, sveti strah i hvalu, budući da je Bog sacramentum tremendum et fascinosum. Zato je nužno mladom čovjeku posredovati životne vrjednote koje računaju s Bogom. To ne znači naše teenagere pošto-poto tjerati u crkvu na misu, već im odškrinuti vrata pogleda na život i na svijet koji računa s vječnošću. Ta dimenzija životu daje novo svjetlo, čini ga smislenijim i izazovnijim, prilikom za ostvarenje sebe u svjetlu Božjeg plana s ljudima. Uočavanje ove kvalitete životu daje novi okus, čini ga otpornijim na kušnje i teškoće te mladom čovjeku omogućuje uspješnije suočavanje sa svime što život nosi. |
27.05.2008., utorak
Tko će to plaćati!?
Drastičan lanac poskupljenja koji nas prati tijekom čitave ove godine nastavlja se nesmanjenom žestinom. Ključne karike ovog lanca, koje obično započnu čitav niz, su konzorciji i (polu)državne tvrtke koje proizvode i distribuiraju energente. Tu je na prvom mjestu INA koja na hrvatskom tržištu ima monopol nad naftom i njenim derivatima. Čim INA poskupi svoje prozivode, kreće čitav lanac poskupljenja. Tako je i ovaj put. Hrvatska elektroprivreda (HEP) za srpanj je najavila povećanje cijena električne energije za više od 20 %! Čim poskupi gorivo i el. energija, uslijediti će poskupljenje cijena prijevoza, a zatim i svega onoga što se prevozi. A prevoziti treba, kao što znamo, ama baš sve. Tako to funkcionira u zemlji u kojoj vlada politika omogućavanja monopola i rasprodaje nacionalnog blaga kao što su banke, brodogradilišta, osiguravajuća društva, industrija nafte i sl. Vlada ovdje može samo nemoćno slijegati ramenima jer nema nikakve zakonske mogućnosti da ograniči rast cijena proizvoda i usluga spomenutih tvrtki i koncerna. Ova situacija pokazuje kako je ionako prezadužena Hrvatska na dobrom putu da joj se dogodi latinsko-američki gospodarski sindrom. Naime, rasprodana nacionalna dobra tamošnjih ekonomija dovela su njihove nove vlasnike, mahom strance, u poziciju da nemilice podižu cijene. To je dovelo do osiromašivanja stanovništva koje više nije moglo plaćati vlastite prozvode stranim vlasnicima, jednako kao što više nije moglo vraćati i podizati kredite bankama koje su također bili pokupovali stranci. To je dovelo do nacionalnog ekonomskog kolapsa. Meksikanci su, primjerice, žedni pored vlastite vode koju moraju kupovati jer su izvore prodali stranim kompanijama. Zato ne čudi da je u Venezueli na vlast došao ortodoksni neokomunist Hugo Chavez koji je najavio novi val nacionalizacije ključnih ekonomskih čimbenika u državi kako bi Vlada mogla regulirati cijene njihovih proizvoda i usluga, što bi ponovno, kako se nadaju, pokrenulo cirkulaciju novca i kapitala. Zastrašujuća je činjenica da su, primjerice, strane banke u Hrvatsku u posljednjih 15 godina investirale tek 14 % ukupne dobiti. Jednako tako, INA je podizanjem cijena do neba zadnjih dvije godine ostvarila porast dobiti od preko 200 %. Sjetimo li se da je mađarski MOL vlasnik dijela INA-e, lako je izračunati koliki se dio dobiti ovog koncerna slijeva izvan Hrvatske. Ili koliko godišnje u Hrvatskoj zaradi Deutshe Telecom koji je vlasnik T-Com-a, koji nemilice ubire protuzakoniti telefonski paušal od 60 kuna!? Ako tome dodamo katastrofalne rezultate privatizacije provedene na «hrvatski način», čime je iz Hrvatske isisano milijarde dolara, monetarni rezultati našeg gospodarstva pokazuju se poražavajućima. Ni turistička sezona koja je pred nama neće osjetnije popraviti ovu sumornu sliku našega gospodarstva i enormnih gubitaka koje ono trpi. Tko će podnijeti breme ovih poskupljenja!? Naravno – sirotinja, obični grrađani, naš mali čovjek koji ionako jedva spaja kraj s krajem i uz domišljatost čarobnjaka i post asketa preživljava od prvog do prvog u mjesecu. Živjeti se mora i putovati se mora, zato i INA i HEP dobro znaju da potrošači nemaju izbora i da račune koji im ovi dostave moraju platiti. U tome leži sva politika monopolista u Hrvatskoj; trest će s brda – rodit će se miš, tj. Vlada će držati govore, a monopolisti će opet napraviti po svome znajući da su svemoćni i da im nitko ništa ne može. Mali ljudi, mi; obični građani plaćat ćemo ceh ekonomske politike ove i svih bivših hrvatskih Vlada koje su uglavnom gledale uske interese nekolicine koja se domogla moći i nije birala načina kako se domoći novca – našeg novca. A ti, sirotinjo, ili plati ili krepaj. |
26.05.2008., ponedjeljak
Tko je on bio?
