Arhangel
30.04.2008., srijeda
Maćeha pravda
Politika mrkve i batine pokazala se uspješnom na bespućima balkanske zbiljnosti tijekom burne nam prošlosti. Usprkos tome, Europa i svijet tu su politiku traljavo i nedosljedno primjenjivale na ovim prostorima za vrijeme ratova u zadnjem desetljeću minulog stoljeća, što je rezultiralo stotinama tisuća ubijenih, osakaćenih, prognanih i nestalih. Jednostavno rečeno, kad nije bilo mačke, pantagane su krvavo kolo vodile nad životom malog čovjeka s ovih strana. «Pučina jedna grdna», nazvao bi Njegoš tu mješavinu zavedene, slijepe mase opijene mitomanijom vlastodržaca.Sada kad su ratovi završili (nadamo se da jesu), na red je ponovno došla politika mrkve. Tako je Srbija nakon bombardiranja od strane NATO – saveza 1999. i otimačine Kosova ove godine najednom postala miljenica maćehe iz Bruxellesa pa joj je omogućeno potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom Unijom. Kako blamaža i kurvinska politika EU s obzirom na stupanj demokracije u Srbiji ne bi bila toliko drastična, potpisan je i dodatni akt prema kojem spomenuti Sporazum stupa na snagu kad Srbija zadovolji kriterije suradnje s Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Kad malo pomnije promotrimo situaciju oko Srbije i njenog približavanja EU, uočavamo da je ovdje riječ o velikoj međunarodnoj farsi. Sporazum koji je potpisan ostat će mrtvo slovo na papiru, ali je važan argument u predizbornoj utrci u Srbiji jer ide u prilog proeuropskoj struji aktualnog predsjednika Borisa Tadića koji je prisustvovao potpisivanju dokumenta. Kreatori politike EU na Balkanu očito su odlučili pomoći Tadićevoj opciji u Srbiji da ojača svoje predizborne pozicije glumatanjem vanjskopolitičkih uspjeha te iste politike, sve u cilju da srbijanski radikal Tomislav Nikolić ne ostvari izbornu pobjedu, što bi se, prema anketama, moglo dogoditi jer osamostaljenje Kosova omogućuje vjetar u leđa njegovoj nacionalističkoj politici. Izbori su u Srbiji zakazani za 11. svibnja. A što se tiče suradnje Srbije i Haaškog tribunala, i ptice na granama već odavno znaju da od toga neće biti ništa. Srpskoj je politici jasno da je Haag stvar prošlosti i da vrijeme radi u njihov prilog. Krvnici Radovan Karadžić i Ratko Mladić pomalo padaju u zaborav, a da su ih NATO ili međunarodna pravda zaista htjeli uhvatiti, bili bi to odavna učinili. Ovako će nas na ratne zločine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini podsjećati samo tuga i jauk majki koje će naricati za svojom pobijenom djecom sve dok i njihovi dani ne prispiju svojem smiraju. Tako će doći vrijeme kad će ta silna tragedija biti zaboravljena, a generacije koje dolaze poslije nas uljudno će svake godine u nastavi povijesti učiti o nekom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojoj su svi bili agresori i svi žrtve. Tako to biva sa životima malih ljudi. Politika je ta koja nas satire. |
25.04.2008., petak
Hristos annesti!
Preslavno uskrsnuće Kristovo 27. travnja ove godine slave kršćani koji se ravnaju prema starom, Julijanskom kalendaru. Već prema odredbi crkvenog sabora održanog u Niceji (danas Izmit u Turskoj), Uskrs se ima slaviti u nedjelju koja pada poslije prvog mladog Mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice, a koja ne može biti nedjelja poslije židovske Pashe. Istočne crkve drže se ove odredbe da se Uskrs ne slavi istog vikenda kada i Pasha, već tjedan dana kasnije, dok Zapadna Crkva nikada nije imala takav običaj, već je Uskrs slavila nevezano pada li dan poslije Pashe ili ne. Obje su se Crkve držale odredbe o slavljenju Uskrsa u nedjelju poslije provog mladog Mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice. Razlika u datumu slavljenja ovog blagdana između Istoka i Zapada pojavila se 1583. kada je zapadna Crkva prešla na novi i astronomski ispravniji Gregorijanski kalendar, koji računa datume s razlikom od 14 dana u odnosu na Julijanski kalendar, po kojemu se još ravnaju neke istočne Crkve. Jasno, razlika od 14 dana uvjetovala je da se isti Mladi mjesec na Istoku i Zapadu kalendarski ne ubraja u proljetno doba, pa