Učenici nekih zagrebačkih gimnazija izlijepili su ulaz u svoje škole jajima prosvjedujući na taj način protiv loših higijenskih uvjeta u školskim objektima u kojima svakodnevno provedu najveći dio dana, imajući po šest ili sedam školskih sati dnevno. Jednako tako, prosvjed je bio uperen i protiv zaključavanja školske zgrade za vrijeme odvijanja nastave. Ovaj potez učenika je hvale vrijedan jer javnosti pokazuje da su učenici naših srednjih škola bili prisiljeni stvar uzeti u svoje ruke i na dojmljiv način upozoriti javnost na samo neke od problema koji ih tište u školskim klupama, a koji se mogu brzo i bezbolno riješiti.
Međutim, nije uvijek bilo tako, nije uvijek bilo dovoljno hrabrosti da učenici dignu svoj glas, kao što nije uvijek bilo dovoljno medijskog sluha da se glas učenika čuje na središnjim informativnim emisijama državne televizije.
Dok je Arhangel bio učenik u osnovnoj školi, a zatim u gimnaziji jednog našeg malog grada zaboravljenog i od Boga i od ljudi, ama baš nitko se od učenika nikada nije usudio podići glas i jasno reći da su uvjeti škole u koju smo išli katastrofalni. Problemi su bili jednako veliki glede higijene, kao i odnosa nastavničkog osoblja prema učenicima.
Sanitarni čvorovi u našoj školi, zgradi izgrađenoj 1970. godine, bila su mjesta u koja ni jedan zdrav roditelj svoju djecu ne bi pustio ući. Bile su to demolirane prostorije bez brava na vratima, bez pokopaca na podnim sifonima, razbijenih sanitarija, bez sapuna, bez toaletnog papira, bez otvaranja prozora za redovito zračenje. Ti su prostori bili ispirani samom vodom. Bila su to legla bakerija i bolesti, odurna mjesta koja su zaudarala na urin i kanalizaciju. K tome, sanitarni su prostori u toj školi bili okupljališta učenika s problemima u ponašanju kojima su za školovanje bile primjerenije posebne ustanove s nadzorom, nego li redovite škole. Njihova je zasluga što su mnogi učenici u tim prostorima bili pretučeni, gurnuti na pod, na glave im je stavljan prljavi koš za smeće, otuđivan novac, ključevi...
Arhangel se, najprije kao dijete u osnovnoj, a zatim kao teenager u srednjoj školi, klonio tih prostora, zaobilazeći ih u širokom luku. Treba li uopće spominjati što je jednom djetetu značilo ne ići na toalet cijelo vrijeme provedeno u školi!?
Tadašnje uprave naših škola sve su probleme, po dobrom, starom školskom običaju, pospremale pod tepih. Pravili su se da probleme ne vide i svaki je incident već sljedeći dan bio zaboravljen. Važno je bilo o školi imati i zadržati dobar glas, a delikventima među učenicima se ne zamjerati kako ne bi stradali automobili nastavnika na parkingu ispred škole. Na taj je način omogućeno delikventnoj manjini zlostavljati tihu većinu.
Nastavnicima u tim školama plaće su uredno sjedale na račune svaki mjesec. U dane kad su štrajkali svi su učenici morali dolaziti u školu i vucarati se po školskoj zgradi. Kad je trebalo odraditi dane štrajka, uveli su nastavu subotom. Premda su učenici redovito dolazili na nastavu. Koje nije bilo. Nas, djecu, nitko ništa nije pitao.
Od male i velike mature Arhangel nikada nije zavirio ni u osnovnu, niti u srednju školu. Za njega su to institucije u kojima se gledala forma. Sadržaj nikome nije bo važan. Za Arhangela su to bile mašinerije u kojima su dobro prolazili oni čiji su roditelji nešto značili, koji su imali novaca i veza. Svaki talent ili inicijativa u tim su se školama gazili. Djeca kao djeca i kao učenici tamo nikoga nisu zanimali, osim nastavnika koji nas je tukao triskama i jednog drugog koji je djevojčice izrugivao na perverzan način dostojan pedofila...
Zbog svega opisanog Arhangel svoju osnovnu i srednju školu prezire. Iako ga nikada nitko nije zlostavljao, gledao je patnje drugih u tim mračnim hodnicima i podrumu škole s kabinetima za likovni i tehnički odgoj. Gledao je i bio bijesan što ne može učiniti ništa. Jer sustav je bio sustav. Zato se veseli svaki put kad vidi da učenici neke škole dižu svoj glas, glas protiv sustava.
Post je objavljen 17.04.2008. u 22:19 sati.