Okupljanje u Kumrovcu protekle nedjelje povodom obilježavanja sto i šesnaeste obljetnice rođenja Josipa Broza Tita potiče na razmišljanje i pokušaj iznošenja sinteze o liku i (ne)djelu te nezaobilazne ličnosti kad je u pitanju povijest dvadesetog stoljeća, i to ne samo povijest naših krajeva, nego i povijest ovog dijela Europe.Mi koji se u vrijeme kad je Broz u ljubljanskoj bolnici umro nismo bili ni rodili, ili smo bili vrlo mala djeca, ne znamo što je značilo živjeti u državi i društvu koji su bili kreirani po direktivama komunizma čiji je Tito bio eminentni predstavnik. Stariji nam pričaju različite verzije te jedne te iste priče: za neke je Jugolsavija bila zemlja u kojoj su svi imali posao i redovite plaće, u kojoj su dobivali stanove i za «braću» držali pripadnike još gotovo desetak naroda s područja od Vardara pa do Triglava. Za druge je priča o Titu i Jugoslaviji odraz nekadašnje sumorne stvarnosti koj su obilježavali progoni, zatiranje nacionalne svijesti i ideologija komunizma koja je isključivala i stigmatizirala neprijateljskim sve što njoj i njezinim nositeljima nije odgovaralo. Tako su u komunizmu svi bili «jednaki», ali neki su ipak bili «jednakiji». Oba ova viđenja jedne te iste stvarnosti odnose se na vrijeme dok je Josip Broz Tito, barem službeno, smatran za «boga» koji je sišao na zemlju, za «boga» u kojega je vrijedilo zaklinjati se i kome se zaklinjalo, čija je slika bila iznad svake školske ploče, u svakoj javnoj instituciji, na pročeljima zgrada, čiji su reljefni portreti bili uklesani u planinske litice, za kojim su svi morali pustiti suzu kad je umro. Učili su djecu da je «dragi drug Tito» rođen u seoskoj obitelji u Kumrovcu među dvanaestero braće i sestara. Nikad nisu spominjali što je s tolikom obitelji kasnije bilo – kao da uopće nisu postojali. Nitko nije znao objasniti zašto Tito nije nikad progovorio kajkavskim narječjem – je li ga uopće znao!? Je li taj Tito uopće bio onaj Josip Broz iz Kumrovca!? Jednako tako, nikad nisu spominjali što je Tito tridesetih godina radio u SSSR-u, u vrijeme najokrutnijih Staljinovih čistki nepodobnih mu komunista i kako je Tito iz svega toga izvukao živu glavu! Jesu li šutjeli jer je Tito bio Staljinov špijun, izdajnik «drugova» koje je Staljin potom likvidirao!? Djecu su u Jugoslaviji učili kako je Tito bio dobar drug i otac, ali su šutjeli o njegovim brojnim ženama, vezama, izvanbračnoj djeci i «političkoj» supruzi Jovanki Budisavljević kojoj je bio zabranjen kontakt s Titom zadnje desetljeće i pol njegovog života. U nastavi povijesti djecu su u Jugoslaviji učili o Titovoj ulozi u podizanju antifašističkog ustanka. Lagali su; Tito je 1941. bio u Sovjetskom Savezu i vjerojatno i dalje radio za Staljina. Tek se 1943. pojavio na ovim prostorima i odmah zauzeo čelno mjesto u partizanskom pokretu! Kako je moguće da - zapravo stranac - odmah dobije takvu poziciju ako ne namještaljkama u korist moćnog vladara iz Moskve po čijoj je direktivi ovamo i poslan!? Monstruozna karakteristika komunističke ideologije u Jugoslaviji bila je i zabrana spomena Bleiburga i ostalih stratišta na kojima su zločinci iz redova partizana, pod Titovim zapovjedništvom, poubijali na desetke tisuća vojnika i civila čiji je jedini «grijeh» bio taj što su se na kraju rata našli na poraženoj strani. Namjeto toga, u Jugi su djeci partizani u slikovnicama i nastavi povijesti prikazivani kao umiljati domoljubi koji goloruki brane vlastiti dom pod «hrabrim» vodstvom druga Tita. Ipak, treba biti pošten i priznati da su se na partizanskoj strani borili nebrojeni istinski domoljubi koji, razočarani Pavelićevom politikom, nisu imali drugog načina za boriti se protiv okupatora nego se priključiti partizanima. Taj isti drug Tito odmah je nakon rata uveo jednostranačje i vlastitu diktaturu, premda je još za trajanja rata na Visu s Englezima dogovorio i obećao raspisivanje višestranačkih izbora čim rat završi, sve kako bi saveznici poduprli i priznali partizanski pokret kao saveznički. U Jugoslaviji su u školama ipak djecu učili kako je partijsko jednoumlje ostvareni ideal društvenog uređenja koji je narod sam izabrao. Nakon rata Josip Broz Tito smjesta je započeo s provedbom naputaka iz Moskve; progon Crkve, konc-logori za političke protivnike (Goli Otok, Stara gradiška, Lepoglava...),planska privreda, oduzimanje zemlje i industrije privatnim vlasnicima (nacionalizacija), militarizacija države, jugoslavenski unitarizam... Bio je to Staljinov recept koji je tako zdušno proveo u SSSR-u. Do promjene je došlo 1948. kada se Tito toliko osilio i izdao svojega mentora, druga Staljina. Zapadni su saveznici Jugoslaviju bili naoružali do zuba i omogućili joj političke i ekonomske povlastice, sve kako bi prestala biti Staljinova marioneta. Tito je iskoristio priliku i nametnuo se kao saveznik Zapada. Za uzvrat je smio ostati na vlasti, oproštene su mu prijevare s kraja rata i zažmireno na zvjerstva počinjena na Bleiburgu i križnim putevima. Do vlastite je smrti, za koju je odbijao pomisao da će ikada doći, diktatorski vladao zemljom, manevrirajući između istočnog i zapadnog političkog bloka. Bio je primjer beskrupuloznog hedonista koji je spletkama i čistkama, kultom ličnosti, a ponajviše vojskom i svemoćnom Partijom osiguravao vlastitu moć. Pod njegovom su čizmom nebrojeni izgubili živote, slobodu, zdravlje, obitelji, imovinu. Na stotine tisuća nekomunista i nesrpskih građana Jugoslavije bile su prisiljene napustiti zemlju. Tito jest bio borac protiv crnog fašizma. On je to i uspio, pobijedio je crni fašizam i uveo crveni. Zbog međunarodnih političkih okolnosti svijet ga je tolerirao. On je radio što je htio – pio je krv vlastitom narodu. Zato je nepojmljivo da u današnje vrijeme, u XXI. stoljeću, još imao onih, pa i pripadnika mlađih generacija, koji u Kumrovcu, ili bilo gdje drugdje, odaju počast Josipu Brozu Titu. Jednako je tragično što i znameniti trg u Zagrebu nosi njegovo ime. Osuđivati zločine fašizma/nacizma je dostojno i pravedno. O zločinima u Jasenovcu treba učiti generacije koje dolaze. Ali, jednako tako treba otkrivati i rasvjetljavati zločine komunizma i one koji su ih naredili i izvršili. Među njima neslavno mjesto zauzima i Tito, svidjelo se to nekome ili ne. Ovakav stav ne znači negiranje hrvatskog antifašizma, kojim se ponosimo. Jer komunizam nije antifašizam. Ovakav stav znači traženje istine i pravde za sve žrtve, pa i one komunističke diktature. Tito, njegov lik i (ne)djelo, sinonim je toga velikog zla koje nam se dogodilo. |
22.05.2008., četvrtak
Ima li Neretva budućnost?