Crkva na Istoku čeka sljedeći Mladi mjesec kako bi bio oznaka da je nedjelja koja slijedi ona u kojoj se, prema odredbi Nicejskog koncila iz davne 325. godine, ima slaviti Uskrs. Bilo kako bilo, i Uskrs prema Julijanskom kalendaru još je jedna prilika da se radujemo životu u nadi koju nam je donijelo Kristovo uskrsnuće. Uskrs je blagdan nad blagdanima, prilika za izmirenje sa sobom samima, svijetom i Bogom. Znamo da su ratovi na ovim našim stranama ostavili traga i na našim srcima, na našoj svijesti. Stoga ne gledamo uvijek prijaznim okom na one koji slave Uskrs prema Julijanskom kalendaru; na pravoslavne kršćane. Nije nam zamjeriti, pogotovo ne onima koji su u ratu izgubili svoje najmilije, koji su izgubili zdravlje, sreću i dom, koji su bili protjerani od strane svojih dojučerašnjih susjeda pravoslavne vjere. Ipak, Krist Uskrsnuli Onaj je koji liječi sve rane, koji daje snage oprostiti. Stoga budimo hrabri, budimo Kristovi, budimo kršćani, tj. oni koji su Kristovi. Samo tako će radost Uskrsnuća obasjati naše živote. Svima koji Uskrs slave prema Julijanskom kalendaru, svima baš, Arhangel od srca želi blagoslovljen Uskrs; Hristos Voskrese! Vo istinu voskrese! Aliluja! Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh, život darovav. Uskrsnuće Kristovo vidjevši, poklonimo se Gospodu Isusu Kristu, jedinomu bezgrešnomu. Križu se Tvojemu klanjamo, Kriste, i sveto Uskrsnuće Tvoje hvalimo i slavimo! Ta, Ti si Bog naš, osim Tebe drugoga ne poznajemo: ime Tvoje spominjemo! Dođite, svi vjernici, poklonimo se svetom Kristovom Uskrsnuću, jer po križu nasta radost svemu svijetu! Vazda blagoslivljajući Gospoda, slavimo Njegovo uskrsnuće; raspeće On je pretrpio, smrću je smrt uništio. |
17.04.2008., četvrtak
Škola
Učenici nekih zagrebačkih gimnazija izlijepili su ulaz u svoje škole jajima prosvjedujući na taj način protiv loših higijenskih uvjeta u školskim objektima u kojima svakodnevno provedu najveći dio dana, imajući po šest ili sedam školskih sati dnevno. Jednako tako, prosvjed je bio uperen i protiv zaključavanja školske zgrade za vrijeme odvijanja nastave. Ovaj potez učenika je hvale vrijedan jer javnosti pokazuje da su učenici naših srednjih škola bili prisiljeni stvar uzeti u svoje ruke i na dojmljiv način upozoriti javnost na samo neke od problema koji ih tište u školskim klupama, a koji se mogu brzo i bezbolno riješiti. Međutim, nije uvijek bilo tako, nije uvijek bilo dovoljno hrabrosti da učenici dignu svoj glas, kao što nije uvijek bilo dovoljno medijskog sluha da se glas učenika čuje na središnjim informativnim emisijama državne televizije. Dok je Arhangel bio učenik u osnovnoj školi, a zatim u gimnaziji jednog našeg malog grada zaboravljenog i od Boga i od ljudi, ama baš nitko se od učenika nikada nije usudio podići glas i jasno reći da su uvjeti škole u koju smo išli katastrofalni. Problemi su bili jednako veliki glede higijene, kao i odnosa nastavničkog osoblja prema učenicima. Sanitarni čvorovi u našoj školi, zgradi izgrađenoj 1970. godine, bila su mjesta u koja ni jedan zdrav roditelj svoju djecu ne bi pustio ući. Bile su to demolirane prostorije bez brava na vratima, bez pokopaca na podnim sifonima, razbijenih sanitarija, bez sapuna, bez toaletnog papira, bez otvaranja prozora za redovito zračenje. Ti su prostori bili ispirani samom vodom. Bila su to legla bakerija i bolesti, odurna mjesta koja su zaudarala na urin i kanalizaciju. K tome, sanitarni su prostori u toj školi bili okupljališta učenika s problemima u ponašanju kojima su za školovanje bile primjerenije posebne ustanove s nadzorom, nego li redovite škole. Njihova je zasluga što su mnogi učenici u tim prostorima bili pretučeni, gurnuti na pod, na glave im je stavljan prljavi koš za smeće, otuđivan novac, ključevi... Arhangel se, najprije kao dijete u osnovnoj, a zatim kao teenager u srednjoj školi, klonio tih prostora, zaobilazeći ih u širokom luku. Treba li uopće spominjati što je jednom djetetu značilo ne ići na toalet cijelo vrijeme provedeno u školi!? Tadašnje uprave naših škola sve su probleme, po dobrom, starom školskom