Prije nekoliko dana u medijima se pojavila vijest kako ruski naftni div Lukoil, sukladno nekom ugovoru potpisanom od tko zna koga, kada i gdje, namjerava u luci Ploče uspostaviti svoj naftni terminal. Time bi Ploče postale glavna luka za uvoz naftnih prerađevina u Bosnu i Hercegovinu. Budući sa su sadašnji skladišni kapaciteti spomenute hrvatske luke premali za takav obim posla, postavlja se pitanje izgradnje novih naftnih terminala i skladišta. Jedna je od mogućih opcija da se takva skladišta izgrade unutar postojećeg kruga koji sadržava ostale lučke sadržaje. Druga je ideja da se terminal sa skladištima sagradi uz brdo Trovro, pored mjesta Rogotina, nadomak luke Ploče.Nakon što su se mediji zadnjih tjedana raspisali o problemima oko nepropisno uskladištenog azbesta, što je slučaj i u Pločama, priča o ruskoj nafti, njenom prekrcaju i skladištenju ponovno je Ploče dovela u prvi plan gospodarskog i ekološkog interesa. Važno je istaknuti kako luka Ploče i dolina Neretve ne predstavljaju pitanja od životnog interesa samo lokalnog stanovništva i vlasti, već su ovo teme o kojima Država mora voditi računa jer njihovo značenje nadilazi okvire Neretve i Dubrovačko-neretvanske županije. Premda je izgradnja luke Ploče gospodarski uzdignula neretvanski kraj, činjenica je da je tim projektom ozbiljno narušena osjetljiva ekološka ravnoteža Neretvanske doline koja je poznata po svojim močvarama, rijekama te biološkoj raznolikosti, što je uvrštava među nekoliko prirodnih fenomena ove vrste u Europi. To je neobičan spoj kamenitih brda, rijeke, močvare i mora koji nudi velike mogućnosti u razvoju seoskog i ekološki prihvatljivog turizma s posebnostima kakve nema ni jedan dio naše obale. Sva je ta prirodna ljepota izgradnjom luke i industrijalizacijom toga kraja narušena, osobito ako se u obzir uzme činjenica da je izgradnja luke i industrijalizacija Ploča uzela maha pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kada se o ekologiji i prirodnom okolišu uopće nije vodilo računa. Planska socijalistička privreda toga vremena imala je megalomanske zamisli koje nisu ostvarene samo krahom jugoslavenskog gospodarstva i otporom dijela stanovnika toga kraja. Naime, i pored svog zagađenja i velike stope oboljelih od karcinoma, nekadašnje su vlasti propale mastodont-države tijekom osamdesetih godina upravo pored Ploča, kod brda Trovra, bile naumile izgraditi termoelektranu! Takve su sulude ideje i u ono vrijeme komunizma na ulice bile izvukle stanovništvo Neretve u prosvjede. Nedostatak novca i raspad Jugoslavije onemogućile su tu imbecilnu ideju. I prije nekoliko mjeseci nekolicina je hrabrih Pločana prosvjedovala protiv nepropisnog skladištenja antracita i sumpora u luci Ploče, kojeg vjetar raznosi na sve strane te na taj način dospjeva i u pluća stanovnika toga malenog grada. Danas je taj isti lokalitet pored Rogotina zanimljiv i Rusima koji bi na tom pložaju gradili terminal i skladišta. Ljudi ovoga kraja ogorčeni su i rezignirani takvim idejama. Pitaju se zar je moguće da se i u slobodnoj i suvremenoj Republici Hrvatskoj događa da se u sred prirodnog bisera razmišlja o gradnji lučkih i skladišnih objekata za naftne prerađevine!? Realizacija takve ideje značila bi smrt ne samo Neretve kao rijeke koja život znači, već i veću stopu smrtnosti lokalnog stanovništva koje ionako već desetljećima umire od karcinoma, plućnih i kardiovaskularnih bolesti. Pitamo se je li moguće da Vlada Republike Hrvatske nije prepoznala Neretvu kao potencijalni turistički kraj!? Dolaskom autoceste do Ploča ti se potencijali mogu početi ostvarivati. Ono malo neretvanske močvare treba znati sačuvati i prirodi dati priliku da se oporavi od devastacije koju joj već desetljećima nanosimo! Oporavkom i čuvanjem prirode sačuvat ćemo i neretvanske ljude i njihovo zdravlje. To su vrjednote važnije od bilo koje nafte i bilo koje zarade u poslovanju s Rusima ili bilo kime drugim! |
21.05.2008., srijeda
Adio pameti
Svijet je od svojega postanka živio u neznanju i zabludi koje nije ni bio svijestan, sve dok ga zadnjih dana nije zabljesnulo svjetlo istine i raspršilo tmine koje su ga obavijale. Svjetlo nam je zasinulo iz Kaštela, i to na usta tamošnjeg bivšeg čelnika HVIDR-e Željka Strize koji nam je, valjda prvi nakon Isusa Krista, donio prosvjetljenje. Epohalna Strizina istina je u tome da i životinje imaju nacionalnu pripadnost! Do ovih naših dana nismo ni bili svjesni da su i naše mačke, psi, golubovi, miševi, pantagane, ovce, koze, svinje, krave, zečevi, kokoši, purani, papige, kanarinci, kornjače, hrčci, slavuji, zlatne i ostale ribice i sve druge vrste i podvrste životinja svih veličina, oblika i boja zapravo Hrvati. Barem se nadamo da jesu, jer ako nedajbože nisu...Tema o kojoj govorimo ni u kojem slučaju nije medijska ili Arhangelova izmišljotina. Naime, prije nekoliko dana oglasio se poznati kaštelanski domoljub Strize izjavom kako će spriječiti sudjelovanje srpskog – pazite – bika na lokalnom derneku na kojemu je najavljena borba tih životinja (ne znamo sudjeluje li Strize!). Do tog epohalnog trenutka novije povijesti ni slutili nismo da se životinje klasificiraju po nacionalnom ključu. Sada kad smo prosvijetljeni jasno nam je da su i bikovi nacionalno osviješteni. Jedan je to dokazao ovih dana. Zbog toga što ne pripada korpusu hrvatskih bikova, ne može sudjelovati na hrvatskoj bikijadi. Zbog toga je prisiljen bezglavo mukati izražavajući svoje neslaganje. Hrvatski bikovi na hrvatskim bikijadama! Nakon što je i sam postao svjestan važnosti nacionalne opredjeljenosti domaćih životinja, Arhangel je odlučio provjeriti rasnu čistoću životinjskog svijeta u vlastitoj sredini kako se ne bi dogodilo, nedajbože, da se oko kuće nađe kakva srpska mačka ili, još gore, nacionalno neopredjeljeni vrabac. Na vlastito zadovoljstvo Arhangel je nakon pomnog ispitivanja nacionalnih osjećaja slavodobitno zaključio da su obje mačke i pas zasigurno hrvatski opredjeljeni. Pas laje "Juru i Bobana", a mačke mjauču o Staroj gradišci i nekim kamionima! (Jesu, jesu Strize mi!) Sumnja se jedino na nacionalnost papagaja koji se nacionalno ne izjašnjava, ali se zna da ga je teta prije punih 17 godina donijela iz neke tropske zemlje. Nekako ćemo progucati mogućnost da je sumnjivac Papua-Novo-Gvinejac. Važno je da nije iz Srbije jer bi Arhangel imao problema s našim Strizom pa bi mu papagaj vrste nimfa, imenom Benjamin, morao odlepršati preko Drine da ne prlja čistu hrvatsku zemlju po kojoj mogu kakati samo hrvatske životinje. A to, kako smo svjedoci, čine svaki dan. I to u tolikim količinama da zdravoj pameti postaje jedva izdržljivo. Kako bismo u svemu bili dosljedni i nacionalno potpuno čisti, Arhangel se domislio kako naše društvo učiniti što zdravijim. Zato cijenjenom bivšem še(ri)fu kaštelanske HVIDR-e predlaže na usvajanje i proglašavanje: 1. Da sve rijeke koje protječu Hrvatskom moraju biti hrvatske rijeke i imati izvor u nama prijateljskim zemljama. Rijeke iz Srbije nisu dobrodošle. To vrijedi i za podzemne vodotokove. Takve treba preusmjeriti da teku hrvatski. 2. Svi vjetrovi koji pušu kod nas moraju biti hrvatski vjetrovi. Zabranjuje se puhanje vjetrova iz pravca Srbije i iz anusa koji nisu hrvatski. 3. Hrvatsku i Srbiju ne smije grijati isto Sunce. Ako bi se ta zvijezda ipak drznula to učiniti, s naše joj strane treba dati otkaz. Ne treba nam srpsko sunce. 4. Pticama selicama koje dolaze iz pravca Srbije zabranjuje se prelet hrvatskim nebom i gniježđenje na hrvatskom tlu. Hrvatske ptice u hrvatskim gnijezdima! 5. Svim virusima, bakterijama i česticama zraka koje atmosferom dolaze preko Drine i Dunava zabranjuje se pristup. Neće naša djeca disati srpski zrak. 6. Svi ljudi rase homosapiensa koji razmišljaju svojom glavom hitno moraju na operaciju kojom će im se odstraniti tri četvrtine mozga. Zatim će svi promijeniti prezime u Strize. 7. Hrvatska će promijeniti ime u Debilija Glupiter. Arhangel |
20.05.2008., utorak
Okrećemo se budućnosti. Konačno.
Svake godine u svibnju mjesecu u našem se društvu i njegovim medijima rasplamsa jedna te ista rasprava u kojoj udjela imaju teme poput Jasenovca, Bleiburga, Križnog puta, ustaša i partizana, pobjednika i poraženih. Ova rasprava redovito biva emocionalno obojena, puna prozivanja i pozivanja na ova i ona prava, na nikad dostignutu pravdu, pozivanja na istinu koje nema i koju svaka strana kroji po nekoj svojoj mjeri prikladnoj u zadani trenutak. Slušajući i promatrajući svu tu vrevu misli, izjava, govora, tvrdnji i p(r)ozivanja, čovjeku neupućenom u srž problema pomalo biva nejasno jesmo li i mi u Hrvatskoj zaista u 2008. godini kao i sav normalan svijet, ili je na našem kalendaru još uvijek 1941. ili 1945. godina, ovisno iz perspektive iz koje gledamo!?Takav zaključak je, istina, poražavajući, ali sudeći po raspravama koje se kod nas svake godine u ovo proljetno doba vode, čini se da je u nekim glavama tako već punih šezdesetak godina. Hoće li i njihovi kalendari konačno okrenuti novi list i priključiti se nama koji nastojimo svoj pogled okrenuti prema budućnosti trudeći se živjeti u 21. stoljeću!? U čemu je njihov problem!? Stvaranje komunističke Jugoslavije koja je zaživjela nakon Drugog svjetskog rata zacementiralo je nacionalna pitanja i probleme koji su na ovim stranama tinjali još od kraja 19. stoljeća, a koji su bili kulminirali za vrijeme postojanja čudne tvorevine zvane Kraljevina SHS/Jugoslavija između dva svjetska rata. Drugo poluvrijeme eskalacije tih problema bio je sam Drugi svjetski rat, a osobito njegova završnica. Komunistička Jugoslavija pod čizmom Josipa Broza Tita spomenute je probleme sustavno gurala pod tepih komunističke ideologije i plašta unitarnog jugoslavenstva. Komunisti su tako Hrvate nastojali držati za uzdama nabijajući im na nos tobožnju krivnju za fašizam u obliku ustaškog pokreta, premda se najveći dio Hrvata ipak borio na strani antifašističke kolacije. Srbima se spočitavao četnički pokret, koji su bili otvoreni suradnici okupatora i međuratna diktatuta dinastije Karađorđevića. Sustavno su prešućivani partizanski zločini tijekom rata, osobito onaj na Bleiburškom polju iz svibnja 1945. Ipak, ormari su bili prepuni kostura koji su prije ili kasnije počeli ispadati vani jer se Jugoslavija pokazala kao tempirana bomba, kao oštećeni reaktor nuklearke u Černobilu koji suklja radijacijom ispod betonske ploče. Danas, gotovo 20 godina od rušenja komunizma i Jugoslavije, naše društvo još nije raskrstilo s duhovima prošlosti. U njemu ne postoji opći konsenzus o potrebi objektivnog istraživanja ratne i poratne prošlosti sa svim zločinima koji su je obilježili, jednako s ustaške, kao i sa partizanske strane. Jednako tako, i dalje se pokušava progurati ideja o nekakvoj općoj krivnji jednih te o tobožnjoj općoj nevinosti drugih. Tako ostarjeli partizani i njihovi simpatizeri prstom upiru u Jasenovac, dok ustaše i njihovi pobornici prstom upiru u Bleiburg. I tako bez kraja. To se pripetavanje intenzivira svake godine u vrijeme kad svijet sjećanjem obilježava kraj Drugog svjetskog rata. Činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu na hrvatskom tlu stradao veliki broj ljudi. U Hrvatskoj se tada, izuzev borbe protiv okupatora, vodio i građanski rat. S jedne je strane stajao ustaški pokret koji je, uz blagoslov Mussolinija i Hitlera, zasnovao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kobna grješka ustaškog pokreta bila je ustupanje Istre i Dalmacije Italiji, vezivanje sudbine NDH uz sudbinu Njemačke te provođenje rasnih zakona koji su u smrt odveli desetine tisuća nevinih. Simbol njihovog stradanja je Jasenovac. S druge strane, partizanski se pokret borio protiv okupatora, ali pod vodstvom komunista njegova je ideja bila komunistička Jugoslavija po uzoru na Sovjetski Savez. Bila je to ideologija pod maskom antifašizma. Komunizam je bio mana partizanskog pokreta, a njegova ljaga ubijanje neistomišljenika u svakoj sredini u koju su došli, što je kulminiralo pokoljem na Bleiburgu. O strahotama rata i poraća, kad je o partizanskim zločinima riječ, moralo se šutjeti 45 godina. Sustavno su isticani zločini počinjeni od strane ustaša i okupatora. Naravno, te zločine ne valja nijekati, žrtve zaslužuju naše poštovanje i osudu fašističke i nacističke ideologije. Jednako tako, njihov broj ne treba preuveličavati jer da je tamo stradao i jedan jedini čovjek bilo bi to previše! Međutim, vrijeme šutnje i poricanja Bleiburga je prošlost. I te žrtve zaslužuju istinu o njihovim sudbinama i naše suosjećanje. Intenziviranje građevinskih radova na cestama diljem Slovenije zadnjih je godina donijelo niz nalaza masovnih grobnica koje svjedoče o žrtvama partizanskog pokolja zarobljenih vojnika i civila koji su se 1945. bili našli na strani poraženih. O žrtvama i Jasenovca i Bleiburga treba progovoriti. To je zadatak povjesničara. Svaki zločin ima nalogodavca i izvršitelja. Generalne krivnje nema. Nisu svi ustaše koljači niti su svi partizani zločinci. Još uvijek živuće egzekutore valja sudski progoniti jer ratni zločin ne zastarijeva. To je zadatak pravosudnog sustava. O žrtvama koje su pale kao plod mržnje i ideologija treba objektivno učiti naraštaje koji dolaze iza nas. To je zadatak obrazovnog sustava. Samo će nas istina osloboditi. Mi moramo živjeti za budućnost rasteretivši se ralja prošlosti koja nam pogled vraća u neko imaginarno natrag koje je jednom zauvijek prošlo. Prošlost ostavljamo iza sebe, premda je moramo poznavati. Mi očekujemo naše sutra u kojemu zvijezda petokraka jednako kao i kukasti križ nemaju mjesta. To dugujemo žrtvama i Jasenovca i Bleiburga. |
13.05.2008., utorak
Domoljubna pljačka