običaju, pospremale pod tepih. Pravili su se da probleme ne vide i svaki je incident već sljedeći dan bio zaboravljen. Važno je bilo o školi imati i zadržati dobar glas, a delikventima među učenicima se ne zamjerati kako ne bi stradali automobili nastavnika na parkingu ispred škole. Na taj je način omogućeno delikventnoj manjini zlostavljati tihu većinu. Nastavnicima u tim školama plaće su uredno sjedale na račune svaki mjesec. U dane kad su štrajkali svi su učenici morali dolaziti u školu i vucarati se po školskoj zgradi. Kad je trebalo odraditi dane štrajka, uveli su nastavu subotom. Premda su učenici redovito dolazili na nastavu. Koje nije bilo. Nas, djecu, nitko ništa nije pitao. Od male i velike mature Arhangel nikada nije zavirio ni u osnovnu, niti u srednju školu. Za njega su to institucije u kojima se gledala forma. Sadržaj nikome nije bo važan. Za Arhangela su to bile mašinerije u kojima su dobro prolazili oni čiji su roditelji nešto značili, koji su imali novaca i veza. Svaki talent ili inicijativa u tim su se školama gazili. Djeca kao djeca i kao učenici tamo nikoga nisu zanimali, osim nastavnika koji nas je tukao triskama i jednog drugog koji je djevojčice izrugivao na perverzan način dostojan pedofila... Zbog svega opisanog Arhangel svoju osnovnu i srednju školu prezire. Iako ga nikada nitko nije zlostavljao, gledao je patnje drugih u tim mračnim hodnicima i podrumu škole s kabinetima za likovni i tehnički odgoj. Gledao je i bio bijesan što ne može učiniti ništa. Jer sustav je bio sustav. Zato se veseli svaki put kad vidi da učenici neke škole dižu svoj glas, glas protiv sustava. |
15.04.2008., utorak
Poziv
Katolička Crkva obilježila je u proteklom tjednu molitvenu osminu za duhovna zvanja. Vrhunac osmodnevne molitve bila je nedjelja koja nosi naziv Nedjelja Dobroga Pastira, prema evanđeoskom odlomku u kojem Isus o sebi govori kao o Dobrom Pastiru. Što su duhovna zvanja i zbog čega kršćani za njih mole?Čovjek je društveno biće i kao takav nikad se u životu ne može ostvariti kao osoba ukoliko život provede sam. Čovjeku je nužno društvo drugog čovjeka. Zbog toga je Bog u trenutku stvaranja svakog čovjeka u njegovo srce stavio sjeme. To sjeme odrastanjem čovjeka klija i razvija se. Njegova je priroda takva da vremenom otkrivamo da to sjeme ima dva tipa; ono se razvija u poziv na bračni život ili u poziv na Bogu i ljudima posvećeni život. Razumjeti ljubav i opisati je riječima nije ni malo lako. Tom opisu vjerojatno nikad nema kraja. Kad se dvoje, čovjek i žena istinski vole, iskustvo je to koje daleko nadmašuje granice spoznaje, ono zahvaća njih dvoje i u potpunosti ih prožima. Ni sami sebi niti drugima nikad ne mogu dovoljno zorno opisati što sve znači i kako je to nekog istinski voljeti. Budući da sami shvaćaju kako oni tu osobu nisu sami izabrali, već se ljubav dogodila, njezinu pojavi ne mogu protumačiti ni na jedan drugi način nego kao dar. Taj dar dolazi od Boga. Kako i ne bi, kad je Bog sama Ljubav, sama Dobrota. To je jedan od načina kako se Bog daruje ljudima – tako što se utjelovi kao ljubav. To je nešto predivno. Tko istinski voli, taj zna o čemu je riječ. S druge strane, narav sjemena zasađenog u ljudsko srce odrastanjem isklija u stablo koje se odlikuje drugačijom vrstom ljubavi. To je ljubav u predanju Bogu. Takvu vrstu ljubavi nazivamo duhovnim pozivom. Naziv valja razjasniti i njegovu narav i prepoznavanje protumačiti: nije riječ o glasovima ili viđenjima koje ima neki pojedinac koji zatim slijedi upute koje su mu dane, već je riječ o postepenom sazrijevanju čovjekove svijesti da je rad i pomaganje drugima zadatak koji ga usrećuje i da su upravo drugi, osobito oni koji trpe i siromašni, cilj ljubavi koju osjeća. Taj netko se može odlučiti za društveno korisno, humanitarno zvanje, što predstavlja poseban dar i pojedincu i društvu. Zbog toga mi «obični» ljudi nikad do kraja ne možemo razumijeti poziv medicinske sestre, liječnika, odgojiteljice u dječjem vrtiću, njegovateljice u staračkim domovima i sl. Kada je neka osoba s takvim opredjeljenjem srca i duše motivirana ljubavlju prema Bogu, dolazimo do odgovora na pitanje što je duhovni poziv. Duhovni je poziv, dakle, usmjerenost ljubavi na služenje potrebnima iz ljubavi prema Bogu. Jednako kao i iskrena ljubav muškarca i žene, i ova je ljubav, ovaj poziv, dar od Boga koji je Ljubav. Riječ je o ljubavi drugačije naravi koja zbog toga spada u red karizmi, tj. izvanrednih Božjih darova. Njihova izvanrednost očituje se u njihovoj relativnoj malobrojnosti u odnosu na dar bračne ljubavi te nadilaženjem spoznajne dimenzije u pokušaju njenog razumijevanja; duhovni poziv nikad do kraja ne možemo shvatiti. Zato duhovni poziv bolje razumije onaj tko je vjernik je mu dimenzija vjere otvara novu dimenziju u osvjetljavanju duhovnog poziva i gledanja na vrjednote koje on ostvaruje. To je poziv koji se živi i koji prožima čitavu osobu. Taj poziv ostvaruje se na različite načine. Crvena nit koja se provlači kroz sve njih je motivacija koja im stoji u pozadini: ljubav prema Bogu. Bio netko svećenik, redovnik, misionar, monah, redovnica ili đakon, ključ njegova/njezina poziva uvijek je u ljubavi. To je temelj na kojemu se gradi zgrada života. To je snaga koja stoji u pozadini nečijeg djela. Zbog te je snage, snage ljubavi, koja je Bog, sićušna Majka Terezija ostvarila tolika silna djela, kao toliki nama znani i neznani koji su svoje živote posvetili Bogu utjelovljenom u braći ljudima, osobito onima najpotrebnijima. Možda se netko pita što je sa duhovnim zvanjima danas? Zbog čega su samostani poluprazni, a crkve bez svećenika? Sigurno je da Bog nikad nije prestao pozivati, stavljati sjeme poziva na ljubav u srca ljudi. Razlog krize je u društvu koje je zaglušujućom bukom i kulturom smrti stvorilo ambijent koji prezire sve istinski lijepo, dobro i trajno. Nije nikakvo čudo da je kriza duhovnih zvanja povezana s krizom braka i obitelji. Kultura smrti koja danas vlada jednako je zabacila u pozadinu vrjednote braka i ljubavi, kao i vrjednote duhovnog zvanja. Na sceni su u prvom planu bahatost, banaliziranje, trivijalnost, površnost, potrošnja i zabava. Ono što je suvremenom društvu vrijedno to je u isti mah roba koja se troši. Ona je kao moda; vrijedi tek jednu sezonu. U takvom je ambijentu na cijeni partner/partnerica za jednu noć, brak na mjesec-dva, žene i muškarci kao «komadi» – roba za jednokratnu konzumaciju, komad mesa i ništa drugo. U takvom društvu neuspjeh je biti siromašan, bolestan, vjeran, rađati djecu, opraštati, istinski voljeti, trajno se vezati... To je stanje u kojemu se prezire vječno, sve što ima veze s duhom, s istinom, ljepotom i nepatvorenom dobrotom, sve što srce neprevarljivo sluti, što se krije onkraj vidljivoga. U tom smislu kriza braka i kriza duhovnih zvanja imaju iste korijene. Kad obitelji budu čvrste i brakovi stabilni, kad djecu budemo prihvaćali kao dar, a ne kao parazite u životu, biti će to znak da smo krizu nadvladali. To je zadatak koji stoji pred svima nama. Zbog toga Crkva moli i poziva na molitvu i za obitelji i za duhovna zvanja. Kao što nije lako biti dobar muž ili žena, dobar otac ili majka, jednako tako nije lako biti dobar svećenik, redovnik, časna sestra... Svi su ovi pozivi jednakog dostojanstva, a različite naravi. Svaki je otac ili majka jedanko «velečasni» kao i svećenik. Valja ih vrednovati u mjeri u kojoj ulažu trud u službi drugima. Tu treba biti oprezan; ono što je vrijedno nikad se ne opaža na prvi pogled niti na površni osobe... Otkrij u sebi poziv na ljubav i budi sretan. |
11.04.2008., petak
Baba
Navršilo se osam tužnih ljeta od kada naše ovozemaljske oči više ne gledaju tvoje milo, borama čemernog života izbrazdano lice. Premda sjećanja pomalo blijede, kao da još čujemo zvon tvojeg pomalo hrapavog glasa – «Dico moja!» - dok si nas zvala, uvijek zabrinuta, uvijek majka, baba, kao brižna kvočka što pod krila skuplja piliće svoje.Još je slika tvoga uvijek u crno odjevenog lika, Draga, pred očima nas što ti ime svaki dan spominjemo, slika žene pod crnom maramom glave pokrivene, što u tinelu sjedeć čeka da se dica vrate da nam čuješ glas, da pitaš kako smo i gdje. S tobom je otišlo jedno vrijeme. Nestalo