Pljačka središnje pošte u Splitu koja se dogodila prije dva mjeseca dobila je ovih dana novi nastavak kada je u tom gradu uhićena nekolicina ljudi koji su osumnjičeni za sudjelovanje u spomenutom zločinu. Kako sada stvari što se istrage tiče stoje, riječ je u skupini koja je pljačkašima pošte pružala logističke usluge. Činjenica koja u cijeloj priči zapanjuje jest ta da su pljačku izveli pripadnici kriminalnog miljea iz srpskog dijela Bosne, s Pala. Za njima se i dalje traga.Jednako zapanjujuća je činjenica da je jedan od osumnjičenih i uhićenih sudionika ovog kriminalnog kruga predsjednik HVIDR-e iz Kaštela Joze Certa. Silno «domoljublje» koje je resilo ovog čovjeka očito mu nije bilo preprekom u pljački novca hrvatskih građana, jednako kao što mu suradnja s kriminalcima s Pala nije predstavljala problem. Vjerojatno se sve do samog uhićenja taj tip busao u prsa svojim hrvatstvom i svojim domoljubljem, psujući i Srbe i sve što s njima ima ikakve veze. U isto je vrijeme sa srpskim kriminalcima planirao i proveo pljačku hrvatske pošte. Kriminal u koji je spomenuti osumnjičenik bio duboko zagazio, istovremeno uživajući privilegije članstva u HVIDR-i, ponovno je bacio sjenu na časno ime hrvatskih branitelja i njihove udruge. Ovaj slučaj pokazuje koliko je institucija hrvatskog branitelja u današnjem društvu postala sredstvom kojekakvih ciljeva koji nemaju nikakve veze ni s domoljubljem niti s pravima hrvatskih branitelja. Slučaj Certa, kao i pomalo zaboravljeni slučaj Korade, te niz sličnih incidenata, pokazuju da je kititi se imenom hrvatskog branitelja postalo, na žalost, tek sredstvom za ostvarenje vlastitih ciljeva. Na taj se način ime hrvatskog branitelja povlači po uličnom blatu, a nerijetko to čine upravo najgrlatiji «branitelji» imena i dostojanstva onih koji su izborili našu slobodu. Zaista, sadržaj pojma hrvatski branitelj danas je postao predmet sumnje jer se opseg tog pojma razvukao nadugo i naširoko. Tim se imenom kite, izuzev istinskih branitelja, različiti hoštapleri, ratni i poratni profiteri, politički poltroni i ulizice, oportunisti i lešinari, kriminalci i prevaranti, ljudi sumnjive prošlosti, bivši agenti jugoslavenskih tajnih službi, suradnici srbijanske mafije i manijaci poput Koradea koji nisu prezali od hladnokrvnog ubojstva civila po pitomim zagorskim selima. Kratko rečeno, pojam hrvatski branitelj postao je maska prikladna za svaku (ne)priliku. To je poražavajuća činjenica koju nitko ne može osporiti. Što učiniti u takvoj situaciji!? Kad bi bilo istinske političke volje, a ne tek predizbornih trikova i obećanja, pitanje statusa hrvatskog branitelja i njihovih udruga moglo bi se relativno brzo riješiti. Ovdje treba napraviti oštre rezove koji će za mnoge koji su se prijevarom okoristili o status branitelja biti bolni. Javna je tajna da su se mnogi uz pomoć lažnih liječničkih dijagnoza, uvjerenja o sudjelovanju u ratu te raznih spletki domogli nezasluženih braniteljskih mirovina, stanova, zaposlenja, namještenja, dionica i različitih pogodnosti. Takvima odgovara mutež u braniteljskim popisima i nevoljskost Vlade da malverzacijama u toj sferi stane na kraj. A nevoljkost Vlade da stane na kraj neredu u pitanju broja i statusa svih koji se vole nazivati našim braniteljima plod je broja od njih gotovo pola milijuna i svi koji u tom broju ne zaslužuju biti potencijalni su glasači na izborima za stranku na vlasti koja takvu situaciju s braniteljima i «braniteljima» prešutno tolerira. Sva obećanja da će situacija glede branitelja, njihovog pravog broja i statusa biti riješena ostala su mrtvo slovo na papiru. S obzirom na stanje kakvo jest, nije nikavo čudo da branitelji pred televizijskim kamerama bacaju spomenice i odličja iz Domovinskog rata u smeće. Jednako tako, za pretpostaviti je da je dio samoubojstava u braniteljskoj populaciji, kao i dio psihičkih oboljenja, plod frustriranosti trulim sustavom registra i skrbi za branitelje u kojemu na prva mjesta izbijaju oni koji nikad bojišta vidjeli nisu i koji su Hrvatsku «branili» iz sigurnosti svojih ureda u Njemačkoj i ostalim zemljama zapadne Europe. Takvi su u najboljem slučaju najbliže ratištu bili boraveći u Zagrebu. Kojim će smjerom ova priča dalje teći!? Otprilike ovako: svi će se skanjivati zbog otkrića povezanosti kaštelanskog čelnika HVIDR-e s mafijom s Pala, ministrica ze resor branitelja Jadranka Kosor suznih će očiju (opet) govoriti o svojim zaslugama za povjerenu joj populaciju, Predsjednik će (opet) govoriti o transparentnosti i nepokrenutim resursima, a Premijer se hvaliti uspješnom vanjskom politikom njegove Vlade... Sve u svemu, slučaj će biti vrlo brzo zaboravljen. Kao i slučaj Korade. Nitko neće odgovarati i svi će samo slijegati ramenima. Tako to kod nas funkcionira. |
12.05.2008., ponedjeljak
Ministrovi pokusi
Prije tjedan dana na naše su ulice bili izišli hrvatski srednjoškolci. Prije nekoliko dana to su učinili i hrvatski studenti. Prosvjedom protiv ministra prosvjete, znanosti i čega-li-već-ne Dragana Primorca, odnosno politike koju sa svojim Ministarstvom taj nadobudni čovjek provodi, naši su srednjoškolci, napose maturanti, i studenti konačno u ovom društvu pokazali da im je odavna prekipjelo da ih se tretira kao zamorce na kojima će dotični Ministar i njegovi istomišljenici provoditi svoje pokuse s državnom maturom i bolonjskim sustavom u visokom školstvu.Ovi su prosvjedi vrlo znakoviti iz više razloga. Najprije, dogovoreni su putem interneta i elektroničke pošte; sudionici se prije izlaska na ulice uopće nisu morali susresti. To je omogućilo i istovremeno prosvjedovanje u više hrvatskih gradova. S druge strane, naša je mladež pokazala da se sa njihovim