ga. Stara je kuća ostala prazna, tiha. Još čuvam kamenčić skupljen ispred njenog praga. Ne znam kako i zašto, al taj me kamenčić mali podjeća na tebe..., ženu s kamena. Osam je ljeta prošlo kako te među nama nema. Izmučeno ti tijelo krije tama hladnoga groba. Ne volim to mjesto, ne, ti nisi tamo. Tvoja kuća, to je mjesto sjećanja na tvoju dobrotu, mjesto gdje svaki kamen o tebi zbori. Uklonili su svaku tvoju stvar, i prebrisati htjeli sve što je iza tebe ostalo, bacili su tvoje uspomene i tebe sveli na siromašan cvijetni aranžman na Dušni dan. Ali nisu te mogli maknuti iz srca onih koji te vole, možda danas i više nego dok si bila među nama tijelom. Sanjam te svaki mjesec ili dva, tamo, u staroj kući, u tinelu. Uvijek me grliš i govoriš: «Dico moja!» Znam da si našla smiraj tamo gdje boli i tuge više nema. Znam da ti tamo ruke više nisu onako žuljave i hrapave, da ti hod više nije težak, a pogled dalek i sjetan. Znam, Draga, da si sada među svojima, i da ti je sva ljubav koju si tako nesebično dijelila stostruko uzvraćena, da ti je život koji si provela u radu sada pjesma koja nema kraja. Zato si mi u snovima onako sretna i zato mi i dalje grleći me govoriš: «Dico moja!» Zlato, snivaj samo. Odmaraj, jer ovamo nisi mogla. Raduj se u radostima koje ti ovdje život nije pružio, oči neka ti blistaju od sreće koju si stostruko zaslužila. Snivaj samo, Anđele, snivaj samo. I čekaj nas. Proći će brzo, jer što smo drugo nego putnici na ovom peronu života što čekamo svoj vlak. I naši će dani doći svojemu smiraju, kad ti se, sretnoj, pridružimo, da nas zagrliš kako si uvijek znala i da opet začujemo onaj mili glas: «Dico moja!» U sjećanje, ponosni što smo te imali, sretni što ćemo se opet sresti! Uvijek si s onima koji te vole. IVA 1926. – 2000. |
09.04.2008., srijeda
Anđel
«Pozdravi mamu!» - glasio je Vedranin pozdrav svaki put kad bi netko od dobrih ljudi svratio u Dom u koji je bila smještena. Ove riječi bile su vjerojatno većina vokabulara koji je Vedrana, rođena s mentalnom retardacijom, mogla i znala izgovoriti.Vedrana je bila jedno od nekoliko stotina djece koji su onog vrućeg ratnog dana sada već davne 1991. godine od strane tzv. JNA i četničkih postrojbi protjerani iz svojeg doma u Vrlici u izbjeglištvo. Utočište su najprije bili našli u sportskoj dvorani u Splitu, a zatim u Rudinama kod Kaštela, gdje je dio štićenika ostao do danas. Vedrana je bila i ostala dijete Božje, jedna od onih koje On ipak najviše voli. Mi ljudi, usprkos svemu, ne razumijemo tu Njegovu logiku. Zato je teško prihvaćamo i s njome se mirimo. Valjda je i to dio života i pedagogije koja se kroz njega provlači, sve do onog trenutka kad se prijeđe Rijeka Života i dođe do nasupotne obale koju ovdje slutimo i srce nam poručuje da je tamo mora biti. Vedrana je zarana naučila biti među sebi jednakima, među kojima je bilo i onih koji su u odnosu na nju bili u daleko većoj potrebi tuđe skrbi. U domu je završila kao vrlo mlada i možda je sudbina socijalističkog zdravstvenog sustava bila ta koja ju je strpala u glomazni dom u kojemu je sredina bila takva da je isti tretman vrijedio za sve. Da su bila neka druga vremena i uvjeti, osobe s poteškoćama u razvoju poput Vedrane vjerojatno bi bile dobile primjereniju skrb koja bi im omogućila razvoj njihovih potencijala. Ovako je Vedrana bila samo broj među stotinama potrebnijih od nje. Odgojiteljice i sestre u domu kažu kako Vedrana rijetko ima posjetitelje. Uglavnom je sama i radost joj je brinuti se za druge. Obično nas ljudi poput nje postide svojom požrtvovnošću pokazujući nam kako svoje dane obično uzalud trošimo na tričarije i trivijalne probleme dok nam vrijeme neumoljivo teče. Vedrana i ljudi poput nje dokaz su da anđeli postoje; tu su, pred nama, utjelovljeni u hendikepiranima koji unatoč svojim križevima imaju srce veliko kao kuća, srce koje kuca ljubavlju djeteta... «Pozdravi mamu!» - reče Vedrana na rastanku. Srce se u tom trenutku stisne od bola promatrajući ljudsku besćutnost, nemar obitelji koja je na Vedranu potpuno zaboravila, digla od nje ruke i predala je zaboravu – daleko od očiju, daleko od srca. I kako bih imao srca, draga Vedrana, kako bih imao srca i hrabrosti, Anđele, reći ti da ti je mama mrtva već godinama i kako se nitko nije našao dovoljno mudar, dobar i hrabar, netko tko je jednostavno čovjek, reći ti istinu na koju imaš pravo. Zato se svrstah u red rijetkih koji te vidješe u tvojemu domu, u red onih koju su ti odreda rekoše: «Hoću, draga – pozdravit ću ti mamu!» Zato vas Arhangel moli, anđeli nebeski, recite Vedraninoj mami da je njena kćerka pozdravlja, recite joj da je voli ljubavlju na koju smo mi, mi «zdravi", zaboravili! |