školovanjem ne mogu provoditi promjene učestalošću poput one kojom se mijenja ulična moda. Razlog tome je jednostavan – školovanje je sustavan proces u kojemu se pravila moraju na vrijeme znati, ona moraju biti logična, tj. otvarati perspektivu za nastavak školovanja i, povrh svega, ista pravila moraju vrijediti za sve. Svi ovi uvjeti, i oni koji iz njih proizlaze, u do sada provedenim Primorčevim reformama nisu poštivani tako da se stječe dojam da se stihijski provode reforme koje su nekom netom pale na pamet. Npr. kako se može dogoditi da se na prijemnom ispitu za različite smjerove na Filozofskom fakultetu u jednom našem gradu postavljaju ista pitanja!? I to ona iz opće kulture koja nemaju izravne veze s prirodom studija koji se želi upisati! Ili, kako je moguće da diploma nekog studija donosi zvanje kojeg nema u Zakonu o radu ili Zakonu o visokom školstvu!? Zašto svi studenti nemaju iste uvjete prilikom upisivanja studija i studiranja!? Prilikom prijave natječaja za studentske domove!? Ova i slična pitanja već godinama postavljaju naši studenti i srednjoškolci. Javna je tajna da naše školstvo grca u problemima. Jednako tako, javna je tajna da se ti problemi već desetljećima sustavno «metu pod tepih». Sjetimo se samo tolikih slučajeva zlostavljanja djece u školama, psihičkog i tjelesnog, od strane nastavničkog kadra kao i od strane drugih učenika! Slično je i na nekim fakultetima. Na jednom je profesor na Katedri pedagogije bio tužen zbog spolnog šikaniranja studentica, a na istom je fakultetu izbila pobuna studenata povijesti zbog terora jednog profesora i njegovih asistenata, pobuna koja je uključivala i sudsku prijavu zbog zastrašivanja. A što je tek sa slučajevima koji su pomno skriveni daleko od pažnje medija!? Sva ova i tolika druga pitanja uzrok su srednjoškolske i studentske pobune. Naš ministar Primorac, dakako, i ne pomišlja barem ponuditi ostavku, što je u zemljama razvijene demokracije i političke kulture normalna stvar. Namjesto toga, Primorac se smjesta, tobože, svrstava na stranu prosvjednika, kao da on sam nema veze s problemima zbog kojih se srednjoškolci i studenti bune! Na takav način naš ministar Primorac samo, po tko zna koji put, pokazuje koliki je beskičmenjak, čovjek bez stava koji će se oportunistički znati prilagoditi svakoj situaciji kako bi njegova stražnjica i dalje ostala sjediti u udobnoj ministarskoj fotelji i kako bi se njegov bankovni račun i dalje debljao novcem od ministarskih primanja i, recimo to iskreno, plodova korupcije koja je u vrhu politike, gdje pripadaju i ministri, kao i u školstvu na svim razinama, vrlo raširena pojava. U cijelom ovom slučaju nije važan ni ministar kao osoba niti stranka kojoj pripada. Važna je politika glede školstva koja se odavna pokazala trulom i koju je potrebno hitno mijenjati ako ne želimo da nam generacije koje dolaze (p)ostanu poluobrazovane, a oni koji nešto znaju i vrijede i dalje u redu čekaju pred veleposlanstvima zapadnih zemalja. |
07.05.2008., srijeda
Dujam Splita grada
Grad Split i Splitsko-makarska nadbiskupija proslavili su svetkovinu svetoga Dujma, zaštitnika grada i nadbiskupije. Splićani bi rekli da je to fešta Sudamje. Grad Split svake godine povodom Sudamje različitim sportskim, kulturnim i vjerskim manifestacijama te liturgijskim slavljima obilježava ovaj veliki dan. Ipak, 7. svibnja središnji je dan proslave, Dujmova svetkovina. Manje je poznato da je sveti Dujam, biskup Salone, današnjeg Solina zapravo stradao 10. travnja kada mu je davne 304. godine u amfiteatru Salone mačem odrubljena glava. No, kako taj datum često pada u samu završnicu korizme, iz praktičnih se razloga Dujmova svetkovina slavi 7. svibnja, pri kraju uskrsnog vremena. Na Dujmov blagdan Split slavi kao malo koji drugi grad kad je riječ o svecima zaštitnicima. U Splitu se ni jedan drugi blagdan ne može mjeriti s proslavom svetoga Dujma. Proslava ima dva težišta: liturgijsko i svjetovno. Ovo prvo se sastoji od procesije gradom i mise na otvorenom. Dakako, u procesiji se nose moćnici sa svečevim kostima, pjevaju se pjesme, nose crkveni barjaci, svira gradska glazba. U tim trenucima vrijeme kao da je stalo i povezalo nas s generacijama Splićana koji su prije nas na isti način obilježavali ovu svetkovinu. Prava je šteta što je procesija zadnjih godina skraćena za polovicu nekadašnjeg puta i sada se sastoji od dolaska na Rivu, mise i povratka istim putem. Takav raspored čini dobranu zbrku u razlučivanju vjerskog od svjetovnog slavlja jer se nekako sve svede na jewdno te isto. Svjetovni se dio proslave svetoga Dujma sastoji od igranja tombole, kupovine po brojnim štandovima s robom izloženom na prodaju za taj dan, večernjeg koncerta na Rivi... Malo gdje se može osjetiti duh Mediterana kao u Splitu na dan svetoga Duje. Tko ne vjeruje, neka dođe i uvjeri se. Na dobro vam došla Sudamja! |
06.05.2008., utorak
Suigrači
Kad se život zakotrlja nekim svojim tijekom, čovjek bi tako rado stao na tu loptu svojih dana i na trenutak predahnuo kako bi tu igru nastavio sagledavši njezin dotadašnji tijek. Čovjek bi nešto tako - tako rado. No, život nije igra kao što je ona dječja, on priča neku svoju priču i igra po pravilima koja nam nisu uvijek niti do kraja jasna. Ali, igrati nam je dalje... Svaki dan. I to ne imajući prilike osvrnuti se natrag niti previše planirati i analizirati daljni tijek igre. U toj juranjavi po igralištu svojega življenja toliki su suigrači oko nas. Ni u jednom trenutku nismo na njemu sami i u svakom trenutku netko je igrač pored nas. Jedni su, opet, naši suigrači, konstruktivni suputnici na tom putu života na koje uvijek možemo račinati. Prava je sreća imati ih. Za biti im suigrač treba odraditi puno treninga i odigrati još više utakmica kako bismo bili vrijedni zaigrati u timu što nam život tvori. Jednako tako, za imati takve suigrače nužno je potrebno pokazati se osloncem u igri, proliti puno znoja i suza, uložiti puno truda i potrošiti puno mukotrpno sabirane snage. Sve je to cijena igre koju nazivamo timskom. I sve što vrijedi za nas, vrijedi i za te druge. Upravo je igra u timu ono što čini bit igre. Ne možemo je igrati sami. U cijeloj toj priči do kraja neispričanoj važan je fair play. Pravila se moraju poštivati, inače igra krene krivim smjerom i završi izvan igrališta, u neuspjehu. Ova pravila jednako vrijede za sve i da ih ne bismo tumačili u dubine i širine sažmimo ih u jedan pojam koji ih najzornije tumači: ljubav. Ta toliko mrcvarena i na razne sadržaje kalemljena riječ! Ljubav. Ipak, ne možemo je zaobići. Ljubav, ma koliko nom to poznato i u kontekstu govora o igri života neobično zvučalo, ključan je čimbenik svake igre što nam vrijeme nosi. Sav su trud, znoj, suze i treninzi nebrojeni uzaludni ako ovog sadržaja koji s Neba silazi nedostaje. Bez ljubavi se igra raspada, tim nestaje, a suigrači postaju konkurenti koje pod svaku cijenu valja izbaciti iz utrke. Bez ljubavi čovjek čovjku postaje vuk, a bližnji pakao. To je jasno pravilo koje se nameće samo po sebi i tko je i malo iskusio od života ne treba mu pomnije objašnjavati što sve život bez ljubavi znači. Ipak. Najviše od svega boli kad se suigrači u takmace pretvore. U jednom trenutku to je rame koje za oslonac služi, dok u drugom noga istog toga postaje razlogom spoticanja. I kad čovjek shvati da se našao na tlu i da ga noge onog drugog gaze bez milosti, shvati da je pravilo prekršeno i da ljubav nije bila ljubljena. Tada se srce skvrči u grču bola, ne zbog propuštene prilike za ići naprijed, nego zbog ljubavi koja nije bila ljubljena. To je bol koja ostaje. Ipak, nastavljamo dalje. Što nas ne slomi, to nas ojača. Obogaćeni novim padom i ustajanjem nakon njega, grabimo putem svojeg plova, sve više i dalje. Nastavljamo igrati igru života. Vjernih suigrača ima na tom polju. Svaki se novi dan smiješi tvojemu srcu. Samo kreni dalje, nova obala zove. |
02.05.2008., petak
Što to znači biti vjeran!?
«Što to znači biti viran onoj kojoj to ne triba!?» Ovaj stih iz jedne od prekrasnih pjesama Zlatana Stipišića Gibbonija sažima u jednu misao osjećaj koji prožme čovjeka kojemu nije uzvraćena ljubav i čija vjernost nije bila vrjednovana sa strane voljene osobe.Ovdje ne mora nužno biti riječ o ljubavi u smislu zaljubljenosti, već se ovaj pojam vjernosti može primijeniti na bilo koji vid ljubavi. Možda bismo za pojam vjernosti u ovom izrazu upotrijebiti sinonim odanost. Stipišić je u navedenom stihu upravo pogodio samu srž pitanja koje bismo mogli formulirati kao - Koji bi grijeh bio najveći? Odgovor glasi: grijeh protiv ljubavi/odanosti. Ljubav i odanost vrjednote su koje imaju neprolaznu težinu, ali u suvremenom društvu njihovo je značenje relativizirano i time banalizirano. Nikad se o ljubavi nije više govorilo i pjevalo, ali isto tako, ljubavi i odanosti nije nikad manje bilo. O veličini ljubavi i o plemenitosti odanosti može govoriti samo onaj, a jednako tako i razumjeti ih, tko je ljubav/odanost iskusio. Ove dvije vrjednote, koje možemo smatrati jednom, pogađaju srž čovjekova bića, one se grade dugotrajnim naporom i srca i uma te u čovjeku ostavljaju neizbrisiv trag. One su, na neki način, odsjaj vječnosti u ovom našem prolaznom svijetu i predokus neprolaznosti u promjenjivosti vremena u koje smo uronjeni. Zato su ljubav/odanost vrjednote koje se poput vretikale uspinju od zemlje prema Nebu. One ne ostaju zatvoreni u vlastiti svijet pojedinca već ostvaruju relaciju budući da su uvijek usmjereni na drugoga. Bit ljubavi i odanosti jest da ne postoje za sebe već za drugoga. Tko ljubi i tko je odan ne ljubi sebe, nije odan sebi već drugome, čovjeku. Drugi, čovjek, osoba, cilj je naše ljubavi, naše odanosti i onda kad je riječ o apstraktnim pojmovima poput odanosti prema pravdi ili idealima jer su ove vrjednote uvijek uosobljene u ljudima. Zato čovjeka silno boli kad ovi osjećaji nisu vrjednovani, kad ostanu nezapaženi ili kad ostanu bez odgovora. Što to znači biti vjeran onome kome to ne treba, koji nema ono izvorno ljudsko u sebi blagim okom pogledati na silan trud kojim se čovjek uz njega/nju žrtvuje u izgradnji ovog odnosa povjerenja!? Kad se netko koga se smatra za prijatelja i brata tako ponese, čovjek se osjeća izdanim, kao da mu je u leđa zaboden nož. Ima osjećaj da je uvijek očekivao metak u čelo, od strane neprijatelja na kojeg je bio spreman da će ga napasti frontalno, a ovako, dobio je metak u potiljak od onog za koga je držao da mu čuva leđa u svakoj (ne)prilici života. Ništa ne boli kao izdaja, kao izdaja ideala prijateljstva za koje se čovjek tako silno trudio... U trenutku smrtne tjeskobe u vrtu Getsemani na Maslinskoj gori pored Jeruzalema, Isus je plakao. Istina, muka i smrt koje su ga čekale plašile su ga, ali suzama i jecajima koji su izlazili iz njegova srca razlog nisu toliko bile muke koje su ga čekale koliko spoznaja da su ga izdali prijatelji. «Prijatelju, zašto si došao?» - bilo je pitanje koje je postavio Judi Iškariotskom kad ga je poljupcem prokazao kao onog kojeg straža koju je doveo treba uhvatiti. I u tome trenutku Isus onoga koji ga izdaje naziva prijateljem. Nama to zvuči pomalo nestvarno; kako možeš nazivati prijateljem onoga tko te izdaje!? To Isus čini upravo zato jer Judi ostaje prijatelj, netko koji mu čini i želi dobro, tko mu ostaje vjeran i time nadvisuje svu zloću Judine izdaje. Zato ga Isus s