08.04.2008., utorak
Refleksija
U danima kad se pomalo trijeznimo od euforije u koju smo bili zapali, barem medijski, za posjeta Georgea W. Busha Hrvatskoj, vrijeme je da nešto objektivnije sagledamo rezultate posjeta ovog predsjednika SAD-a našoj zemlji.Arhangel najprije mora reći da je ostao ugodno iznenađen razinom organizacije prilikom Busheva boravka u Zagrebu. Sve je proteklo u najboljem redu. Što se ponašanja naših političara tiče, dodvoravanja je bilo napretek, ali s obzirom na značenje trenutka i gosta, i to im moramo oprostiti. Arhangel se silno čudio što u silnoj sviti na Markovom trgu i u Predsjedničkim dvorima nije vidio sinjske alkare koji su u prošlim vremenima bili redovita kulisa prilikom posjeta značajnijih državnika našoj zemlji. Ovaj izostanak sinjskih junaka skloni smo opravdavati činjenicom da je u političkim krugovima u vrhu države zapuhao lahor koji više naginje glamuru nego li seoskim dernecima. Uza dužno poštovanje sinjskim alkarima. Posjet predsjednika Georgea Busha našoj zemljici od velike je političke važnosti. Ovaj događaj svjedoči da se Hrvatska velikim koracima približava ostatku nekadašnjih socijalističkih zemalja koje su već postale članicama Europske Unije i NATO saveza, za koji je naša zemlja na summitu u Bukureštu dobila službenu pozivnicu. S obzirom da je između 1995. i 2000. godine Hrvatska bila u potpunoj međunarodnoj izolaciji, u godinama koje su uslijedile napravljen je veliki pomak. Ipak, sve viđeno nije ni izbliza dovoljno. Zašto? Hrvatska i dalje ima trulu gospodarsku politiku koja nije u stanju raščistiti posljedice gospodarske pljačke zemlje tijekom «pretvorbe na hrvatski način» u zadnjem desetljeću minulog vijeka. Te posljedice trpimo i danas kad stižu na naplatu krediti i sporovi pred međunarodnim sudovima zbog namještanja poslova «rodijacima» u natječajima u kojima su sudjelovale renomirane međunarodne tvrtke, koje su zadovoljštinu zbog gubitka poslova na račun korupcije u Hrvatskoj potražile na tim sudovima. Jedanko tako, gospodarske i afere iz područja pravosuđa kod nas se i dalje mete pod tepih medijskog i pravosudnog zaborava. Od silne prašine koja se bila digla oko akcija Maestro ili Dijagnoza nije ostalo gotovo ništa. A što je tek sa slučajevima splitskog brodogradilišta, Kamen – ingrada, Riječke banke i tolikih drugih! Zaborav u ovom kontekstu predstavlja legalizaciju kriminala. Takvoj politici u Europskoj Uniji jednostavno nema mjesta! Veliki broj neriješenih slučajeva i korupciju u hrvatskom pravosuđu ne treba ni spominjati. Te službe, uz časne iznimke, jednostavno ne rade svoj posao. Ukoliko masno na platite. Koji je onda američki interes u Hrvatskoj da nam Bush onako umiljato tepa!? Taj je interes sadržan u činjenici da Hrvatska treba poslužiti kao tampon – zona budući da graniči s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. BiH ostaje prijetnja stabilnosti ovom dijelu Europe zbog velikog upliva vehabitskog Islama na tim prostorima, koji predstavlja okrilje za potencijalne terorističke akcije. (Istiniti Islam kao vjera s time nema veze!) Srbija nakon odvajanja Kosova postaje europskom Kubom koja prkosi politici SAD-a i sve se tješnje veže uz politiku Rusije pod diktaturom Vladimira Putina. Kada ovako posložimo stvari, Hrvatska na tlu zemalja bivše Jugoslavije ostaje jedina karta koja strateški odgovara politici SAD-a kao protuteža ruskom utjecaju na ovom dijelu Balkana. Uspije li SAD ojačati pozicije proamerički orijentiranog ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka, proturuska osovina Kijev – Zagreb postat će važan čimbenik stabilnosti u ovom dijelu Europe, nasuprot osovini Moskva – Beograd. Bilo kako bilo, Bush nas ne voli niti je previše lud za nama. On je političar koji u Zagrebu gleda sredstvo ostvarenja dugoročnih ciljeva američke politike u uvijek nestabilnom istočnom dijelu Starog kontinenta. U tome je sva mudrost. Pitanje je hoće li službeni Zagreb znati iskoristiti trenutni položaj u kojemu se naša zemlja našla. |