pravom, i u trenutku izdaje, naziva prijateljem. Isus ostaje vjeran, ostaje prijatelj. Možemo li i i postupiti tako!? Možda. To ovisi o svakom od nas. Bol razočaranja nanesena našem srcu kad shvatimo i prihvatimo da nam je nož u leđa zabio onaj/ona kojemu smo pružili svoju ljubav ostaje trajno. U takvim trenucima rado bismo uzvratili na isti način. To je nekako, ljudski gledano, opravdano, no; možemo li nadvisiti trenutak i prazninu u duši nastalu razočaranjem i nastaviti dalje, ne kao da se ništa nije dogodilo nego upravo jer se dogodilo!? Možda. Samo uz pomoć Svetoga Duha, onog istog koji u Kristovim riječima upućenim Judi u Getsemanskom vrtu ne izriče osudu nego pitanjem razotkriva istinu – «Prijatelju, zašto si došao?» Što to znači biti vjeran onome/onoj kome to ne treba!? Vjernost nam je potrebna, i kao pojedincima i društvu u cjelini. Vjernost je odraz naše bogolikosti. I onome tko se postavi tako kao da mu vjernost, ljubav, prijateljstvo i odanost ne trebaju niti išta znače, osvanu dani kad se sjeti starih prijatelja, onih kojih više nema uza sebe. Život je veliki pedagog nas ljudi. Nauči nas dobro što to znači biti odan, biti vjeran, što znači ljubiti. Nekad nas nauči na bolan način. Nauči nas vrjednovati ono što jesmo i što imamo. Onda kad to izgubimo. |
01.05.2008., četvrtak
Znak nade
U našim je medijima pomalo nezapaženo prošao jedan vrlo znakovit događaj koji se dogodio prije nekoliko dana. Naime, predsjednik srbijanske Liberalne demokratske stranke Čedomir Jovanović u utorak je, 29. travnja 2008., u Sarajevu položio vijenac na mostu u središtu grada gdje su u proljeće 1992. godine poginule Suada Dilberović i Olga Sučić koje se smatraju prvim žrtvama srpske opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Most je nakon rata dobio ime Suade i Olge, tih prvih žrtava agresije srpskih snaga na Sarajevo.Svi mi koji smo proživjeli rat, premda smo tada bili još djeca, dobro pamtimo zavijanje sirena za zračnu i opću opasnost, u sjećanje su nam se neizbrisivo urezale slike srušenog Vukovara, Dubrovnika u plamenu ili krvavog masakra kad je na sarajevsku tržnicu Markale pala srpska granata. Oni među nama koji su u ratu izgubili svoje namjilije, koji su izgubili zdravlje ili bili prognani te prizore doživljavaju na osobito intenzivan način. Trebat će proći još puno vremena i doći do smjene generacija dok se emocionalne posljedice rata barem malo zaliječe. Što nam, onda, u tom kontekstu, znači Jovanovićev gest u Sarajevu? Jovanović je okupljenim novinarima sam rekao da su izrazi isprike izgubili svaku težinu. Zaista, i isprika srbijanskog predsjednika Borisa Tadića izrečena u televizijskoj emisiji «Nedjeljom u dva» prije nekih godinu dana ostala je mrtvo slovo na papiru. Možda je čovjek u tom trenutku i mislio ozbiljno, ali politika koju i on i Srbija vode zadnjih godina pokazuje da se s onu stranu Dunava i Drine nije dogodila katarza pameti i srca koja bi tu zemlju izvukla i kolotečine sastavljene od mitomanije, izolacionizma, ksenofobije i vječne težnje da se obnovi nekakvo carstvo cara Dušana koje, usput budi rečeno, nikada i nije bila neka osobito velika ni značajna velesila kasnoga srednovjekovlja. Jovanović je u Sarajevu te crte srbijanske stvarnosti dobro naznačio rekavši: «Problem Srbije su političari koji nemaju snage genocid nazvati genocidom i Srbiju napraviti normalnom zemljom, u kojoj djeca neće postajati budući Karadžići i Mladići». U Srbiji su se promijenili samo ljudi koji drže vlast, ali su ideje koje tu vlast (p)održavaju iste one koje su vrijedile prije dvadeset godina kada se Slobodan Milošević dokopao te iste vlasti. Parole o svetosavlju, o Srbima kao o «nebeskom narodu», o nepravdi prema Srbiji, o Rusiji kao jedinom zaštitniku, o protusrpskoj histeriji..., sve je ostalo isto, sva ta zvonjava ovna predvodnika koji bezglavo stado masa vodi kuda mu se prohtije. Zato Jovanović s pravom tvrdi: «Sve te godine koje nas dijele od rata zapravo su razdoblje u kojem je Srbija sebi oduzela priliku da bude bolja zemlja i naše društvo ne može vjerovati u drugačiju budućnost ako ne bude u stanju izmijeniti svoj odnos prema prošlosti». Ove Jovanovićeve izjave nesumnjivo podsjećaju na politiku ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, kojemu je Jovanović bio jedan od političkih saveznika. Đinđić je završio u grobu jer se usudio misliti svojom glavom i upaliti tračak svjetla u mraku politike u koji je Srbija pod Miloševićem bila zaglibila. Zbog toga je platio glavom. Arhangel se nada i vjeruje da Jovanović neće završiti na isti način i da njegovo vrijeme tek dolazi. Za društvo u Srbiji pojava Čede Jovanovića iznimka je koja potvrđuje pravilo. Ovaj mladi čovjek jedan je od rijetkih koji se u srbijanskom društvu usudio gledati vlastitim očima, prekršiti tabue šutnje o zločinima srpske politike, reći jasno i glasno kako je Srbija zemlja čije društvio živi u prošlosti XIX. stoljeća u kojemu se još sanja o velikom carstvu u kojemu bi svi Srbi zajedno živjeli i koje bi dominiralo ovim dijelom Balkana. Jovanović se sa svojim stavovima čini upravo kao ono dijete iz bajke o carevom novom ruhu koje je jedino moglo i smjelo gledati cara očima nevinsoti i iz srca reći jednu jedinu rečenicu koja je značila promjenu cijele paradigme bajke: «Car je gol!» Možda je Čedo Jovanović dijete iz bajke. Možda taj mladi političar živi u nekom vremenu koje nije njegovo, u jednom sustavu koji govori jezikom koji on ne prihvaća. Možda je njegov čin odavanja počasti žrtvama srpske opsade Sarajeva samo jedan znak pristojnosti, ali i taj jedan znak, i taj jedan čovjek daje nadu da će za Srbiju i njezin narod jednoga dana svanuti bolji dani. |