03.04.2008., četvrtak
Krvavi pir 2
Premda je događaj o kojemu je riječ po svojoj naravi tragičan, i u vezi s njim nema mjesta nikakvoj samohvali, Arhangel nikako ne može izbjeći zaključak kako je bio u pravu kada je u prije objavljenom postu ustvrdio da će slučaj hvatanja odbjeglog generala Ivana Korade završiti tragično. Ono što je predvidio, to se i ostvarilo. Arhangel je bio u pravu. Na žalost, kako po Ivana Koradu, tako i po jednog od policajaca koji je sudjelovao u akciji.Danas u poslijepodnevnim satima, kako nas mediji izvještavaju, u munjevitoj akciji specijalnih snaga MUP-a, u prostoru napuštene vikendice u Hrvatskom Zagorju, došlo je do okršaja kojim je završena sedmodnevna mučna potraga za odbjeglim Generalom. Potraga je završena tragičnom bilancom od dvije ubijene osobe. Tako se broj poginulih u ovom slučaju u svega tjedan dana popeo na šest ljudi; četiri koje je Korade ubio prvi dan, te dvije osobe koje su ubijene danas, a jedna od kojih je i sam Ivan Korade. Policija i mediji prenijeli su vijest da je General najprije zapucao na policajce jednog od njih smrtno ranivši, a da je zatim počinio samoubojstvo. No, sva je prilika da je Korade stradao od policijskog metka u puškaranju koje je u tom trenutku nastalo. Situacija je vjerojatno eruptirala kada je pogođeni policajac pao i kad je postalo jasno da je bjegunac preopasan da bi ga se uhvatilo živog. Osim toga, stradavanje policajca vjerojatno je bila dodatna motivacija da Korade ne izvuče živu glavu. Dakako, pravu istinu o čitavom tijeku operacije vjerojatno ćemo saznati tek naknadno, kad se cijela prašina oko ovog krvavog događaja slegne. Sada kad je sve gotovo, kad i ove dvije žrtve budu položene u grob, ostaje nam pitati se tko je pogriješio i tko treba odgovarati za propuste koji su doveli do erupcije nasilne naravi pokojnog Ivana Korade. Sada je potpuno jasno da je Korade bio potpuno bolestan čovjek, čovjek potpuno pomračenog uma. Simptomi takvog stanja vjerojatno su bili vidljivi još za vrijeme dok je sudjelovao u Domovinskom ratu kada se ne jedan puta našao pred optužbama zbog nasilja i nevojničkog ponašanja, i to ne samo prema pripadnicima neprijateljskih vojnih postrojbi. Bolest i izopačenost njegove naravi vremenom je uznapredovala, vjerojatno uvelike podupirana trulošću pravosudnog i zdravstvenog sustava koji nisu imali ni snage ni volje tog čovjeka smjestiti tamo gdje mu je i bilo mjesto – u instituciju za psihički bolesne i po okolinu opasne ljude. Namjesto toga, Korade je nastavio seriju svojeg nasilničkog ponašanja i unošenja straha u svaku sredinu u kojoj je boravio. I njegova je obitelj vjerojatno trpjela zbog njegove bolesti, što je za pretpostaviti, ali zbog trenutačne situacije nitko se iz medija ne trudi postaviti i takvo pitanje. Sada kad je sve gotovo, kada se pokapaju mrtvi, pitamo se ima li još među nama i koliko još psihički bolesnih i nasilnih ljudi koji slobodno šeću među nama čekajući priliku da svoj bijes iskale nad bilo kime tko im se nađe na putu!? Sjetimo se samo ubojstva obitelji Voškion iz Pule prije nekoliko mjeseci! Ako ovi događaji nisu opomena zdravstvenom, vojnom, redarstvenom i pravosudnom sustavu da sankcioniraju nasilno ponašanje bolesno nasilnih pojedinaca u našem društvu, onda ne znamo što bi se trebalo još dogoditi da se odgovornima među nama upali lampica svijesti i savjesti da smo zemlja u kojoj nije sigurno živjeti i u kojoj se nešto mora poduzeti! Tko u ovo sumnja ili misli da su Arhangelova upozorenja prenapuhivanje cijele priče, neka se za mišljenje obrati obitelji Voškion u Puli ili obiteljima pobijenih u slučaju Korade! |
02.04.2008., srijeda
Velkam
Veliki sajam taštine započeo je već odavno u hrvatskom društvu, a njegove plodove ovih dana pratima u medijskim prepucavanjima. Naime, budući da u Zagreb stiže predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George W. Bush Jr. I da će tom (ne)prilikom biti organiziran zajednički gala ručak za izabrane, ovih je dana mnogima oko nas važno biti uvršten u tu kastu besmrtnika. Kako američki predsjednici nerado navraćaju u naš kutak Balkana, Bushev dolazak razlogom je više da se čovjek nađe u sali među stotinama onih koji će se moći pohvaliti kako su bili na ručku s najmoćnijim i najomraženijim (ne)čovjekom na svijetu. To što će većina prisutnih na tom objedu američkog Predsjednika moći vidjeti tek sa sigurne udaljenosti (sigurne u odnosu na njih), «sitnica» je koju neće biti potrebno jednog dana prepričavati unucima uz obiteljsko ognjište. Budući da je broj uzvanika na spomenuti objed ograničen, bit će zanimljivo vidjeti tko će od hrvatske društvene elite biti prisutan na tom događaju. V(l)ažnost prisutnih bit će toliko veća što budu bliže Bushu za stolom sa zagorskim puricama, štruklama i vrbničkom Žlahtinom. Na stolu purice, za stolom tuke. Ne sumnjamo da će dodvoravanja i hrvatskoj politici svojstvenog uvlačenja u određene tjelesne otvore biti na pretek, pa smo prilično sigurni da će u Georgeovoj kaubojskoj stražnjici biti povelika gužva. No, važno je da čovjeku bude ugodno. U ne tako davnoj prošlosti također smo imali (ne)sreću da nas je bio posjetio jedan predsjednik SAD-a. Bio je to Bill Clinton sada već davne, ako se ne varamo, 1994. godine kada je nekim čudom, nakratko bio svratio na zagrebački aerodrom na povratku iz posjeta američkim postrojbama negdje na tlu našeg zakutka Europe. Bio je to događaj koji bi svaki pametan čovjek tako rado zaboravio, što je nemoguća misija s obzirom na enormnu količinu hrvatske blamaže prilikom tog susreta. Naime, Clinton je u kratkom navraćanju na Pleso u kožnoj jakni i trapericama bio vrlo kratko. Dakako, tako se bila nacrtala tadašnja hrvatska politička elita na čelu s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Uvijek vjerni sebi, naši su političari i tada poltronski slinili oko Clintona koji je jedva i znao u koju je zemlju sletio njegov zrakoplov. Treba li spominjati da su se na pisti našli i Sinjski alkari!? Ti su u prošlosti klicali svima, od Franje Josipa, Aleksandra Karađorđevića, Ante Pavelića, Josipa Broza Tita do Franje Tuđmana. Nacrtati se i pred Billom Clintonom nije im bio neki problem. Treba li spominjati da od Clintonova navraćanja na Pleso (čovjeku je zapravo valjda trebalo, da oprostite, na zahod) i pustog ulizivanja i Tuđmana i ostalih domaćih poltrona Hrvatska nije imala nikakve političke niti ekonomske koristi. Suradnja s SAD-om oko hrvatske «Oluje» bila je plod američkog strateškog interesa na Balkanu, a ne razultat hrvatske politike. Jednako tako, ni Sanaderov susret s Bushem u Washingtonu nije bio bilateralni diplomatski čin, već je naš Drivo Georgea zaskočio dok je čovjek išao na wc. Sada smo konačno doli na svoje. George Bush dolazi u diplomatski posjet Zagrebu. Što se nismo bili prisiljeni učiniti da nam ta (ne)ljudska veličina dođe: ukinili smo ZERP nakon samo dva i pol mjeseca, ulazimo u NATO što znači uspostavljanje američke baze na našem tlu i naše vojnike po iračkim ratištima, banke, imovinu, kuće i parcele rasprodali smo strancima... Američki Predsjednik, kojemu krajem godine ističe drugi predsjednički mandat, i time tone u političku anonimnost, na Hrvatsku najvjerojatnije gleda kao na poslušog psića kojemu je sada konačno došao baciti pseći kolačić. Za nagradu. Da i mi nešto dobijemo. U znak štovanja veličini kao što je G. W. Bush, Arhangel se potrudio i okušao se u poetskim vodama. I to čak na stranom jeziku. E pa, uživajte! Buš Stormkrou Velkam maj frend gled tu si ju, Let d devil tejk ju long a vej from as. Velkan dir Buš, gled to si ju, Brn in hel, as konsider tu as. Velkam Buš to aur homlend, Aur hart is ful of diskas, Siing jor fejs, agli end šejmles, Smajling es manki s as. Arhangel |